Marketing
Agatha Christie i moj dan u Londonu
Link knjige
You tube Kanal
Kad sam bila djevojčica događalo bi se da poneka od mojih prijateljica izađe van s knjigom koja nije bila za našu dob. Sjećam se Riki, pojavila se s Deset malih crnaca, Agathae Christie. Odmah sam poželjela dotaknuti knjigu, ali je bilo još djece koja su posezala za njom. Pričaj nam što se događa? Nestrpljivo smo zapitkivali i onda bi baš ta djevojčica koja je došla s romanom sjela u sredinu da bismo svi mogli čuti sadržaj djela. Te smo knjige zvali romanima.Tako se dogodilo i s naslovima poput Gričke vještice ili knjiga s polica naših roditelja s natpisom: Hedwig Courths Mahler. Nisam mogla raspoznati je li ovo autor ili autorica. Između nas kolali su naslovi Zabluda, Siroče, Neljubljena žena. Tada s deset godina mi smo u parku ili iza zgrade pričali o raspletima i zapletima ovih djela s takvom zanesenošću da bih noćima znala uz svijeću čitati kako bih imala o čemu pričati s prijateljicama sljedeći dan. Mama bi me uzaludno upozoravala kako moram spavati i kako ću uništiti vid škiljeći po stranicama koje su izgledale sjenovito i žuto od loma svjetlosti koja mi je titrala ispred očiju.
U školi smo imali biblioteku i te knjige tamo mi nisu davale toliko zadovoljstva koliko ove koje smo u druženjima slavili i voljeli. Dva bi učenika otišla u knjižnicu i vratila se s naslovima dvije ili tri knjige koje bi dobili za lektiru. Koliko su bile zanimljive ne mogu se sjetiti ni jedne. Znam da sam doma imala Pustolovine Toma Sawyera i željela sam biti kao on. Imala sam i Pipi Dugu Čarapu i željela sam biti poput nje. Zamišljala sam kako postajem glavni lik i idem posvuda u zamišljenim ljetnim danima punim dogodovština. Toliko sam voljela čitati da bih sve što se nalazilo u tatinoj kućnoj biblioteci odmah nakon što je dokupio koje djelo, pročitala. Nisam imala nikad restrikcije u smislu da je nešto neprimjereno mojoj dobi pa sam s deset godina već pročitala Djevojku O. A to zato što nitko nije ni znao da ih čitam. Roditelji bi bili na poslu, a ja bih s polica uzimala knjige.
Nije im palo na pamet da ću umjesto crtića i Branka Kockice čitati tamo neke sadomazohističke naslove ili tragičnog Maksima Gorkog i njegovo Djetinjstvo nakon kojeg sam ridala od bola. Našao se tu i Don Quijote. Tehnička enciklopedija. Atlas svijeta. Tisuću zašto, tisuću zato. Zagor. Alan Ford. Hajde da spomenem i časopis Bravo iz kojeg smo izrezivali sličice, a tekst je ako se ne varam bio na njemačkom. Ni jedna knjiga danas mi nije toliko sreće dala kao onda kad sam ih kao dijete čitala. Ja sam doista osjećala neko neopisivo ushićenje, zadovoljstvo, ekstazu od samog čitanja. Na Drini ćuprija. Nije bilo reda ni dobne odrednice za sve što mi se našlo na putu. Ja bih ako ne pročitala, a onda prelistala svaki naslov na koji bih nabasala.
I tako šetajući po Londonu kad sam naišla na spomen Agathai Christie ja sam osjećala kao da sam pronašla nešto svoje. Nešto što pripada baš meni. Od svih zdanja u gradu i čudesa kojima se možete diviti tamo sam zastala i tražila od prijateljice da me uslika. Od prijateljice koju sam zatekla u Londonu, a koja je sa mnom u malom parku prije tridesetak godina čitala ljubavne romane i one detektivske zbog kojih smo pokušavali pogoditi rasplet i kraj djela. Ponekad bismo se u raspravama i svađali. I ne mogu pronaći tu fotografiju, ali ću priložiti nekoliko drugih. Ponekad u trenutku izbrišem neke fotografije jer mi se učini da nešto na njima nije po mojoj volji. Ili mi je možda u starom mobitelu ostala. Tko bi znao?! Možda se pojavi u nekoj memoriji računala pa ću je naknadno dodati. Za sada uživajte u odabiru dostupnih fotki.
Post je objavljen 17.02.2020. u 12:49 sati.