| < | prosinac, 2019 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Prosinac 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Listopad 2020 (1)
Kolovoz 2020 (1)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Veljača 2020 (2)
Prosinac 2019 (2)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (8)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Link knjige
Pišem jer je to jedina konstanta u mom životu.
Sve drugo me zanimalo kratko ili nikako.
Dobro došli na moj blog.
Irena Pušnik
Linkovi
You tube Kanal
Loading
Pisma iz razonode
Nastavak iz dnevnika
- 01:26 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
|
Link knjige You tube Kanal Pišem ove retke uz čaj i zvuk cvrčaka jer ovog puta James nije kupio one bešumne. Ponekad mi smetaju kao sinoć kolega R koji je kihao svih osam sati svakih sto dvadeset sekundi tvrdeći pritom da umire. To je zato što hodaš bos i bez kišobrana. A sigurno nisi ni fenirao kosu nakon kupanja. Govorila sam mu kao mama koja kudi nestašnog dječaka. Zbilja, Englezi se ponašaju kao da je najsunčaniji dan kad bih ja zbog vremena najrađe otkazala sve dogovore pa i obvezu dolaska na posao. James premišlja da prizna kako ne može izdržati deset sati četiri dana i da nije fer lagati sebe, firmu i agenciju koja ga tamo šalje. Ipak, govori mi ispod jorgana dok sam ja na drugom kraju sobe na sofi: Lova je dobra! Što da radim?! Više se ne uznemirujem. Već sam ga dobro upoznala. Naći će već nešto. Ti ćeš hraniti svoje tarantule i uzgajati male tarantulice. Odgovorila sam bezbrižno. Zapravo bila sam dobre volje jer mi je jučer poklonio finu, bijelu, mekanu dekicu kojoj je otkinuo cijenu da se ja ne ljutim na njega jer je jednostavno skupa. Bez obzira koliko novca trenutno imali on kupuje samo originale i luksuzne varijante predmeta. Ja s druge strane odabirem samo i isključivo robu na akciji i one dućanske marke. Kako bilo ne mislim se brinuti, uvijek nekako na kraju bude dobro. Predložila sam mu da iskreno kaže agenciji o stvarnom stanju stvari i da uz svoje zdravlje ne može provesti desetsatnu smjenu. Mene sad ništa ne bi moglo oneraspoložiti jer imam svoje planove, projekte i motivaciju koja ne dopire iz vanjskog svijeta već mene same, moje strasti. Čitam tri knjige na engleskom i pripremam se za svoje najbolje literarno djelo. Bit će to meni poklon za život na zemlji proveden do sad pa kad napunim kroz tri godine okruglih četrdeset samoj ću sebi čestitati da sam ostvarila sve što se u ljudskom vijeku može (osim to da sam se materijano obogatila, ali tko zna, to bi mogao biti nusprodukt mog pisanja na kraju krajeva, LOL). Kako mi jezik moje nove domovine nije materinji odlučila sam godinu dana samo intenzivno čitati, a onda godinu dana pisati i taman će se djelo do tog roka obistiniti. Jedan od razloga zašto sam dobre volje je grupa spontano nastala na fejsbuk brbljaonici. Sastoji se od mojih prvih prijateljica i preimenovala sam je u Moje pleme. Sad kad bilo kojoj od tih dragih duša i najmanja sitnica padne na pamet može je podijeliti s prijama, svojim curama. Osjetila sam kao da se regeneriram kad su sve odjednom tipkale i slale fotografije svoje dječice. Za neke nismo ni znale da su majke jer ne iznose javno po društvenim mrežama. Samo je jedna ostala u domovini. Mi ostale smo po Lodnonima i Njujorkovima. Kao da se sloj mene same pozlatio, osnažio, kao da mi je vraćeno davno ukradeno blago tako su moje prijateljice sad sve u jednoj, uvijek dostupnoj virtualnoj zajednici. Ponosno sam si tepala da je ideja ničija nego moja. I do tog trena su mi bile na Fejsu, ali ovako u novoj formi kao da smo bile slobodnije priznati koliko nam znači to prvo prijateljstvo, prvi susret duša u igri i smijehu. U bezbrižnosti. Iskočila je fotografija na kojoj smo zajedno uokvirene na radnom stoliću jedne od mojih prijateljica. Vidite koliko vas volim. Imate počasno mjesto. Utipkala je Š. Raznježilo me to pa sam tu verziju fotografije počela tražiti u albumu koji držim u ormaru što ga je James kupio i složio za mene. Nisam je našla i pomislila sam da je kod mame. Fotografije su nastale kad smo se jednom nakon igre, a imale smo dvanaest godina, zaustavile kod kina i tamo nešto zapričale kad je naišao obližnji fotograf. Za svaku prijateljicu smo pozirale pa je za uspomenu ostalo šest verzija zapravo jedne fotografije nastale prije dvadeset i pet godina. Sad imam sve što trebam za svoj poklon. Knjižnicu u koju ću dolaziti po knjige na engleskom, prijateljice koje će me podsjećati na dijete-mene, vrijeme da usavršim pisani jezik, a o talentu se već zna, pišem kao vodu piti. Pa kako ne bih bila sretna i zadovoljna. Upravo se sve posložilo da ja mogu uživati u pisanju i čitanju svaki dan, a to znači da ću baš svaki dan biti u svom najprirodnijem stanju. Poklonit ću sebi književno djelo za okruglih četrdeset, a nakon toga planiram provesti svoj život u blagostanju svakodnevnog čitanja i pisanja jer je to jednina konstanta u mom životu. Sve drugo me zanimalo kratko ili nikako. Danas se moja sreća može usporediti s onim danom kad je nastala naša fotografija. Volim, pripadam, igram se. Živim... |
Knjižnica
- 10:34 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
|
Link knjige Na moju radost knjižnica u Engleskoj nema članarine. Čekala sam da bude iduća plaća kako bih se uputila u tu divnu zgradu, ali kad sam otipkala u Googlu podatke fino je pisalo da je za sve stanovnike grada besplatno služiti se kompjuterima i svim sadržajima koje javna knjižnica nudi. Bila je nedjelja i mojoj sreći nije bilo kraja. Odmah rano u ponedjeljak sam se uputila tamo da bih tik pred vratima osjetila onu poznatu nelagodu od nepoznatih ljudi i prostora. Ohrabrila sam sama sebe: Idemo Ajrin, već si bila u knjižnici. Jednom kad je James nešto kopirao, a drugi put kad ti je nespretna knjižničarka odbila iskopirati obični papir, samo jedan jer nisi imala iskaznicu, a trebala ti je karta za avion. To je bilo tako gorko iskustvo. Držala se doslovno pravila da samo članovi mogu koristiti stroj za kopiranje kao da je neka ogromna navala baš na knjižnicu. U nevjerici sam izašla van i potražila kopiraonicu u centru gdje sam se teška srca odvojila od dvije funte za tu uslugu. Uglavnom, ja se ne držim slijepo pravila. U svakoj životnoj situaciji gledam kako je najbolje postupiti. Pogotovo kad se radi o nepresušnom izvoru nekog dobra. A knjižničarka je imala stotine listova u printeru i tinte za cijeli Kent okrug. No, taj dan ja još nisam imala člansku iskaznicu i tu je priči bio kraj. Iz Hrvatske sam donijela desetak knjiga koje sam uzela od sestre. Sad kad sam ih pročitala znala sam da je vrijeme za novu zalihu. Na mojoj iskaznici piše citat Alberta Einsteina: Jedina stvar koju apsolutno moraš znati je lokacija biblioteke. Uljudno sam pitala mladog čovjeka koji je preko ruku prebacivao knjige koliko mogu odjednom posuditi. Odgovorio je: Trideset! Razvukla sam lice u sretnu nevjericu: Navikla sam na tri. Cijelo vrijeme dok je on tipkao moje podatke s vozačke dozvole (Englezi nemaju osobnu), ja sam se osvrtala po kupovima knjiga posvuda oko mene do kud mi je pogled sezao. Nestrpljivo sam čekala da mi vrati dokument kako bih mogla odabrati nešto za sebe i svoja tri slobodna dana od posla. Za to vrijeme James će raditi, a ja, mislila sam, snimat ću za You tube i čitati. Željela sam jedan naslov kojeg nije bilo u evidenciji tog mladića za pultom kojemu nisam upamtila lice. Dan prije sam s Jamesom bila u kupovini i osigurala da imamo pun frižider kako bi on mogao večerati čim se vrati s posla. Tipkao mi je na pauzi da što kuham. Odgovorila sam: Večeras ništa, znaš da smo kupili pečenu piletinu i Fish pie. Bilo je tu i salate koju voli, čokoladica, svega što on obično jede. Ipak se uvrijedio kad je došao doma i našao me umotanu u dekicu s knjigom u ruci. Ima potrebu naglasiti kako je ipak došao s posla i bilo bi lijepo da sam nešto skuhala. Tako sam ga par puta iznenadila da sad uvijek očekuje tanjur već spreman u kuhinji. A sjetila sam se sebe i očekivanja koje imam. Očekujem da on za mene čini neke usluge. Pa kad mu misli ne budu usmjerene na to iako nisam ništa rekla o tome što čekam od njega, ja se znam rastužiti kako nije uradio to i to. Vidim da smo po tom pitanju isti. Otvorila sam frižider i pokazivala mu tanjur s piletinom, naribani sir, plastičnu posudicu s Fish pie koju sam treba staviti u mikrovalnu na šest minuta. Nije bio oduševljen mojom prezentacijom. Uzela sam svoj netom skuhani čaj od borovnice s komadićkom limuna i napustila kuhinju. Ništa nije moglo narušiti moj mir. Čak ni voljeni muškarac koji bi da ga pazim i mazim nakon što je odradio svoju smjenu. Sasvim zaboravlja da ima dana kad mi kaže: Ne kuhaj, sam ću, znaš da volim reš, a ti sve serviraš presno. Tako da je meni teško pogoditi to očekivanje. Ostavila sam ga da priredi svoj obrok, a ja sam se ponovo vratila ispod dekice svojim knjigama. Čim je pojeo bio je bolje volje, ali ostavila sam ga na miru da se odmara za novo radno jutro. Ubrzo je zaspao. I ja sam opet imala nesmetanu tišinu za čitanje. Spoznala sam da on kreira očekivanja za koja nisam znala. Da poput mene želi doček kad se vrati odnekud doma. |
