Ne sjećam se ni jednog neugodnog trenutka na satu jezika i pisanja. A cijeli sat matematike je za mene bio gorak. Nisam shvaćala da malo truda daje točan rezultat. To malo truda se nije pojavljivalo jer ga je spriječavala neka dosada.
Samo malo truda i neugoda bi nestala i mogla sam biti ponosna da sam riješila zadatak. Ali ne, meni je bila draža i ta neugoda nego angažirati moždane vijuge par minuta na matematičke operacije. Nisam imala strpljenja.
Pisanje i jezik, čitanje sastavaka, pjesmica, odlomaka iz knjiga s druge strane činili su mi ugodu, divljenje da kao ljudska vrsta imamo govor, jezik, naglasak svog podneblja. U svemu tome za mene je bilo smisla.
Zato danas dok sjedim u vrtu računam, zbrajam i oduzimam kako bih otkrila i u tome neku ugodu i smisao. A dok to činim i dalje osjećam da mi se ne da. Tko zna zašto je to tako. A počela sam jer sam došla do zaključka da svaki dan pišem i čitam, a da prodje par mjeseci, a da svojim mozgom ne zbrojim ni najmanja dva broja i da mi je zbog toga potrebno pet minuta kad se nadjem u potrebi kakvog zbrajanja u dućanu.
Ako izgovorim brojeve 54+68 u trenu kad ih počnem zbrajati sam ih već zaboravila i zato sam ih počela zapisivati...Tepati si kad dobijem točan rezultat samo ne bih li omilila samoj sebi tu jednostavnu matematiku, a ponovila sam i postotke.
Sve s nekom željom da odagnam dosadu i pronadjem mrvicu motivacije koju mora da imaju matematičari, nešto mora postojati u tome što oni vole. Još tragam za tim. Što je to?
Irena Pušnik
Post je objavljen 06.08.2020. u 11:48 sati.