| < | veljača, 2020 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | |
Prosinac 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Listopad 2020 (1)
Kolovoz 2020 (1)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Veljača 2020 (2)
Prosinac 2019 (2)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (8)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Link knjige
Pišem jer je to jedina konstanta u mom životu.
Sve drugo me zanimalo kratko ili nikako.
Dobro došli na moj blog.
Irena Pušnik
Linkovi
You tube Kanal
Loading
Pisma iz razonode
Agatha Christie i moj dan u Londonu
- 12:49 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
|
Link knjige You tube Kanal Kad sam bila djevojčica događalo bi se da poneka od mojih prijateljica izađe van s knjigom koja nije bila za našu dob. Sjećam se Riki, pojavila se s Deset malih crnaca, Agathae Christie. Odmah sam poželjela dotaknuti knjigu, ali je bilo još djece koja su posezala za njom. Pričaj nam što se događa? Nestrpljivo smo zapitkivali i onda bi baš ta djevojčica koja je došla s romanom sjela u sredinu da bismo svi mogli čuti sadržaj djela. Te smo knjige zvali romanima.Tako se dogodilo i s naslovima poput Gričke vještice ili knjiga s polica naših roditelja s natpisom: Hedwig Courths Mahler. Nisam mogla raspoznati je li ovo autor ili autorica. Između nas kolali su naslovi Zabluda, Siroče, Neljubljena žena. Tada s deset godina mi smo u parku ili iza zgrade pričali o raspletima i zapletima ovih djela s takvom zanesenošću da bih noćima znala uz svijeću čitati kako bih imala o čemu pričati s prijateljicama sljedeći dan. Mama bi me uzaludno upozoravala kako moram spavati i kako ću uništiti vid škiljeći po stranicama koje su izgledale sjenovito i žuto od loma svjetlosti koja mi je titrala ispred očiju. U školi smo imali biblioteku i te knjige tamo mi nisu davale toliko zadovoljstva koliko ove koje smo u druženjima slavili i voljeli. Dva bi učenika otišla u knjižnicu i vratila se s naslovima dvije ili tri knjige koje bi dobili za lektiru. Koliko su bile zanimljive ne mogu se sjetiti ni jedne. Znam da sam doma imala Pustolovine Toma Sawyera i željela sam biti kao on. Imala sam i Pipi Dugu Čarapu i željela sam biti poput nje. Zamišljala sam kako postajem glavni lik i idem posvuda u zamišljenim ljetnim danima punim dogodovština. Toliko sam voljela čitati da bih sve što se nalazilo u tatinoj kućnoj biblioteci odmah nakon što je dokupio koje djelo, pročitala. Nisam imala nikad restrikcije u smislu da je nešto neprimjereno mojoj dobi pa sam s deset godina već pročitala Djevojku O. A to zato što nitko nije ni znao da ih čitam. Roditelji bi bili na poslu, a ja bih s polica uzimala knjige. Nije im palo na pamet da ću umjesto crtića i Branka Kockice čitati tamo neke sadomazohističke naslove ili tragičnog Maksima Gorkog i njegovo Djetinjstvo nakon kojeg sam ridala od bola. Našao se tu i Don Quijote. Tehnička enciklopedija. Atlas svijeta. Tisuću zašto, tisuću zato. Zagor. Alan Ford. Hajde da spomenem i časopis Bravo iz kojeg smo izrezivali sličice, a tekst je ako se ne varam bio na njemačkom. Ni jedna knjiga danas mi nije toliko sreće dala kao onda kad sam ih kao dijete čitala. Ja sam doista osjećala neko neopisivo ushićenje, zadovoljstvo, ekstazu od samog čitanja. Na Drini ćuprija. Nije bilo reda ni dobne odrednice za sve što mi se našlo na putu. Ja bih ako ne pročitala, a onda prelistala svaki naslov na koji bih nabasala. I tako šetajući po Londonu kad sam naišla na spomen Agathai Christie ja sam osjećala kao da sam pronašla nešto svoje. Nešto što pripada baš meni. Od svih zdanja u gradu i čudesa kojima se možete diviti tamo sam zastala i tražila od prijateljice da me uslika. Od prijateljice koju sam zatekla u Londonu, a koja je sa mnom u malom parku prije tridesetak godina čitala ljubavne romane i one detektivske zbog kojih smo pokušavali pogoditi rasplet i kraj djela. Ponekad bismo se u raspravama i svađali. I ne mogu pronaći tu fotografiju, ali ću priložiti nekoliko drugih. Ponekad u trenutku izbrišem neke fotografije jer mi se učini da nešto na njima nije po mojoj volji. Ili mi je možda u starom mobitelu ostala. Tko bi znao?! Možda se pojavi u nekoj memoriji računala pa ću je naknadno dodati. Za sada uživajte u odabiru dostupnih fotki.    |
Zakasnina knjižnici 100 kunića
- 12:17 -
Komentari (26) -
Isprintaj -
#
|
Link knjige You tube Kanal Oduševljeno sam slušala knjižničara koji mi je govorio da mogu uzeti do triedeset knjiga odjednom. Da ne moram platiti članarinu. Knjige mogu produžiti pozivom, dolaskom, putem aplikacije sama. Savrešeno je zvučalo tog sunčanog dana u jednoj engleskoj biblioteci. Moj program je tri knjige maksimalno, godišnja članarina i zakasnina. U Engleskoj postoji samo zakasnina i ta me opelješila jučer. Za prvu posudbu nije bilo problema jer sam se još držala naučenog ponašanja, tri knjige, čitaj naizmjence, vrati na vrijeme. Drugi posjet knjižnici u meni je probudio raskalašenost pa sam uzela šest naslova. Čitala ih naizmjence, jednu sam odmah progutala, tri su bile podjednako zanimljive, a ostale dvije mi nisu puno značile. Počela sam se ponašati kao da su knjige moje vlasništvo i nosila sam ih u torbi na posao, s posla, u kojekakve čekaonice. Spojila sam se na aplikaciju, dala joj svoj bankovni pin kako bih ga lakše zapamtila i produžila knjige prvi put. Kasnije sam izgubila pojam o vremenu, a kad sam provjeravala već sam naišla na neugodnu poruku da dugujem sto kunića zakasnine. Kako? Zašto? Vodila sam računa o datumima i spajala se na aplikaciju provjeravajući je li mi isteklo vrijeme...Nemoguće, odjednom mi je onaj knjižničar u mislima postao kao neki kreditni bankar koji šalje opomene. Čovjek ni kriv ni dužan. Da se iznos ne počne nagomilavati spremila sam knjige u ruksak, obundala se i po najvećoj buri uputila u centar. Puhalo je sto na sat (provjerite dnevne vijesti na dan 10.02.2020 za London). Ne lažem. To je upozorenje o vjetru iskakalo iz mobitela danima. Putem sam mislila na koji ću se način izmotati pridržavajući se za grmlje da me ne otpuhne kao listak i birajući put između zgrada koje su služile kao štit od buretine. Smišljala sam: Koji izgovor da ne platim nagomilani iznos, koji? Hajde pameti, sad se prikaži! Da tražim neka se spoje na aplikaciju i vide koliko sam puta provjeravala? Da im napravim scenu i svalim krivicu na njih, na kompjutere, smrznuo se ekran ili niste dobro očitali kod?! Htjela sam zadržati i knjige i iznos koji se svakim danom povećavao, po knjizi, po danu, dvadeset penija. Nezaustavljivo. Jedan članak na mobitelu je govorio da se može i u zatvor zbog ovoga. Ali ja s knjigama imam neki osjećaj kao da su sve moje. Knjižničari su barijera. Traže od mene da se ponašam odgovorno. Idem tako i mislim da nema tih zakasnina, nikad, ama nikad naslove ne bih vratila baš zbog tog varljivog osjećaja kako su sve knjige moje. Ponedjeljkom ljudi nahrle i onda se čeka. Još i to! Napokon odustala sam od scene i poricanja očitog. Olakšala sam knjižničarki pokazujući ekran mobitela na kojemu se crvenila zakasnina. Platila. Okrenula se i pomalo prkosno odlučila kako neko vrijeme ne uzimam nove naslove. Potapšala sam se zamišljenom rukom po ramenima: Bravo, Irena. Radiš sve kako treba. Nisi se pokušala izvući, posvađati ili praviti scenu pred drugima. U jednom času sam pomislila da se izvučem na suosjećanje, da im kažem kako sam disleksična, da nemam pojam o vremenu...Vjetar je otpirio sve te zamisli i vraćala sam se doma s praznim ruksakom, osjećajući olakšanje da se cifra neće gomilati, neću u zatvor i neko vrijeme neću provjeravati aplikaciju koju sam tada isti čas pogledala da se uvjerim kako je nakupljanje zakasnine stalo. U ormaru, u torbi, devet je naslova koje moram vratiti sestri kad budem dolazila u Rijeku. I ona me opomenula da sam uzimajući ih obećala, vratiti pa nikako. Srećom, ove nemaju zakasnine. Sa mnom će netrag za Kroejšu u travnju. Do nove posudbe ja sam odličila čitati blogove. Ni brige o datumima, ni kazne za zaboravljive i mirna Bosna.  Fotografija: Autorica u parku, nevezano za temu, ali vezano za srce |
