< veljača, 2020 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29  

Travanj 2021 (2)
Veljača 2021 (2)
Prosinac 2020 (1)
Listopad 2020 (1)
Kolovoz 2020 (2)
Lipanj 2020 (1)
Travanj 2020 (4)
Ožujak 2020 (7)
Veljača 2020 (7)
Siječanj 2020 (3)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Link knjige

Pišem jer je to jedina konstanta u mom životu.
Sve drugo me zanimalo kratko ili nikako.
Dobro došli na moj blog.
Irena Pušnik

Linkovi


You tube Kanal




Loading


Pisma iz razonode
19.02.2020., srijeda
Jedan dan s Jamesom

Link knjige

You tube Kanal



James i ja imali smo lijep dan. Sasvim uobičajen za nas, a ipak meni drag zbog nekoliko stvari. Prva je da dok sam spavala, on je razmontirao moj bicikl. Nekako sam uspjela nabasati na ružin trn koji mi je probušio gumu. Želio je da idem s njim kupiti novu, a ja još iz kreveta sam govorila neka ide sam. To nije želio. Kasnije je nakon večere izgovarao: Palenta fuj. Dođi. Nemoj. Tih nekoliko riječi koje na hrvatskom zna, a onda se sam sebi smijao. Ja sam sve to slušala kroz san jer sam se nakon šetnje do trgovine biciklima vratila odmaranju kako bih bila spremna za svoju noćnu smjenu. Reci: Hvala. To znači: Thank you. Željela sam njegovom vokabularu dodati ovu osnovnu riječ koja se obično uči među prvima u svim jezicima. Suprotno od fuj ti je fiiiinooo. Tada je izgovorio: Dinner fuj! A ja sam ga ispravljala: No, dinner, fiiiinooooo!

Onda je, čula sam još uvijek držeći zatvorene oči, gledao neki video koji sam snimila dok je hranio tarantulu i prigovarao zašto ga snimam. Nemooooj! Protestirao je kao ja kad me prerano budi iz sna jer mu je dosadno i želi nekamo ići pa me samo odalami jastukom po glavi. Dođiiiii. S tih nekoliko naučenih riječi uspijeva me udobrovoljiti.

Za večeru sam pravila sebi čorbu koje sam se sjetila u tom polusnenom stanju. On je imao tanko narezanu svinjetinu, neko tijesto koje je punjeno govedinom i povrćem, a u Engleskoj po dućanima košta koju funtu te kuhano povrće s maslacem i začinima. Ništa bez maslaca. Gledajući u moj tanjur izgovorio je: Fuj! Nisam ni pokušavala ponuditi ga jelom. Kad god skuham nešto kroejšan on zakoluta očima i kaže da ne jede on te strane stvari. Po meni je to neobično i ja bih bila vrlo radoznala isprobavati stranu kuhinju pogotovo kad predstavnicu jednog naroda i poznavateljicu jela imaš u vlastitoj kuhinji.

On se drži svojih obilnih večera, ručkova sendviča i engleskog doručka. Ja sam s druge strane sasvim navikla jesti malo graha za doručak. Prilagodljiva sam. Ne zgražam se poput njega na običnu zdjelicu palente. Fuj, nooo! Kaže mi lik koji trpa čipi čips između dvije šnite kruha.

Ovaj dan mi je značajan jer se nismo uspjeli posvađati. Ja sam se dovoljno naspavala. On je dovoljno i na vrijeme jeo i zabavljao se šerafanjem oko bicikla. Nije da sam ikad pokušala popravljati bicikl sama i da nešto posebno dijelim poslove na muške i ženske nego mi je drago da je samoinicijativno učinio nešto za mene. A da sam pokušala popraviti bicikl sama vjerojatno bih pogledala tutorijal na you tubeu. Uspjela bih, što da ne.

U jednom trenu smo oboje bili u kuhinji i on je otvorio zamrzivač gdje sam opazila ribu koju je prije par mjeseci ulovio. Pitala sam mogu li je sutra pripremiti za večeru. Nije planirao to jesti već dati mački pa kad sam napomenula da je za mene imao je protupitanje: Zašto uopće pitaš možeš li? Kao da ne zna koliko često me upitkuje za neke predmete ili hranu koju ne nađe tamo gdje ju je ostavio. Neki dan je skroz zaboravio da je jabuke kupio prije cijeli mjesec dana pa se jako iznervirao što ih više nema. Sasvim je zaboravio kad ih je kupio i da voće gnjije. Da izbjegnem rasprave ovog tipa volim pitati.

Tako je sad riba na odmrzavanju, a iako je kvalitetna i iz mora neće je jesti jer on ne ekperimentira s tim kroejšan načinima pečenja i kuhanja. Ipak kad nešto pripremim dođe vidjeti kako izgleda, a da bi probao ni slučajno. Tako ćemo mačak i ja imati sutra večeru, a on neka si kupi. Što mu mi možemo kad je zadrti Englez.



- 04:29 - Komentari (13) - Isprintaj - #
17.02.2020., ponedjeljak
Agatha Christie i moj dan u Londonu

Link knjige

You tube Kanal




Kad sam bila djevojčica događalo bi se da poneka od mojih prijateljica izađe van s knjigom koja nije bila za našu dob. Sjećam se Riki, pojavila se s Deset malih crnaca, Agathae Christie. Odmah sam poželjela dotaknuti knjigu, ali je bilo još djece koja su posezala za njom. Pričaj nam što se događa? Nestrpljivo smo zapitkivali i onda bi baš ta djevojčica koja je došla s romanom sjela u sredinu da bismo svi mogli čuti sadržaj djela. Te smo knjige zvali romanima.Tako se dogodilo i s naslovima poput Gričke vještice ili knjiga s polica naših roditelja s natpisom: Hedwig Courths Mahler. Nisam mogla raspoznati je li ovo autor ili autorica. Između nas kolali su naslovi Zabluda, Siroče, Neljubljena žena. Tada s deset godina mi smo u parku ili iza zgrade pričali o raspletima i zapletima ovih djela s takvom zanesenošću da bih noćima znala uz svijeću čitati kako bih imala o čemu pričati s prijateljicama sljedeći dan. Mama bi me uzaludno upozoravala kako moram spavati i kako ću uništiti vid škiljeći po stranicama koje su izgledale sjenovito i žuto od loma svjetlosti koja mi je titrala ispred očiju.

U školi smo imali biblioteku i te knjige tamo mi nisu davale toliko zadovoljstva koliko ove koje smo u druženjima slavili i voljeli. Dva bi učenika otišla u knjižnicu i vratila se s naslovima dvije ili tri knjige koje bi dobili za lektiru. Koliko su bile zanimljive ne mogu se sjetiti ni jedne. Znam da sam doma imala Pustolovine Toma Sawyera i željela sam biti kao on. Imala sam i Pipi Dugu Čarapu i željela sam biti poput nje. Zamišljala sam kako postajem glavni lik i idem posvuda u zamišljenim ljetnim danima punim dogodovština. Toliko sam voljela čitati da bih sve što se nalazilo u tatinoj kućnoj biblioteci odmah nakon što je dokupio koje djelo, pročitala. Nisam imala nikad restrikcije u smislu da je nešto neprimjereno mojoj dobi pa sam s deset godina već pročitala Djevojku O. A to zato što nitko nije ni znao da ih čitam. Roditelji bi bili na poslu, a ja bih s polica uzimala knjige.

Nije im palo na pamet da ću umjesto crtića i Branka Kockice čitati tamo neke sadomazohističke naslove ili tragičnog Maksima Gorkog i njegovo Djetinjstvo nakon kojeg sam ridala od bola. Našao se tu i Don Quijote. Tehnička enciklopedija. Atlas svijeta. Tisuću zašto, tisuću zato. Zagor. Alan Ford. Hajde da spomenem i časopis Bravo iz kojeg smo izrezivali sličice, a tekst je ako se ne varam bio na njemačkom. Ni jedna knjiga danas mi nije toliko sreće dala kao onda kad sam ih kao dijete čitala. Ja sam doista osjećala neko neopisivo ushićenje, zadovoljstvo, ekstazu od samog čitanja. Na Drini ćuprija. Nije bilo reda ni dobne odrednice za sve što mi se našlo na putu. Ja bih ako ne pročitala, a onda prelistala svaki naslov na koji bih nabasala.

I tako šetajući po Londonu kad sam naišla na spomen Agathai Christie ja sam osjećala kao da sam pronašla nešto svoje. Nešto što pripada baš meni. Od svih zdanja u gradu i čudesa kojima se možete diviti tamo sam zastala i tražila od prijateljice da me uslika. Od prijateljice koju sam zatekla u Londonu, a koja je sa mnom u malom parku prije tridesetak godina čitala ljubavne romane i one detektivske zbog kojih smo pokušavali pogoditi rasplet i kraj djela. Ponekad bismo se u raspravama i svađali. I ne mogu pronaći tu fotografiju, ali ću priložiti nekoliko drugih. Ponekad u trenutku izbrišem neke fotografije jer mi se učini da nešto na njima nije po mojoj volji. Ili mi je možda u starom mobitelu ostala. Tko bi znao?! Možda se pojavi u nekoj memoriji računala pa ću je naknadno dodati. Za sada uživajte u odabiru dostupnih fotki.







- 12:49 - Komentari (5) - Isprintaj - #
15.02.2020., subota
James kupio odijelo, veli: Ženim se!

Link knjige

You tube Kanal



Možda sam vam već spomenula kako moj partner voli kupovanje odjeće. Toliko to voli da mu ja služim kao vješalica po trgovinama dok se on presvlači i ogleda kako mu koji komad odjeće stoji. Pitala sam ga je li ikad čuo za Narcisa i dobila odgovor da je stvar provjerena stručno, da sam se zeznula u slobodnoj procjeni. Nekih dijagnozica ima, ali ne i narcisoidnost.

Ja bih provjerila tu tvrdnju drugim mišljenjem a neka se nađe i treće. Po mom sudu on ima svojevrsno samoljublje koje mrvičicu nadilazi meni poznate samoljube u okolini i blizini, svakako i daljini s obzirom da sam sad od većine ljudi koje poznajem, geografski udaljena.

Dan je počeo tako što me nekoliko puta prstima dotaknuo po leđima. Time me razbudio. Obično to radi kad je vrijeme za ručak. Prvo sam se uhvatila mobitela i vidjela da je dvanaest sati. Još je rano! Progunđala sam. Na to mi je on rekao da želim li s njim van. Naravno, uvijek! Odgovorila sam još uvijek misleći da neću uhvatiti dovoljno sna za noćnu smjenu.

Dok sam jela pizzu kojom se sinoć iskupio za neku nesuglasicu, on je stavljao gel u kosu, utrpavao majicu u hlače i zezao me da on ide busom, a kako ću ja ne zna s obzirom da sam svoju lovu spiskala.

Kad sam već spomenula pizzu, da napomenem kako sam iz inata samo ležala u krevetu cijeli dan, a pravila sam se da spavam. U jednom trenu sam ušla u kupaonu, istuširati se, a nakon toga otvorila kuhinjska vrata da bi me čekala kutija s mojim imenom, smajlijem i znakom x koji u Engleskoj znači kiss.



Odabrane cipele nakon isprobanih sedam pari



Ja u ulozi vješalice


Ljutnja se rastopila zajedno s mojim zalogajima. Tako sam i dan kasnije još uvijek uživala u omiljenom jelu, ali korisnije bi mi bilo da sam spavala. On ne zna za pojam korisno već kao jedan vodenjak čini kako mu je po volji. Pa ako mu je po volji da šeta po trgovinama odjeće, onda učini da i ja budem u istoj kondiciji.

Dok sam se tako jučer pravila da spavam, on je pričao sa sestrom i mamom. Njihov interni humor nije lako odmah shvatiti jer imaju nadimke za ljude o kojima govore. Recimo da tetu Bety zovu Četka, a sestričnu Jade Patkica. Svakako ni jedan poziv ne može proći bez smijanja. Obje su nakon nekog vremena počele ispitivati gdje sam ja. On je tad stavio mobitel blizu moga nosa pa su me svi mogli vdjeti kako sam kobajagi usnula. Nakon još jednog cerekanja, majka je upitala: A što Ajriiiiin misli o tome?

James im je upravo bio ispričao kako ide uskoro po odijelo, cipele, novu košulju. Sve mu to treba ni manje ni više nego da se oženi. Kako sam ja jedina ženska osoba s kojom živi i ljubuje (u nadi je spas), logičan je zaključak sasvim logičan. Ukočila sam se u pozi usnule princeze. Slušala sam dalje hihotavi razgovor. Pa kako misliš nisi je zaprosio u klasičnom smislu nego si joj kupio jumbo pizzu?!




I tako smo danas otišli u veliki trgovački centar gdje je on sat vremena birao, isprobavao, pitao mene za mišljenje o boji i uzorku, pitao tri prodavača koja su s njim imala posla. Koliko ti Englezi mogu govoriti o jednom detalju na košulji ja sam stala tamo i zapanjeno gledala misleći: Pa ljudi moji dragi, kak vam se da?!

Ali mogu ja govorit što me volja on je na kraju svega izašao iz dućana s finim talijanskim odijelom, cipelama i sav skompletiran. On je sav spreman, a ja? Ja se i dalje pravim da nemam pojma o čemu se ovdje radi. Sve u smislu nisam-ja-odavde. Na putu do dućana je pokušao od mene izvući znanje o kupovini: A znaš li ti zašto meni odijelo novo i treba uopće?
Pravila sam se da nemam pojma iako on jako dobro zna koliko glasno je vodio taj razgovor preko mobitela. Toliko glasno da je sasvim sumnjivo zašto je pričao baš toliko glasno.

I dalje sam odbijala priznati. Koračala sam uz njega smješkajući se. To je moja reakcija na njegovu blizinu. Smješkam se i meškoljim, sva malo titram od uzbuđenja.

A sad i nadalje s radoznalošću čekam da vidim kako će postupiti jer je očito s obitelji već prepričavao budući željeni događaj. O tome ćemo pisati sljedeći put. Jako me zanima kako će izvesti prosidbu. Ne bih se iznenadila da me izvede u šoping i počne na mene navlačiti bijele haljine. Jer ako on to ne učini ja sama sigurno neću. Poznato je da ne znam o modi ništa niti o kombinacijama cipela, haljina i njihovih boja.

- 02:00 - Komentari (13) - Isprintaj - #
11.02.2020., utorak
Zakasnina knjižnici 100 kunića

Link knjige

You tube Kanal



Oduševljeno sam slušala knjižničara koji mi je govorio da mogu uzeti do triedeset knjiga odjednom. Da ne moram platiti članarinu. Knjige mogu produžiti pozivom, dolaskom, putem aplikacije sama. Savrešeno je zvučalo tog sunčanog dana u jednoj engleskoj biblioteci.

Moj program je tri knjige maksimalno, godišnja članarina i zakasnina. U Engleskoj postoji samo zakasnina i ta me opelješila jučer. Za prvu posudbu nije bilo problema jer sam se još držala naučenog ponašanja, tri knjige, čitaj naizmjence, vrati na vrijeme.

Drugi posjet knjižnici u meni je probudio raskalašenost pa sam uzela šest naslova. Čitala ih naizmjence, jednu sam odmah progutala, tri su bile podjednako zanimljive, a ostale dvije mi nisu puno značile. Počela sam se ponašati kao da su knjige moje vlasništvo i nosila sam ih u torbi na posao, s posla, u kojekakve čekaonice.

Spojila sam se na aplikaciju, dala joj svoj bankovni pin kako bih ga lakše zapamtila i produžila knjige prvi put. Kasnije sam izgubila pojam o vremenu, a kad sam provjeravala već sam naišla na neugodnu poruku da dugujem sto kunića zakasnine. Kako? Zašto? Vodila sam računa o datumima i spajala se na aplikaciju provjeravajući je li mi isteklo vrijeme...Nemoguće, odjednom mi je onaj knjižničar u mislima postao kao neki kreditni bankar koji šalje opomene. Čovjek ni kriv ni dužan.

Da se iznos ne počne nagomilavati spremila sam knjige u ruksak, obundala se i po najvećoj buri uputila u centar. Puhalo je sto na sat (provjerite dnevne vijesti na dan 10.02.2020 za London). Ne lažem. To je upozorenje o vjetru iskakalo iz mobitela danima. Putem sam mislila na koji ću se način izmotati pridržavajući se za grmlje da me ne otpuhne kao listak i birajući put između zgrada koje su služile kao štit od buretine. Smišljala sam: Koji izgovor da ne platim nagomilani iznos, koji? Hajde pameti, sad se prikaži!

Da tražim neka se spoje na aplikaciju i vide koliko sam puta provjeravala? Da im napravim scenu i svalim krivicu na njih, na kompjutere, smrznuo se ekran ili niste dobro očitali kod?!

Htjela sam zadržati i knjige i iznos koji se svakim danom povećavao, po knjizi, po danu, dvadeset penija. Nezaustavljivo. Jedan članak na mobitelu je govorio da se može i u zatvor zbog ovoga. Ali ja s knjigama imam neki osjećaj kao da su sve moje. Knjižničari su barijera. Traže od mene da se ponašam odgovorno.

Idem tako i mislim da nema tih zakasnina, nikad, ama nikad naslove ne bih vratila baš zbog tog varljivog osjećaja kako su sve knjige moje.

Ponedjeljkom ljudi nahrle i onda se čeka. Još i to! Napokon odustala sam od scene i poricanja očitog. Olakšala sam knjižničarki pokazujući ekran mobitela na kojemu se crvenila zakasnina.

Platila. Okrenula se i pomalo prkosno odlučila kako neko vrijeme ne uzimam nove naslove. Potapšala sam se zamišljenom rukom po ramenima: Bravo, Irena. Radiš sve kako treba. Nisi se pokušala izvući, posvađati ili praviti scenu pred drugima.

U jednom času sam pomislila da se izvučem na suosjećanje, da im kažem kako sam disleksična, da nemam pojam o vremenu...Vjetar je otpirio sve te zamisli i vraćala sam se doma s praznim ruksakom, osjećajući olakšanje da se cifra neće gomilati, neću u zatvor i neko vrijeme neću provjeravati aplikaciju koju sam tada isti čas pogledala da se uvjerim kako je nakupljanje zakasnine stalo.

U ormaru, u torbi, devet je naslova koje moram vratiti sestri kad budem dolazila u Rijeku. I ona me opomenula da sam uzimajući ih obećala, vratiti pa nikako. Srećom, ove nemaju zakasnine. Sa mnom će netrag za Kroejšu u travnju. Do nove posudbe ja sam odličila čitati blogove. Ni brige o datumima, ni kazne za zaboravljive i mirna Bosna.



Fotografija: Autorica u parku, nevezano za temu, ali vezano za srce
- 12:17 - Komentari (26) - Isprintaj - #
08.02.2020., subota
James veli da imam kroejšan ocd

Link knjige

You tube Kanal



U stanu koji sam osvajala od hodnika do dnevnog boravka kao i Jamesovu naklonost treba ponešto urediti, dokupiti, uvijek prebrisavati i osvježavati. Kad sam tek došla, zatekla sam stanje od kojega bi većina žena pobjegla. On je dugo živio sam i spada u stereotip kako muškarci ne čiste dovoljno. Štoviše, bila sam usmjerena na njegov fizički izled i samo sam gledala kako ću ga bržebolje izljubakati. Ni taj prvi dojam o razbacanim čarapama i mački na krevetu nije upalio alarm niti moju pažnju držao u fokusu dulje od minute. Problematika će me naravno strefiti nešto kasnije. Tada, na početku našeg poznanstva znala sam da on miriši na Davidoff Cool Aftershave, da ima lijepu odjeću i da svoje tijelo njeguje. Poljupci su me oduševili, preko njegovih hlača na podu sam preskakala, a nanizano suđe oprala. Međutim, nakon nekih mjesec dana ja sam počela više krčiti i uređivati što bi njega raspirilo po povratku s posla jer sam neke predmete koji su bili istrošeni pa čak i opasni za zdravlje pobacala.
U neku ruku on je imao pravo. Nisam smjela sama odlučiti što je za kantu, a što će zadržati. Iz njegove perspektive Hrvatica je OCD poremećena, ni manje ni više. On ne može pronaći predmete koje je godinama imao na točno određenom mjestu. Ne biste vjerovali, ali u tom po mom viđenju apsolutnom kaosu, on je sasvim dobro navigirao. Recimo, neke arhivirane račune je držao ispod tepiha, neke na ormaru, neke ispod kreveta, ali je savršeno znao gdje što stoji. Meni je to ličilo na sveopći nered i mic po mic sam mu kupovala registratore, male košarice u koje će s vremenom početi odlagati papire.
Kad je vidio kud to sve vodi, izričito mi je prije odlaska iz stana napomenuo što nikako, nikako ne bih trebala čistiti. Imam osjećaj da je moja diskrecijska ovlast po pitanju urednosti prostora rasla kako su rasli njegovi osjećaji i privrženost prema meni. Isprva bi samo područje kuhinje bilo moja slobodna zona. Uskoro i hodnik, toalet. Predmete u dnevnom boravku sam pomicala i uređivala tek nakon što mi je rekao: Volim te. Do tog trenutka nisam osjećala da bi mi prošlo bez zamjerke izbaciti tepih koji je tamo bio ne-zna-se-koliko, a po neurednosti i više nego je meni bilo podnošljivo.
Sad smo u fazi da ako nešto želim zamijeniti, kako on obožava kupovanje, samo kažem kako ćemo kupiti novu sofu, novi ormar. Ne spominjem stanje i dotrajalost namještaja već sam opet mic po mic gledala kako da se usuglasi moja potreba za prozračnim i čistim i njegova da zadržava sve i svašta.
Nakon tri godine suglasni smo oko svega. On je pomalo odustao od čuvanja i pohranjivanja,a ja od zgražanja zbog dotrajalosti. Ne mogu kupiti baš kompletno sve odjednom, ali mic po mic uspjela sam osvježiti njegov život i prostor.
Ne spominje više moj kroejšan ocd niti ja imam što bacati. Kompromis kao zlatna sredina pokazao se kao dobro rješenje.



Photo by Irena Pušnik nastala nakon jedne seanse glancanja
- 11:59 - Komentari (12) - Isprintaj - #
06.02.2020., četvrtak
Baš me briga, nisam Monica Bellucci

Link knjige

You tube Kanal








Bliže se četrdesete i ja sam na svom tijelu već primijetila djelovanje zakona gravitacije pa je sve počelo spuštati se niže, dolje i tako gledam svoj odraz u ogledalu i tražim zdrav pristup tom nezaustavljivom procesu starenja. Nije neke ljepote ni bilo da se ima za njom žaliti. Neka plače Monica Bellucci, ja sam prosječna curka. Ali da bih mogla dodati nešto svojim fizičkim aktivnostima, mogla bih. Ovako stvari stoje. Bicikl imam. Šetati volim. Seks sagori nešto kalorija, hvala Bogu i na tome. Nego, mjesecima već samo mišlju radim čučnjeve, sklekove, rastežem noge i istežem ruke. Nikako da se odvažim i pridružim nekim ljudima opsjednutima kondicijom. Recimo, fitnes ili aerobik grupi jer oni imaju pomaknut pojam o tome što je biti u kondiciji.
Za sad sam sve planove o vježbanju činila sa sofe direktno uz čaj i knjigu ostavljajući da se odmara taj papiretak na mojim prsima, maštajući kako ću skakutati i tesati tijelo. Nije mi toliko do izgleda koliko do funkcije. Da mogu potrčati ako zatreba, da mogu u duge šetnje, da mogu uz stepenice brzo. Tražim ono što osjećaju zaljubljenici u brzinu, akciju, spretnost i okretnost.
Znam da oni koji vole sport imaju potrebu za pokretom, adrenalinom, da ima i u meni tog nagona samo je prevladala ljubav prema finim delicijama posljednjih dvadesetak godina ovoga života. Neka i njih, ali bih mogla aktivirati i verziju sebe koja obožava vježbanje, ima dobre mišiće. Što bi se moglo utegnti? Malo trbuščića, to je sve. Nikako dijete, nikako plastike u tijelo. Nije mi tijelo posao da moram biti fit. Nisam glumica, ni prostitutka, ni model ni pjevačica da će se ljudi zgražati nad mojim podbratkom i borama. Hoću ja da izgledam kao dobro očuvan mercedes. A kad sam ja sama to poželjela onda znam da će tako i biti. Da stvar bude vjerojatnija pojavila se na mojoj ruti od stana do posla teretana. Niknula baš na pola puta. Sve vodi tome da ću uskoro zavoljeti novi dnevni ritam.
Postoji jedan dio u mojim slobodnim danima kad zbilja imam vremena za nešto i taman to nešto bi moglo biti vježbanje. Nema sumnje da je to dobra odluka. Volim takve odluke u kojima nema ni zrnca lošeg, već je dokazano da je tjelesna aktivnost dobra stvar.
Nedavno sam razmišljala da ne činim dovoljno za svoj izgled i da moja neaktivnost nema opravdanja. Isključivo moja neaktivnost i sad kad se sve posložilo: zrelost, teretana koja se ukazala, želja za osjećajem moći, želja da se istrčim kao prasak Svemira da protutnjim prostorom znam da će sve krenuti kako valja.
Do tada, evo jedna fotografija iz mladosti da me podsjeti kako sam i tada najviše voljela izležavanje po krevetima i sofama. Pred četrdesete je pravo vrijeme za ulog u zdravlje. A pročitala sam kako misli slijede tijelo. Ako dišete sporije, misli će se jednako tako usporiti. Ako imate briga pa se prošetate i brige su brže pa lakše pobjegnu od nas. Misli slijede aktivnost tijela. Znoj će detoksirati, stanice će se obnavljati, metabolizam raditi u harmoniji. Evo jedva čekam prvi čučanj. Već sam se dovoljno uvjerila da idem u pravom smjeru. Krećem...samo što nisam....uskoro...jen, dva, tri, dva, dva tri...





- 23:03 - Komentari (7) - Isprintaj - #
03.02.2020., ponedjeljak
James mi ne da da spavam

Link knjige

You tube Kanal

Dogodi se na poslu da dva radna tjedna budu spojena. Recimo da počnem raditi u srijedu navečer i moja peta radna noć bude u nedjelju pa se samo nastavi niz od ponedjeljka do petka. To ako sam dobila slobodne dane početkom tjedna. Da ne volim posao vjerujem da bih prigovarala kako su mi spojili deset radnih noći u nizu, ali kako mi je ovdje ugodno kao doma na sofi uz čaj nisam istaknula svojim kolegama da su zabrljali kod izrade rasporeda. I u ovom času dok pišem sam na poslu. Isto se može dogoditi da imam tri slobodna dana jer oni izlaze u susret drugim odjelima i pokrivaju godišnje ili bolovanja kako se već izdogađa što po odjelima. Odradim šest noćnih i tri dana zaboravim da sam ikad ovdje bila.

Zato pravim svoj raspored još dok sam za pultom. Sutra recimo ne pospremam ništa po kući jer želim spavati pet sati ujutro i nakon večere tri. Ostaje mi tek vremena za kupanje i feniranje kose. Tako određujem dane u kojima isključivo sebe posvetim sebi: češljanju kose, lakiranju noktiju ili peglanju košulja. Prošli sam tjedan pokušala ubaciti u raspored Jamesa koji je želio ići u centar po trgovinama odjeće pa sam uspjela epilirati jednu nogu, a drugu ne. U trenu sam poželjela ići s njim u pub i razgledanje izloga da sam u kasnijoj namjeri skupljanja dovoljno sna ostavila onu drugu nogu neobrijanu. Priroriteti su ipak budni dio dana biti i s njim. Obukla sam neprozirne crne hulahopke i problem riješen.

Ako li na malom papiriću ne napišem nešto poput: podovi, prašina, plati telefon, vrijeme budnosti ću provesti pokušavajući odraditi sve što mi oko vidi. To bi ipak bilo previše i raspoređujem snagu tako što si točno odredim čime se bavim jer ostavljam prostora za Jamesove ideje. Ipak danas dok je dogovarao s obitelji ručak u gradu ja sam promrmljala da ostajem u krevetu. Ne samo da mi to nije bilo na popisu aktivnosti već sam san morala staviti na prvo mjesto. Lako se priljubim ideji da svoju malu listu pomičem par sati kako bih vrijeme provodila s njim u šetnji ili kupovini. Već sam to učinila tri dana uzastopno i sasvim je ok bilo ostati u krpama da bi on uživao u društvu sestre i mame.

Ponekad ne samo zbog želje za spavanjem već i nastojanja da ima i on vrijeme samo za sebe ostajem u stanu. Skoro dvije godine neprestano bismo išli zajedno posvuda. To je bilo nekako prirodno. Sjećam se kad sam se doselila. Ako bi primijetio da me nema pored njega došao bi u kuhinju smješkajući se i pridružio mi se u pripremanju doručka. Ne mogu reći da je to posesivnost. Između nas je bila gotovo potreba neprestanog zajedništva čak i kad ne bismo govorili. A pravo je dostignuće biti s nekim toliko vremena, a ne poželjeti ga udaviti. I sad ako malo razmislim najdraži su mi trenuci s njim u kojima uopće ne govorimo već ležimo u krevetu i oboje tonemo u san.

S današnjeg papirića je sve odrađeno. Pisalo je: uredi frižider, stavi veš, popij čašu vina. Odredim tek toliko zadataka koliko mi se da. Čestitam si kad shvatim da sam ih odradila. Čak je i bilo vremena za izaći van na taj ručak, ali James će, znala sam, pričati svojima o biciklu koji želi kupiti i pričat će do u detalje o dijelovima i karakteristikama, posebnosti proizvođača i kako je meni svaki bicikl samo bicikl, a ne specijalka o kojoj se zna svaki detalj, zna se svoj bicikl u dušu, ja sam nekako osjetila da mi je bolje dobro se naspavati. Osim toga postoji trideset posto nekih kulturoloških razlika, humora, sjećanja koje oni dijele, a ja ne pa se dogodi da se svi smiju, a ja ne kontam. Ne mogu reći da nastupi neugoda već mi moraju posebno objašnjavati njihov interni humor. Ako sam pospana, onda mi se to ne da. Pomišljam na njegovo zadovoljstvo u društvu žena koje najviše na svijetu voli.

Dok je tako dogovarao taj susret tepao je majci preko mobitela, a u meni se odvijalo neko odobravanje, sreća zbog njegove sreće. U polusnenom sam stanju čula kako govori: Ne, ne ide Ajrin. Izgleda da je umorna. Pitao me još jednom, ali sam potvrdila da ostajem u vezi s jastucima danas. Nakon toga je nastavio brbljati. Smijali su se svi glasno i valjali fore koje ni potpuno budna ne bih skužila.

Kasnije sam ga čula kako mljacka večeru. I to sam uspjela prespavati. Mislio je da sam u dubokoj fazi sna kad me prije nego će ugasiti lampu poljubio u kosom prekriven obraz. Ima dana kad mi on jednostavno ne da spavati ako je pun energije i nitko od njegovih nema volje izlaziti. Tad mi uzme jastuk, počne me škakljati, glasno priča na mobitel s elektrom koja mu je obračunala nešto pogrešno, a onda kao iznenađen što sam budna kaže nešto poput: Fency that cake in Costa? Kako ne bih jela kolača?! Odmah se ustajem i spremam. Ne treba me puno nagovarati. Možda da je spomenuo kakav čokoladni kolač i danas bih se odrekla malo sna za dan proveden s njim i obitelji.

- 01:52 - Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.