< prosinac, 2019 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Siječanj 2020 (3)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Link knjige

Pišem jer je to jedina konstanta u mom životu.
Sve drugo me zanimalo kratko ili nikako.
Dobro došli na moj blog.
Irena Pušnik

Linkovi


You tube Kanal

Pisma iz razonode
14.12.2019., subota
Nastavak iz dnevnika

Link knjige

You tube Kanal



Pišem ove retke uz čaj i zvuk cvrčaka jer ovog puta James nije kupio one bešumne. Ponekad mi smetaju kao sinoć kolega R koji je kihao svih osam sati svakih sto dvadeset sekundi tvrdeći pritom da umire. To je zato što hodaš bos i bez kišobrana. A sigurno nisi ni fenirao kosu nakon kupanja. Govorila sam mu kao mama koja kudi nestašnog dječaka. Zbilja, Englezi se ponašaju kao da je najsunčaniji dan kad bih ja zbog vremena najrađe otkazala sve dogovore pa i obvezu dolaska na posao.

James premišlja da prizna kako ne može izdržati deset sati četiri dana i da nije fer lagati sebe, firmu i agenciju koja ga tamo šalje. Ipak, govori mi ispod jorgana dok sam ja na drugom kraju sobe na sofi: Lova je dobra! Što da radim?! Više se ne uznemirujem. Već sam ga dobro upoznala. Naći će već nešto. Ti ćeš hraniti svoje tarantule i uzgajati male tarantulice. Odgovorila sam bezbrižno. Zapravo bila sam dobre volje jer mi je jučer poklonio finu, bijelu, mekanu dekicu kojoj je otkinuo cijenu da se ja ne ljutim na njega jer je jednostavno skupa. Bez obzira koliko novca trenutno imali on kupuje samo originale i luksuzne varijante predmeta. Ja s druge strane odabirem samo i isključivo robu na akciji i one dućanske marke.

Kako bilo ne mislim se brinuti, uvijek nekako na kraju bude dobro. Predložila sam mu da iskreno kaže agenciji o stvarnom stanju stvari i da uz svoje zdravlje ne može provesti desetsatnu smjenu. Mene sad ništa ne bi moglo oneraspoložiti jer imam svoje planove, projekte i motivaciju koja ne dopire iz vanjskog svijeta već mene same, moje strasti. Čitam tri knjige na engleskom i pripremam se za svoje najbolje literarno djelo. Bit će to meni poklon za život na zemlji proveden do sad pa kad napunim kroz tri godine okruglih četrdeset samoj ću sebi čestitati da sam ostvarila sve što se u ljudskom vijeku može (osim to da sam se materijano obogatila, ali tko zna, to bi mogao biti nusprodukt mog pisanja na kraju krajeva, LOL).

Kako mi jezik moje nove domovine nije materinji odlučila sam godinu dana samo intenzivno čitati, a onda godinu dana pisati i taman će se djelo do tog roka obistiniti. Jedan od razloga zašto sam dobre volje je grupa spontano nastala na fejsbuk brbljaonici. Sastoji se od mojih prvih prijateljica i preimenovala sam je u Moje pleme. Sad kad bilo kojoj od tih dragih duša i najmanja sitnica padne na pamet može je podijeliti s prijama, svojim curama. Osjetila sam kao da se regeneriram kad su sve odjednom tipkale i slale fotografije svoje dječice. Za neke nismo ni znale da su majke jer ne iznose javno po društvenim mrežama. Samo je jedna ostala u domovini. Mi ostale smo po Lodnonima i Njujorkovima.

Kao da se sloj mene same pozlatio, osnažio, kao da mi je vraćeno davno ukradeno blago tako su moje prijateljice sad sve u jednoj, uvijek dostupnoj virtualnoj zajednici. Ponosno sam si tepala da je ideja ničija nego moja. I do tog trena su mi bile na Fejsu, ali ovako u novoj formi kao da smo bile slobodnije priznati koliko nam znači to prvo prijateljstvo, prvi susret duša u igri i smijehu. U bezbrižnosti. Iskočila je fotografija na kojoj smo zajedno uokvirene na radnom stoliću jedne od mojih prijateljica. Vidite koliko vas volim. Imate počasno mjesto. Utipkala je Š. Raznježilo me to pa sam tu verziju fotografije počela tražiti u albumu koji držim u ormaru što ga je James kupio i složio za mene. Nisam je našla i pomislila sam da je kod mame. Fotografije su nastale kad smo se jednom nakon igre, a imale smo dvanaest godina, zaustavile kod kina i tamo nešto zapričale kad je naišao obližnji fotograf. Za svaku prijateljicu smo pozirale pa je za uspomenu ostalo šest verzija zapravo jedne fotografije nastale prije dvadeset i pet godina.

Sad imam sve što trebam za svoj poklon. Knjižnicu u koju ću dolaziti po knjige na engleskom, prijateljice koje će me podsjećati na dijete-mene, vrijeme da usavršim pisani jezik, a o talentu se već zna, pišem kao vodu piti. Pa kako ne bih bila sretna i zadovoljna. Upravo se sve posložilo da ja mogu uživati u pisanju i čitanju svaki dan, a to znači da ću baš svaki dan biti u svom najprirodnijem stanju. Poklonit ću sebi književno djelo za okruglih četrdeset, a nakon toga planiram provesti svoj život u blagostanju svakodnevnog čitanja i pisanja jer je to jednina konstanta u mom životu. Sve drugo me zanimalo kratko ili nikako. Danas se moja sreća može usporediti s onim danom kad je nastala naša fotografija. Volim, pripadam, igram se. Živim...


- 01:26 - Komentari (3) - Isprintaj - #
10.12.2019., utorak
Knjižnica

Link knjige



Na moju radost knjižnica u Engleskoj nema članarine. Čekala sam da bude iduća plaća kako bih se uputila u tu divnu zgradu, ali kad sam otipkala u Googlu podatke fino je pisalo da je za sve stanovnike grada besplatno služiti se kompjuterima i svim sadržajima koje javna knjižnica nudi. Bila je nedjelja i mojoj sreći nije bilo kraja. Odmah rano u ponedjeljak sam se uputila tamo da bih tik pred vratima osjetila onu poznatu nelagodu od nepoznatih ljudi i prostora. Ohrabrila sam sama sebe: Idemo Ajrin, već si bila u knjižnici. Jednom kad je James nešto kopirao, a drugi put kad ti je nespretna knjižničarka odbila iskopirati obični papir, samo jedan jer nisi imala iskaznicu, a trebala ti je karta za avion. To je bilo tako gorko iskustvo. Držala se doslovno pravila da samo članovi mogu koristiti stroj za kopiranje kao da je neka ogromna navala baš na knjižnicu. U nevjerici sam izašla van i potražila kopiraonicu u centru gdje sam se teška srca odvojila od dvije funte za tu uslugu.

Uglavnom, ja se ne držim slijepo pravila. U svakoj životnoj situaciji gledam kako je najbolje postupiti. Pogotovo kad se radi o nepresušnom izvoru nekog dobra. A knjižničarka je imala stotine listova u printeru i tinte za cijeli Kent okrug. No, taj dan ja još nisam imala člansku iskaznicu i tu je priči bio kraj.

Iz Hrvatske sam donijela desetak knjiga koje sam uzela od sestre. Sad kad sam ih pročitala znala sam da je vrijeme za novu zalihu. Na mojoj iskaznici piše citat Alberta Einsteina: Jedina stvar koju apsolutno moraš znati je lokacija biblioteke. Uljudno sam pitala mladog čovjeka koji je preko ruku prebacivao knjige koliko mogu odjednom posuditi. Odgovorio je: Trideset! Razvukla sam lice u sretnu nevjericu: Navikla sam na tri. Cijelo vrijeme dok je on tipkao moje podatke s vozačke dozvole (Englezi nemaju osobnu), ja sam se osvrtala po kupovima knjiga posvuda oko mene do kud mi je pogled sezao. Nestrpljivo sam čekala da mi vrati dokument kako bih mogla odabrati nešto za sebe i svoja tri slobodna dana od posla. Za to vrijeme James će raditi, a ja, mislila sam, snimat ću za You tube i čitati. Željela sam jedan naslov kojeg nije bilo u evidenciji tog mladića za pultom kojemu nisam upamtila lice.

Dan prije sam s Jamesom bila u kupovini i osigurala da imamo pun frižider kako bi on mogao večerati čim se vrati s posla. Tipkao mi je na pauzi da što kuham. Odgovorila sam: Večeras ništa, znaš da smo kupili pečenu piletinu i Fish pie. Bilo je tu i salate koju voli, čokoladica, svega što on obično jede. Ipak se uvrijedio kad je došao doma i našao me umotanu u dekicu s knjigom u ruci. Ima potrebu naglasiti kako je ipak došao s posla i bilo bi lijepo da sam nešto skuhala. Tako sam ga par puta iznenadila da sad uvijek očekuje tanjur već spreman u kuhinji. A sjetila sam se sebe i očekivanja koje imam. Očekujem da on za mene čini neke usluge. Pa kad mu misli ne budu usmjerene na to iako nisam ništa rekla o tome što čekam od njega, ja se znam rastužiti kako nije uradio to i to. Vidim da smo po tom pitanju isti. Otvorila sam frižider i pokazivala mu tanjur s piletinom, naribani sir, plastičnu posudicu s Fish pie koju sam treba staviti u mikrovalnu na šest minuta. Nije bio oduševljen mojom prezentacijom.

Uzela sam svoj netom skuhani čaj od borovnice s komadićkom limuna i napustila kuhinju. Ništa nije moglo narušiti moj mir. Čak ni voljeni muškarac koji bi da ga pazim i mazim nakon što je odradio svoju smjenu. Sasvim zaboravlja da ima dana kad mi kaže: Ne kuhaj, sam ću, znaš da volim reš, a ti sve serviraš presno.

Tako da je meni teško pogoditi to očekivanje. Ostavila sam ga da priredi svoj obrok, a ja sam se ponovo vratila ispod dekice svojim knjigama. Čim je pojeo bio je bolje volje, ali ostavila sam ga na miru da se odmara za novo radno jutro. Ubrzo je zaspao. I ja sam opet imala nesmetanu tišinu za čitanje. Spoznala sam da on kreira očekivanja za koja nisam znala. Da poput mene želi doček kad se vrati odnekud doma.


- 10:34 - Komentari (3) - Isprintaj - #
04.12.2019., srijeda
Iz mog osobnog dnevnika...

Link knjige



Na putu do mjesta gdje radim me zaustavila žena koja se u deset navečer vraćala s posla i izgubila u prostoru. Najprije mi je rekla pogrešno naziv ulice, a točan broj kuće. Da bi kad smo već krenule u pogrešnom smjeru dodala poštanski broj i ime manje uličice u kojoj živi. Osjetila sam poveznicu s nedavnim čitanjem o putovanju duša koje kako neki opisuju u hipnozi nakon napuštanja tijela nekamo vodi Svjetlo Vodič. I tako sam dok sam pratila put na mobitelu i dok je ona kaskala iza mene pričajući na nekom svom istočnjačkom jeziku svoje žute rase, pomišljala kako činim dobro djelo. A u meni je izronila želja za nagradom. Dakle, ne samo da sam se bez razmišljanja uputila da joj pomognem nego se vrag nedugo nakon te dobre odluke odmah javio. E, taj je glas govorio: Ponosan sam na tebe, ali i nagrada bi te trebala stići. Utišala sam tu glupost u sebi i otipkala kolegi s posla da ću moguće zakasniti koju minutu i navela razlog zašto.

Stigla sam točno jednu minutu prije početka radnog vremena. I ta se izgubljena gospođa dosjetila da bi mi se zbog ovog šetanja s njom po hladnoći i tami moglo dogoditi da naštetim sebi. Utješila sam je da je sasvim u redu ako i zakasnim jer će moj kolega biti već tamo. Toliko smo eto razmijenile informacija o sebi. Ona da je izgubljena na putu s posla, a ja njoj sam odmah rekla kako baš idem na posao.


Dan sam provela s Jamesom. Ako se prisjetim jutra nekoliko je lekcija koje sam savladala otkako sam s njim. Dakle, vraćala sam se s posla u osam ujutro (dan prije), a njegov je auto bio smrznut ispred stana. Nije se uputio na posao. To me najadilo, što bi rekla moja mama. No, ušla sam u kuću bez ljutnje. On se protegnuo u krevetu u koji se obično i ja zavučem. Ali tad sam razočarana što je on u sobi, a ja sam se nadala pošteno naspavati pa nije bilo po mom, ja sam se skupila na sofi. Iako je stančić originalan još mi je drago kad se vraćam tamo Jamesu. Dva sanduka sa zmijama, jedan terarij za tarantulu koji meni sad više služi kao lampa jer ga palim kad ne želim ni veliko svjetlo na stropu, a ni ono što je ostalo od stare lampe na podu...Tako da eto, zbilja ne može se svagdje naći niti takav stan niti takav partner. Originalni.

Otspavala sam tri sata kad me probudio glas mog muškarca. Prepoznala sam tko je s druge strane, njegov duhovni otac koji ga neko vrijeme nije
obilazio niti zvao. Ne zamjeram mu jer J ne shvaća koliko je težak drugim ljudima. A srce se onih koji ga vole omekša pa je on iako usmjeren jako na sebe tako šarmantan da mi koji smo povezani na bilo koji način s njim ako želimo funkcionirati s Jamesom kroz vrijeme nemamo drugi način nego iznova opraštati. Naime, J izazove svojim ponašanjem neku svoju nevolju pa zove upomoć one koji nisu imali udjela u stvaranju iste. Recimo, kupio je BMW, a nije imao stalan posao. Time je prouzročio da smo ostali bez hrane. Pozvao je svog duhovnog oca da mu se najada smatrajući da deset funti neće biti sporno i da će ih dobiti od tog čovjeka. Međutim, dobio je lekciju razuma koju nije mogao slušati pa se drsko ponio prema čovjeku koji godinama sluša njegove žalopojke. Ovaj je na koncu došao nakon par dana na naš prag, a J je kovertu s novčanicom razmaženo i ljutito bacio kraj sebe. On kao da ne vidi poveznicu između riskantnog ponašanja i nastalih posljedica, nešto što bi prosječna osoba vidjela kad zbroji dva i dva. On hirovito poželi nešto i nabrzaka to ostvari kao da će nastupiti i kakav oprost od same stroge, krute stvarnosti.

A eto, nakon svega duhovni otac ga je nazvao ili je J njega. Ne mogu reći jer sam spavala. A kad me već probudio pretvarala sam se da i dalje spavam kako bih neometano slušala najnoviju ispovijed. Prepričavao je svoju verziju događaja na najnovijem poslu. Traže, veli, da više i brže radi, a on je tamo tek tjedan dana. Sjetila sam se svih muka kad je sa mnom radio. Izluđivao bi me koliko je bio tvrdoglav, kao kakvo magare kad stane i neće naprijed. Ništa on nije vidio od onoga što sam ja vidjela (priliku za siguran, lak posao). U njegovoj verziji na njega se vrši pritisak. Ok, već sam navikla. Slušala sam dalje. Govorio je o ruti koju koristi do posla što je sve bilo poznato duhovnom učitelju. Zatim je prešao na auto. Kako više nema BMW, kako smo zajedno uštedjeli i kupili gradski autić. Na to ga je duhovni otac upitao: Jesi li se oženio? Naime, po svim pravilima svoje religije J je u ogromnom prekršaju koji bi ispravio baš činom ženidbe. S povećanim zanimanjem sam iščekivala ovaj odgovor: Ajrin i ja, još smo zajedno. Traje već... Ne, nisam se oženio. Još procesuiram. Pomislila sam: Procesuiram i ja svaki dan. No, znam da je i ovo za nas oboje uspjeh. Ostali smo zajedno tri godine. Papiri ni meni ne trebaju. Ne bih se u slučaju potrebe znala u stranoj zemlji razvesti.

Koliko god mene izluđuju njegove navike, toliko i njega muvaju moje. Činjenica da smo još oboje u istom prostoru je ogroman uspjeh. Evo primjera nesporazuma koji je proizašao iz dva različita tumačenja istog razgovora. Nešto kasnije nakon tog telefonskog ispovijedanja on me pita što ćemo za večeru. Uvijek tu idem s protupitanjem: A što bi ti? I tako on izjavi da bi odrezak uz salatu. Na to mu predložim da idemo odmah u dućan (bilo je dva sata do njegove uobičajene večere). Nije želio tvrdeći da ima još vremena. Paradoks je za mene da ne misli na večeru iako je već ranije danas ručao u Costi u sklopu Tesca. Po mojoj logici ja bih kad sam već tamo odmah u jedan kupila ono što ću objedovati u šest jer se tako ne bih morala vraćati na isto mjesto. Još dodam misao da ne trošim gorivo i povećavam vrijeme provedeno uživajući na sofi.

Njemu to nije logično. Morat ćemo uskoro imati razgovor o tim pripremama večere koje često budu izvor nesporazuma (želim tjedni popis onog što ćemo jesti). Ponovila sam: Idemo sad odmah po namirnice jer si kasnije netom prije same večere prenervozan. Nastavio je ležati. Kako sam ja sama bila gladna izrekla sam: Ja idem u kuhinju, ali pravim nešto što ti ne jedeš. Tikvice. I tako sam se zadržala u kuhinji reckajući luk, pjevušeći, a onda nestrpljivo čekajući da se s obje strane sprže kolutići tikvice. Pojela sam ih s kriškom kruha, a dok su se po mom dojmu sporo pekle iz malog lončića sam pojela ostatak palente od jučer. On u kuhinju nije ulazio već sam čula vrata od kupaone i tuš. Koliko je vraga u meni, jedan glas je počeo huškanje: Kakvo tuširanje sad, sumnjivo je, za koga se tušira. A James je, kako ću saznati kasnije, od mirisa iz kuhinje i ne slušajući što sam rekla prije nego ću u istu ući, shvatio da ja nama kuham večeru.

U pola šest me pitao što sam nam pripremila. Ja sam u nevjerici buljila u njegovo lijepo lice. Imamo nesporazum. Rekla sam da pržim tikvice. A jer si spomenuo odrezak koji se nalazi u dućanu, mislila sam da kasnije idemo tamo. Nesporazum je nastao u činjenici da ja često odem u kuhinju i nakon pjevušenja i lupanja suđem ostavim na tanjuru spremljeno jelo za njega. Moj odlazak u kuhinju znači u 99% slučajeva i pojavu tog tanjura nešto prije šest kad se on uputi tamo da bi zavirio u to iznenađenje i odlučio koliko je za taj obrok potrebno inzulina.

Oboje smo izvodili zaključke koji nisu odgovarali stvarnom stanju, a sad je nastupila poznata nervoza kad on od gladi nema razumijevanja za argumente koji stižu s moje strane. Tad počne postavljati neka pitanja na koja ja ne odgovaram nego u nevjerici pomičem glavu lijevo desno gledajući nekamo u stranu. On, samo želi odgovor na specifično pitanje, a ne zanima ga namjera koju sam imala kad sam htjela preskočiti taj trenutak nervoze koji se pretvori u njegovo deranje. To isto deranje mene ne dotiče jer sam učinila sve da ne dođe do situacije njegove gladi. U mom unutarnjem svijetu, nema greške. Po mojim kriterijima, nema greške. Radi se o nesporazumu. Ponovila sam i na njegovo traženje da mu pokažem te tikvice, donijela sam iz ormarića poveću tikvicu čija je veličina baš podsjećala na njegov ud. Evo ovaj kurac sam pripremala, smijala sam se i mahala mu ispred nosa.

Samo se ti možeš početi smijati u ovako ozbiljnoj situaciji. Nemaš kapacitet da shvatiš moje pitanje već vrtiš svoje odgovore o kojima te nisam ništa pitao. Tupio je i on opet samo svoje. Ponavljaš isti obrazac! Napokon mi je objasnio mojim riječima jer je to rečenica koju ja njemu često ponavljam u ovakvim prepirkama. Kad se oboje stišamo, ja ispod svog jorgana, a on igrajući igricu na mobitelu mi smo u stanju shvatiti što smo oboje pokušavali jedno drugom reći. Ali ne i za vrijeme rasprave... tek kad on zašuti, a ja se umorim od objašnjavanja čime sam se vodila kod donošenja odluka i poteza koje je on još pritom pogrešno protumačio. Prije bih se i rasplakala, ali taj dio odavno već preskačem. On sam je skratio minutažu verbaliziranja. Tako mi učimo o tome najviše u šutnji kad se barem meni, kao bljesak pojavi njegova verzija istine i uočim da je on djelomično u pravu. Da smo oboje promašili neki prioritet druge strane, da je fokus bio na različitim mislima, različito izvodimo zaključke i u konačnici ne shvaćamo se uopće. Samo mislimo da pričamo o istoj temi, ali ne...svatko priča svoju verziju istine koja postoji u percepcijama koje su paralelno prisutne ali se ne dotiču osim u presijeku te naše šutnje. Tada pomislim da nije vrijedno ono oko čega smo se prepirali nikakve rastave. Na koncu se svede na to da oboje smekšamo. U ovom slučaju on je otišao u kuhinju i prepoznala sam samo zvuk ribeža kad mi je bilo jasno da je uzeo sir iz frižidera, a tek ću kasnije vidjeti da je podgrijao malo graha po boji ostataka umaka u lončiću. Eto, nije crknuo od gladi kako ja zamišljam da će ako se ovako mimoiđemo u rezoniranju. Glas u meni je opet tjerao vodu na svoj mlin: Šipak bi našao grah da ti ga ja nisam kupila kad si me požurivao u dućanu kako „ Ajriiiiiin, nije vrijeme sad za velike kupovine, došli smo samo ručati sendvič u Costi.“

- 06:09 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.