Jučer sam nakon pregleda kod ginekologa bila odmah poslana u Petrovu. Ljubazan stariji doktor potvrdio je ono što je bilo neizbježno - trudnoća je propala, već se vidi i hematom, čudno je što ne krvarim... Dogovorili smo kiretažu za ponedjeljak rano ujutro, a onda uzimam tjedan dana bolovanja.

Ne znam kako da to objasnim, ali nije mi tako teško kao što sam mislila da će biti. Najteže je objasniti bližnjima i prijateljima. Naprosto izgubiš volju ponavljati što je bilo... Za nas je sve to de javue, bili smo spremni i znamo što ćemo dalje. Napravit ćemo sve pretrage, vidjeti možemo li nešto promijeniti na stvari. Kažu da je lako moguće da se ne nađe nikakvo konkretno objašnjenje zašto se to dogodilo, priroda naprosto učini svoje. Također smo zahvalni što do pobačaja nije došlo u višim tjednima trudnoće, ipak plod nije niti oživio...

A što se događa u glavi i srcu? Istina je što kažu - ako te ne slomi, ojača te. Splićani bi rekli dišpet, goruća želja da se nastavi dalje, vjera u bolje sutra. Ne tražim odgovor na pitanje "zašto?", taj dio je u Božjim rukama. Na meni je da nastavim dalje najbolje što mogu, ojačana novim iskustvom. Ponovno sam se sjetila mlade žene koju sam srela u Petrovoj prilikom prvog abortusa. Plakala sam prije posljednjeg UZV prije zahvata. Ona je mirno sjedila, imala je nekakav zagonetan smješak i pitala me što se dogodilo. Kad je čula zašto plaćem, primila me za ruku i rekla: "tri sam puta pobacila u petom, šestom mjesecu... To nisu bili pobačaji već mali porodi, iz mene su izlazili komadi nečega što je trebalo biti moje dijete uz nemoguću bol. Ali nisam zato odustala niti me to dotuklo, naprotiv! I znam da ću jednoga dana roditi, sigurnija sam nego ikada. A kad se to dogodi, nitko neće biti sretniji od mene..."

Činjenica je da žene vjerojatno doživljavaju neko stanje sužene svijesti (kao i ja ovoga trena). Kad jednom osjete instinkt, onaj iskonski poriv za rađanjem i nastavkom vrste, vjerojatno taj dio apsolutno nadjača nekakve uobičajne slabosti. Nekada sam se pitala kako su zaboga naše bake, prabake, preživljavale pobačaje i veliku smrtnost novorođenčadi? Primjerice, moja prabaka je rodila sedmero djece od kojih je preživjelo četiri, a da ne spominjem da je jednog u 21. godini odnijela tuberkuloza. Žene ne samo da su pobacivale, već su nadživljavale svoju djecu što je strašno... Ali uspjevale su živjeti dalje, naći snage da svoju preživjelu djecu dignu na noge i daju im maksimum svoje ljubavi... Prošlost su ostavljale za sobom, neovisno o tome koliko je bolna bila.

Eto, vozimo dalje. I da, zapalila sam pokoju cigaretu, ne kažem da sam si priuštila jer to ne smatram nekakvim posebnim guštom. Od ponedjeljka kreće novo poglavlje u mom životu, morat ću tijelo vratiti u kondiciju, "opeglati" mozak, poraditi na poslu, odmoriti se od svega, a onda ćemo opet u "proizvodnju"... Vremena i volje imamo, pa valjda će nas negdje dovesti. :)

Tipkamo se...

Vjerojatno ne očekujete ovakav zapis s obzirom na situaciju u kojoj se trenutno nalazim. Kao što sam već rekla - tako je, kako je. Imam jako puno optimizma, ali o tome uopće ne želim govoriti... Sigurno je sigurno :)

Naprosto me ponukala ona vijest s naslovnice o Mesiću i tome kako čak i on priča o blogu... :))) I tako su mi sinula neka sjećanja, krenuo je tok misli počevši od čak i mog rukovanja s predsjednikom (hej ljudi, ipak je on čovjek naroda s kojim se može popiti kavica - da, cinična sam), ali je otišao puno, puno dalje...

Bilo je to prije više od deset godina, čini mi se čak i trinaest jer sam još bila u vezi s jednim Slavoncem... On je, što je za pretpostaviti, tih dana bio kod kuće, a mene je nazvala tada bliska prijateljica čiji je brat svirao s Borisom Novkovićem (ne biste vjerovali ali zato sam pjevala "Tko mi tebe uze, Tamara..." kada još nitko za tu pjesmu nije čuo :)). Dakle, toga me dana prijateljica pozvala na koncert na Šalati (nisam sigurna je l' već tada bio "Zagreb gori" ili je to bio neki slični skupni koncert raznih izvođača) - njezin joj je brat sredio upad. Ajme... Imala sam 17 godina, nikada u životu nisam bila na koncertu i naravno da sam prihvatila! Sredila sam se, namirišala i drhtala ko list na vjetru. Kad smo stigle do ulaza dočekalo me iznenađenje jer nismo išle za ostalima... Prije nego što sam shvatila što se događa, nalazile smo se na malom bazenu pokraj klizališta gdje su za stolovima sjedili svi izvođači. Mi smo bile sa Barunima (tada su nosili pridjev hrvatski, nisu bili poznati, a te su večeri oni zabavljali izvođače). Ne samo da je brat moje prijateljice svirao sa Novkovićem, već je njezim bratić bio u Barunima... :))) Sjećam se da prvih trenutaka nisam mogla vjerovati da se to zaista meni događa. Za susjednim stolom je Cetinski natezao neku svoju trebu, Casandra je neobuzdano plesala, Drele je sa Kruškom iz Latina došao k nama pa su nas častili sokom, Kočiš-Zec se pokazao kao vrlo mirna i povučena osoba... Sve te face s ekrana su odjednom bile svuda oko mene i bili su stvarni, opipljivi, od krvi i mesa...

Tada je počelo pucati ono malo iluzija što sam ih imala vezano uz slavne... A sretala sam ih zaista puno, što slučajem što poslom. Sljedeći "šokantni" (i poučni) susret bio je nekoliko godina kasnije, kada sam u prvom novinarskom "terenskom" poslu za jedan studentski časopis završila na koncertu "Za djecu Hrvatske" u Domu Sportova. Od svih sam morala uzeti izjave, pa su se tako na mojoj listi našli Oliver, Doris, Cetinski, Alen Vitasović, Josipa Lisac, Dado Topić (da, na onoj slici gore sam ja sa njim. Ionako ovako dobro već dugo ne izgledam pa sam sigurna da me nitko neće prepoznati :))) i mnogi drugi. Tako je među "žrtvama" bio i naš dragi i popularni bloger Dino Dvornik. Zbog njega mi je bilo posebno neugodno... Kao friškoj novinarki dogodilo mi se da nisam uključila nekakav gumbić na fotoaparatu pa mi nije htio opaliti fotku. Crvenila sam ko paprika dok je Dino nakon dva neuspjela poziranja već nestrpljivo počeo dobacivati: "No? Hoće li biti nešto od toga?!" Pravila sam se da sam uspjela, nakon čega se demonstrativno pokupio sa svojom dragom. On je to sigurno zaboravio, ali ja nisam i ako kojim slučajem pročita ovaj zapis, napokon priznajem svoj grijeh - do Studentske panorame nikad nije stigla njegova fotka. :))) Sjećam se i male epizode s tog koncerta koja mi je djelovala poput šamara te sam po prvi puta shvatila da na te ljude gledam na sasvim drugačiji način... Čekala sam da Cetinski i Oliver završe razgovor pa da dođem do izjave. Naravno, ponovno sam se nalazila među izvođačima, iza ograde... Odjednom sam vidjela kako mi, stisnute uz ogradu mašu nekakve djevojčice od petnaestak godina. Prišla sam i tada me je jedna od njih, crvena u licu i drhtavog glasa pitala: "Možete li mi, molim Vas, nabaviti autogram od Tonija Cetinskog?" Mala samo što nije hiperventilirala, gotovo je vrisnula kad sam rekla da hoću... Imala sam osjećaj kao da govorimo o kupovini proizvoda...

I tada sam naučila - oni doista i nisu ništa drugo već proizvodi medija. U očima javnosti postoje samo kao privid serviran kroz televiziju, novine, radio... I nikog zapravo ne zanima kakvi oni doista jesu. Običan, prosječan čovjek, sa običnim problemima, običnim veseljima i običnim potrebama ne može biti zanimljiv. On mora biti glamurozan, egzotičan, poseban, buntovnik bez razloga, mora biti lijep, bogat i vječan... Naprosto mora biti san, a kako će san izgledati ovisi od njihovim "kupcima"... Osim što sam napokon shvatila prokletstvo slavnih, zaljubila sam se i u medije. Do danas se nisam odljubila... :)))

Još jedna crtica iz mog života za kraj - možete li zamisliti kako primjerice izgleda Aki iz Parnog Valjka u potkošulji dok trči zgradom za mačkom koja mu je pobjegla iz stana dok žena nešto bijesno za njim izvikuje? E pa ja mogu jer je i takav prizor dio mog sjećanja. Spomenuti stan u vlasništvu je moje obitelji, a tada smo ga iznajmljivali... :)

Nakon godina i godina takvih i sličnih susreta, u jedno sam potpuno sigurna - nikada ne bih htjela biti "star". Ne postoji slava za koju bih bila spremna žrtvovati svoju privatnost. Uz sve što zarađuju, zapravo su vrlo siromašni i često jako nesretni ljudi...

A ja sam postala kao oni indijanci koji bježe od kamera - ta prokleta sprava zaista uzima dušu :)

Laka vam noć!


PS. Oprostite mi na gramatici i grbavom stilu, ali naprosto sam previše umorna... Znam da je tekst stilski sramotan za jednu urednicu... :)))

Prije svega želim zahvaliti svima na komentarima prošlog posta, puno je dragih ljudi ovdje. Dakle, dugujem barem djelomičnu informaciju o tome što se događa...
Ponovno sam jučer vadila betu i pala je za 10000. No, ginekolog i neki liječnici tvrde da je to još uvijek sasvim normalno jer su oscilacije + i - normalne. Također se takve stvari događaju na visokim vrijednostima poput moje i tvrde da ovakva razlika nije nimalo zabrinjavajuća. A ono što u cijeloj priči najviše ohrabruje jest da moji standardni simptomi (natečene grudi i nogobolja) idu dalje... Dapače, prije dva dana sam jedva zaspala koliko me u prsima boljelo. U svakom slučaju, vidjet ćemo. Više nema smisla bilo što drugo učiniti nego strpiti se i pričekati...

Mnogi kažu kako je ženama prije UZV možda bilo lakše i moram priznati da sam sklona prikloniti se takvom načinu razmišljanja. Baš sam otvorila topice na trudničkim forumima vezane uz ovu temu i jedna mi je žena odlično rekla: od UZV ponekad više štete nego koristi. Kaže da je ovakvih i sličnih priča (premali, preveliki plod) i slično bilo puno i žene su često očajavale da bi na kraju sve ok ispalo. I rekla je: "zamisli da si samo vadila betu kako bi sad bila sretna? beta je visoka ti se dobro osjećaš...". Zaista i jest tako. Odlično se osjećam, mislim da se čak osjećam previše dobro za pobačaj...
Znam kako se žena osjeća kad nema trudnoće i ovo nije to. Naravno, ne mora me se podsjećati na autosugestiju, na lažne trudnoće (pa ako je tada moguće isprovocirati natečene grudi, još je lakše to izvesti sada) i slično. Dakle, stavimo fizičke simptome na stranu, stvar je u miru koji osjećam...

Vidjet ćemo. U petak bih trebala ponoviti UZV iako još nisam sigurna da ću to učiniti. Da mogu, otputovala bih zaista negdje daleko kao što mi je i LA Woman savjetovala, ali nisam u mogućnosti. Nije izvedivo, prije svega financijski. Šteta jer iskreno mislim da bi mi upravo samoća i tišina ovoga trena koristili bolje od bilo kakve terapije... Zapravo imam osjećaj da me najviše iscrpljuje činjenica da nisam jedina koja sam trudna, svi oko mene misle da moraju biti trudni sa mnom pa zelene od brige. Dolka je imala pravo - njihova briga zaista jest najveće opterećenje. S druge strane ih razumijem jer uvijek je teže onima u publici nego igračima na terenu... :)

Iako je ovo digresija, ipak želim za kraj napisati poseban komentar za papija za kojeg se ipak nadam da će švrljati drugim blogovima jer osobno za njegovu neukusnu "šalu" nemam ni najmanje smisla (naime, nikad nisam znala pričati viceve na sprovodima i u sličnim prilikama, niti mi se to sviđalo): odnos sa mojim dragim je moja vrlo privatna stvar i ako stavljam svoje osjećaje na tapetu, ne znači da ću to učiniti i sa njegovima. To je dio naše intime, pa me poštedi u buduće komentara, a posebno svojeg kućnog odgoja. Bezobraština koja se njeguje kao dio "imagea" i koja bi trebala biti simpatična, osobno mi se gadi. I ako ja ne silujem tvoj virtualni prostor svojim komentarima koji ti se zasigurno nebi sviđali, molim da i ti ostaviš moj na miru. Nadam se da je tu točka po pitanju komentara o papiju. Zaista me ne zanima kakva je on osoba i što on jest ili nije zaista mislio. Nikoga ovdje ne analiziram kao čovjeka jer nikoga niti ne poznajem. Ovo je pisani prostor gdje svatko može napisati što hoće, svatko to može pročitati i imati svoje mišljenje o tome. Dakle, papi ima svoj blog i prostor za komentare. I dobro je da postoji sloboda pisanja i govora, barem negdje...

Dakle, počela je jučer moja noćna mora... Gastacijska je vrećica promijenila oblik, vidi se samo žumanjak, ali nigdje ploda. Ginekolog je počeo s nagađanjem - moguće da je još jako rana trudnoća, da se plod "sakrio"... Vadila sam betu i relativno je ohrabrujuće da je visoka 52000 (ginekolog je prije nalaza rekao da će biti dobro ohrabrujuće ako je oko 10000), ali ne možemo znati jel ranije bila još viša pa sad opada, zar ne? Visoka beta je samo dokaz da se nije ponovio blighted ovum, a ovoga puta bi mi bilo draže da jest... Lakše je živjeti sa mišlju da je cijelo vrijeme bila samo prazna gastacijska vrećica, a ne i plod koji je otišao...

Imam loš predosjećaj, tijelo kao da mi govori da nešto ne valja, grudi me više ne bole - voljela bih stvarno vjerovati da je to zbog straha. Neke žene kažu - drži se, ne mora značiti ništa, niti jedna trudnoća nije po šabloni... Ginekolog ima slučajeva gdje se ženama izuzetno dugo nije ništa vidjelo, a beta je rasla...

Mislim da nemam snage niti za malu nadu. Sve sam te priče već čula, mnogi su me hrabrili, a na kraju sam ipak prvu trudnoću pobacila. Kako onda vjerovati? Na temelju čega? Vratilo se ono jezivo pitanje koje me proganjalo nakon kiretaže mjesecima: zašto meni? Ima toliko žena koje ne žele zatrudniti, koje ne žele djecu, pa ipak rode... Zašto ja? Imam jednu glupu, glupu misao koja me je već ranije proganjala: imala sam jako sretno djetinstvo, sretnu mladost, moralo se negdje slomiti. Ali jedan je osjećaj najodvratniji od svih: osjećaj da poput broda koji tone povlačim tolike ljude u boli za sobom... Ovo dijete nije bilo samo moja nada. Dragi pokušava biti što mirniji, mama i tata su se izbezumili što nakon sprovoda u srijedu nije ni čudo, a što ćemo reći njegovim roditeljima uopće mi ne pada na pamet...
Prošli puta se njegova mama tako slomila da joj je samo ispala slušalica i jedva je ostala pri svijesti. Ne usuđujem se ni pomisliti što će biti sada.

Kako je zapravo ovaj svijet krhak, a život je nevjerojatno čudo. Znam da ću ostati na nogama, ako ništa drugo jer znam kako to sve ide... Odluka o životu je u Božjim rukama, On zna što će se dogoditi. Sve što nije sposobno za život mora otići i bolje je da ode na vrijeme. Kao što mi je i jučer govorila medicinska sestra vadeći betu: "ali zato kad jednom rodite, morat ćete jako paziti da dijete ne razmazite previše". I to je tako. Bolje od mnogih drugih ćemo znati kakvo čudo i poklon je novi život...

Strah je zaista najgadniji od svih osjećaja... A mnogi su njegovi oblici: tjeskoba, strepnja, panika, trema, nelagoda... - ovisno o žestini i sadržaju. Često se međusobno nadopunjavaju odnosno nadograđuju. Osobno mi je, na žalost, mnogo strahova "usadila" moja mama.

Vjerojatno je, kao i svaki psihijatar, ostala doslijedna sudbini svoje struke: većina njih, valjda zbog nagomilanih tuđih negativnih vibracija, pukne. Smatram da je imala sreću jer je samo postala depresivna. Neki su završili puno gore... Oduvijek je bila prava pripadnica svog horoskopskog znaka, ribica od glave do pete. Izuzetno senzibilna, emotivna do krajnjih granica. U obitelji i šire je poznaju kao osobu velikog, rekla bih čak i prevelikog srca. Nekada je uspjevala odolijevati olujama tuđih nesreća, a kako godine idu tako joj se grane sve više povijaju, često i slamaju. Uz sve to, čini mi se da postoji još jedno prokletstvo te struke: viđaju previše teško bolesnih ljudi, svjedoče prevelikom broju loših završetaka. Naime, većinom se događalo da nije imala mogućnosti sa pacijentima raditi na liječenju konkretnih uzroka njihovih poremećanja/bolesti, već bi samo sanirala trenutni problem. Činila je sve što je bilo u njenoj moći da uvjeri direktore bolnica da, unatoč troškovima, neki pacijenti moraju nastaviti liječenje iako su se naizgled oporavili... Dan danas se sjeća imena i prezimena, lica i karaktera svakog njezinog pacijenta koji je naknadno počinio samoubojstvo. Iako nije bila kriva, nikada to nije mogla prežaliti jer je znala ishod.

Pustila sam da ide tok misli, ali nisam u potpunosti izgubila poantu. Naime, neovisno o svojoj ljubavi i zahvalnosti, mamu smatram odgovornom što ne uspjevam uvijek održati optimizam na zadovoljavajućoj razini. Prečesto je strepila nad nama, držala nas kao prava koka pod krilima kako bi u potpunosti uklonila sve oblike rizika. Tako u djetinstvu primjerice nisam imala bicikl jer je neki njihov prijatelj na njemu slomio vrat, nije me vodila na klizanje jer bi me netko pri padu mogao ozlijediti i slično. Da ne govorim kako se panično bojala putovanja... Naprosto si nije mogla pomoći jer je njezin obrambeni mehanizam odavno pao. A nije uvijek bila takva, pričao mi je tata. Bila je prava, rekli bi neki, "čistokrvna" žena: inteligentna, obrazovana, doslijedna ciljevima, a opet senzibilna i predana obitelji. Moja deset godina starija sestra i šest godina stariji brat sjećaju se takve mame. A ja se sjećam izuzetno nježne, pažljive, ali i krhke osobe. Sjećam se kada se slomila do kraja i razbolila, gledala sam kako joj je duša iskrvarila kada je brat zbog puknuća slijepog crijeva zamalo ostavio život u bolnici. Čini mi se da je to bio kraj svake njezine hrabrosti jer nakon toga više nisam vidjela ni ono malo borbenosti koliko je imala...

I tako su nastale moje rupe u optimizmu... Zaista se većinom smijem, čaša mi je u tjednu 6,5 dana polupuna, a da ne kažem kako je gotovo uvijek uspješno punim do kraja. No, imala sam svoj period anksioznosti, odnosno tjeskoba. Upravo zbog karaktera teško da bih mogla oboljeti od depresije, ali ipak sam upoznala hladan dodir užasnog straha... A kao što sam već rekla, nisam pobjegla ni nekim fobijicama - letenje, liftovi, pećine (blaža klaustrofobija) i tako - par napasti s kojima se više-manje uspješno suočavam.

Jutros čučim u jednoj od tih rupa... Za tri sata idem na pregled. I pitam se, kada me je već naučila strahu, zašto me nije naučila i optimizmu u trudnoći? Htjela je troje djece, dobila je troje djece, uživala je u trudnoćama i često je pričala o stanju sužene svijesti u kojoj joj ništa nije bilo bitno osim "tibice". Proživjela je i pobijedila bol - jednu je trudnoću izgubila, imala je gadnu vanmaterničnu trudnoću nakon moje sestre te joj je izvađen desni jajnik. Pa ipak, brat i ja smo proizašli iz lijevog kojem ginekolozi nisu prognozirali svijetlu budućnost. :)))) Dakle, iz svake njezine priče o trudnoći frca optimizam. Zašto onda toliko strepim?

A tu je i moj problem s vjerom. Da ne duljim, objasnit ću vrlo jednostavno na primjeru. Jednom sam sa kolegom razgovarala o svom strahu od aviona. Pitao me: zar ti ne vjeruješ u Boga? Gotovo uvrijeđena odgovorila sam odriješito: naravno da vjerujem! Do danas nisam zaboravila Tonijeve riječi: pa zašto se onda toliko bojiš? Zar ne znaš da on zna što je za tebe najbolje? Eh da, vjera nam je svima na usnama, ali praktična primjena...

U ovom slučaju, krivac strahu gotovo sigurno je prevelika želja. Iako mi većinom ne vjeruju, nikad nisam patila zato jer drugi nešto imaju, a ja nemam. Naprosto ništa materijalnoga nisam željela. Jesam, pomislila bih da bi bilo lijepo nešto imati, ali nisam se osjećala niti žalosno niti razočarano što to isto nemam. Odrasla sam u kvartu bogatih, vidjela sam da novac uistinu nije nikakva garancija sreće. Ne, nisam smatrala novac krivcem, ali on često dovodi do toga da ljudi zaborave ostale, mnogo važnije vrijednosti. Kada bi barem ti isti ljudi znali održati ravnotežu...
I sada prvi puta nešto želim do izgaranja - majčinstvo. A jednu trudnoću sam izgubila... Gubitak ne boli ako dobitak nije bio željen...

Samo da čujem srce, da steknem pojam o postojanju sićušnog mehanizma koji će se razviti u pumpicu ljubavi...

Ne mogu izdržati, ova nervoza oko djetetova srca me sve više pere... Nazvala sam svog ginekologa i zamolila ga da se ipak vidimo sutra jer sam nemirna. U 9 ujutro znat ću definitivno kako stvari stoje. Ne, nemam loš predosjećaj nego se naprosto bojim - kao kad sam bila u avionu. Mrzim letenje i onaj osjećaj da sam tu gdje jesam i da više ništa ne mogu za sebe napraviti već je sve u Božjim (i pilotovim) rukama.

Pa eto, ni sada ništa ne mogu napraviti, niti za dijete, niti za sebe. Svako malo-malo mi srce preskakuje, tako neugodan osjećaj. Dođe mi da pobjegnem... Voljela bih da je danas sutra...

Nije mi baš neki period u životu... U nedjelju mi je umrla baka. Bila je jako stara, 98. godina i samo je zaspala. Nije bilo neočekivano, a i bilo nam je drago što je umrla mirno, u snu. Nisam išla na sprovod kako kuća nebi bila prazna... Već sam spomenula da živim u sjevernom dijelu grada gdje su nekada većinom živjeli lovaši, a i sada se nađe imućnih ljudi. Shodno tome, ovaj dio je vrlo popularan za krađe.

U Zagrebu vlada nova lopovska "moda" - čitaju osmrtnice u novinama, traže adrese potpisanih obitelji, telefonski ih provjeravaju, ponovno zovu (ili zvone na vrata) u vrijeme sprovoda ili mise zadušnice da vide da li je kuća prazna, a onda provaljuju, pa čak i usred bijelog dana. Tako je nedavno umro susjed iz naše ulice, pa su im u vrijeme mise zadušnice skorz "počistili" kuću. Ukrali su zlato, novac, sve dragocijenosti, pa čak i kutiju s dokumentima... A kod njih se imalo što za ukrasti. Zamislite šok obitelji - gospodin je umro nenadano, vjerojatno i sami znate što znači rusvaj u obitelji nakon što općenito netko premine, vrate se žalosni sa sprovoda i mise zadušnice i zateknu u potpunosti opljačkan stan... Grozno!

Tako smo mi jučer ujutro primili čudan poziv. Nazvali su moje roditelje s objašnjenjem da kao zovu iz javnobilježničkog ureda s pitanjem jesu li moji zainteresirani da se kod njih obavi ostavinska rasprava... S obzirom da mi je tata ostao zbunjen, pitali su ga da li je on taj i taj s te i te adrese. Pri tom su rekli krivu adresu... Tata je odbio, ali je i rekao gdje živimo. Tek kasnije kada su shvatili što bi to moglo biti, nazvali su ostale u obitelji. Svi potpisani u smrtovnici, a čiji se brojevi nalaze u telefonskom imeniku, primili su čudne pozive. Recimo, zvali su u bakin stan s objašnjenjem da zovu iz hitne telegramske službe i da traže broj telefona od tatinih sestara?! Oni da ne znaju broj telefona?! Moji su sve upozorili da zaštite kuće i stanove, pa sam tako ostala doma, a istini za volju, nisam se ni osjećala najbolje. Kasnije nam je bratić koji poznaje neke ljude u policiji rekao da je to standardan način na koji "posluju" u posljednje vrijeme. Navodno ta skupinica nije opasna jer čim čuju ili vide da kuća nije prazna, odmah odustaju, nema tu nekog nasilja. Poznati su i po glupim opravdanjima, ne samo kad zovu, već i kad zvone na vrata. Naime, ponekad odmah u vrijeme sprovoda dođu, a ako netko otvori onda bulazne kojekakve gluposti tipa: dostava pizze, ali smo se zabunili i slično.

Pravi lešinari, fuj!

Još nisam otišla kod zubara, a umnjak se potpuno smirio. No, baš zato bih to trebala napraviti što ranije. Bliži se ginekološki pregled u ponedjeljak, a ja sam sve nervoznija... Uvijek nađem neki razlog. Recimo, na prošlom UZV još se nije mogao zabilježiti rad srca, sada bi baš sve moralo biti jasno. U subotu navršavam formalnih 12 tjedana trudnoće i mislim si kako bi bilo lijepo da je to stvarno 12 tjedana jer tada bi rizik od spontanog bio bitno smanjen... Ovako trebam računati da sam otprilike u 10-tom tjednu...

A ne bih se smjela žaliti jer sam stvarno ok. Činjenica je da sam i dalje iscrpljena, umorna, da me navečer često noge bole, da me grudi svrbe i slično. Ali ne povraćam osim u rijetkim danima, nisu mi neke mučnine, nikada se nije pojavila recimo sukrvica, nemam baš nikakvih komplikacija...

Eto, valjda ću sljedeći puta biti boljeg raspoloženja...

Tebi

Tebi, rođenom u krilu Biokova,
pišem stihove ljubavi,
zakletvu na vječnost
potpisanu krvavim sutonom.
Tebi, stvorenom u orkanskoj buri,
poklanjam srce kopneno,
dušu maglenu, zagrebačku
da otjeraš kišne i teške oblake.
Tebi, isklesanom u morskim valima,
priznajem pobjedu strasti,
poraz suza i nevolje
utopljenih u soli naše ljubavi.
Tebi, sinu Makarskog čovika,
dolazim u topli zagrljaj,
štit velik i siguran
da brani i čuva naša svitanja.


Volim te najdraži... Volim te od prvog dana otkako smo se upoznali, samo što tada, u svojoj djetinjastosti, nisam znala da se i to zove ljubav. Sjećam se zbunjenosti činjenicom da sam po prvi puta upoznala nekoga tko govori samo kada želi reći nešto smisleno. :-) Da dragi, neovisno o tome što si mlađi od mene, oduvijek si bio zreliji... Kada lutam oblacima, ti mi daješ smjernice jer sa zemlje budno pratiš gdje su oblaci najčvršći kako ne bih propala. I puštaš me da gore lovim snove jer znaš da ćemo uvijek ići za istim ciljevima neovisno o različitim putevima koji će nas do njih dovesti...

Znaš, još uvijek mi je teško shvatiti da zaista nosim naše dijete. Kao da se sve to dešava nekome drugome... Ali u trenucima kada uspijem osvjestiti činjenicu da je to stvarnost, često zamislim kako ga držiš na rukama. Ni za čim ne čeznem više nego za trenutkom kada ćemo biti zajedno u sobi nakon poroda i kada ćeš po prvi puta uzeti našu kćer ili sina. Jedva čekam da ti tada vidim oči, još jedan novi svijet... :-)

Ne pišem ti ovo zbog Valentinova iako je ono povod. Gledam svijet oko sebe i ni najmanje me ne oduševljava. Čini mi se kao da Valentinovo služi kako bi podsjetilo ljude na ljubav jer suvremeni čovjek čak i to zaboravi ako ne upiše u kalendar... Zapravo se sve više užasavam tog dana. U izlozima srca, topli medvjedići, poljupci, slatkarije, zagrljeni, a u domovima rastavljeni brakovi, zlostavljane žene i djeca, promiskuitet, Valentinovo se slavi sa ljubavnicima i ljubavnicama, umjesto partnerima, karijeristi su ionako već odavno zaboravili na obitelj, djeca čiju ljubav roditelji pokušavaju kupiti novcem (jer vremena za pažnju nemaju) taj isti novac troše na drogu... Taj datum je stravična fasada emotivnog kraha homo sapiensa...

Još jedan razlog više za sreću što te imam. Ti si moja mirna luka, topli dom, meki krevet, sklonište od oluja, stalni miris proljeća... Ti si moj život.


Dobro jutro

Dobro jutro more, izvore života,
inspiracijo vječna, kolijevko muza,
jad i čemer topiš u beskraju suza,
iz kojeg se rađa bezvremena ljepota.

Dobro jutro galebovi, kraljevi plime
nebeski jahači, strasni ribolovci,
pratitelji lađa, stari moreplovci
čiji krik na usne izmamljuje rime.

Dobro jutro srećo u krevetu mome
oko moje sneno maslinastog sjaja
uz tebe su jutra od šećera slađa

i dok mi obraz u meki jastuk tone
osluškujem zvuke čarobnog kraja,
iz mora se naša ljubav rađa.

Znam da je to totalno glupo... Osjećam se kao dijete kad plaće, a svi ga uvjeravaju: ma ništa ti ne brini, sve će biti dobro, striček zubar je dobar i ništa ti zločestoga neće napraviti. Zanimljivo je da sam se kao starija počela bojati više nego kad sam bila dijete. Tada mi lokalna anestezija nije predstavljala nikakav strah, a sada... Dođe mi da povraćam od užasa, posebno sada.

Imam "Santa Barbaru" sa umnjacima... Izbiju van i pokvare se. Tri sam komada izvadila i ostao je samo četvrti. Ono čeg se najviše bojim jest da je taj četvrti na donjoj čeljusti što podrazumijeva jednu od najgadnijih lokalnih anestezija što sam ih ikada primila. Gotovo ti umrtvi pola glave, od vrata do čela - užasan osjećaj...

A morat ću... Odgađala sam do posljednjeg trena. Sve sam mislila: izdržat ću do kraja prvog tromjesečja pa da me lokalna uopće ne brine, ali mislim da neću... Jutros sam se probudila sa bolovima pri gutanju, a ovo čudo je sve crnije... Jebeš ga...

Što je najgluplje od svega - NE BOJIM se poroda, a BOJIM se zubara?!?!?! I sve si mislim: hoće li moj organizam drugačije podnijeti injekciju? Jesam li sad puno više osjetljivija, pa će mi možda pasti i tlak?... Još neke strahove ne želim spominjati jer općenito ne treba prizivati bilo što... Toliko o mojoj hrabrosti, prohujalo s vihorom...

Help.........

Jučer sam bila posebno raspoložena za pisanje bloga, a nisam imala kada... Toliko mi se različitih sitnica dogodilo, a svaka mi je redala niz asocijacija prikladnih za "štrikanje" eseja na ovoj adresi.

Recimo, prva tema - nekultura, nedostatak kućnog odgoja, bontona, nazovite to kako god želite. Primjeri: vozim se autobusom. Dođemo do autobusne stanice koja je sva zaleđena jer autobus ondje rijetko staje (ovi iz čistoće očito štede na soli i pijesku). Na stanici starci, nije bilo niti jedne mlađe osobe. Šofer uredno otvara samo prva vrata i čeka da se ljudi centimetar po centimetar, u očitom strahu od pada, dokližu do vratiju pridržavajući se autobusa i jedni drugih. Pa stvarno! Zar je bilo tako teško otvoriti sva vrata? Ionako oni svi imaju besplatan prijevoz, a od malo ljubaznosti i poštovanja prema starijima još nitko nije umro. Došlo mi da mu skočim za vrat i iskalim svoj trudnički bijes.
Drugi primjer: prelazim cestu u Draškovićevoj. Jutro je, gužva na cestama, vozačima se žuri. I tako čekamo i čekamo i čekamo na pješačkom prelazu kako bismo (mi, bezobrazni pješaci) prešli cestu. Naravno, u meni polako kipi i krećem korak po korak, pa nek me zgaze. Vozač samo što nije dodao gas i onda mi se zamračilo pred očima, pa sam napravila scenu. Lupila sam nogom na prijelaz, mašući rukama prema zebri, a opsovala sam tako da su me ljudi samo gledali. Srećom pa nisam raspalila po automobilu. Zar pješak mora kumiti i moliti da pređe cestu i to na pješačkom prijelazu?! Nevjerojatno je kako se ljudi zgražaju pravila, pa makar ona podrazumijevala nekakvu osnovnu kulturu... Kao da će oboliti od kuge ako prestanu misliti samo i isključivo o svojoj guzici.
(E sad mi je lakše. Pustila sam malo pare kroz ventile :))))

Druga tema - sjećanja. Od te sam teme brzo odustala jer bih morala ulaziti previše u detalje. Ali ovih dana nekako se često vraćam u prošlost. Ne s nostalgijom već kao da pokušavam pronaći neke upute koje će mi pomoći u odgoju djeteta... Primjetila sam naime, nešto (sad bi čovjek očekivao da ću reći ne znam kako pametnu stvar, ali zapravo je to već davno primjećeno :))) Dakle, primijetila sam da odrasli zaboravljaju kako je to biti dijete, pa ponekad rade teške greške, a da toga nisu ni svijesni. Najčešća je umanjivanje značenja dječje boli, po sistemu: ah, što sad cendraš, pa nije ti ništa! Kao i sreća, tako ni bol nema jedinstveno značenje, pa niti težinu. Zgražam se nad izjavama u smislu: ah, nek' malo plače, ojačat će, naviknut će se i slično... Ne kažem da se meni nisu slične stvari dogodile u rijetkim trenucima kada bi me nećaci doveli do granice izdržljivosti (posebno najmlađi koji je najslađi i najrogatiji :)))). Ali smatrati dječje boli manje vrijednima samo zato što je piramida njihovih životnih vrijednosti u odnosu na našu malena, pa će tako plakati ako izgube omiljenu (a nama ružnu, staru, ofucanu) igračku nije fer. Shvatila sam zašto zapravo toliko volim i cijenim svoje roditelje... Imaju troje djece. Nikada nas nisu udarili, nikada nitko od nas nije imao ni najmanju masnicu. Ma kako nekima glupo zvučali, poštovali su nas kao osobe različite od njih, kao jedinke sa svojim željama, sa svojim karakterom, koje trebaju prostor za razvoj... Svakome od nas pristupali su sukladno našoj osobnosti jer zgodno je vidjeti kako smo svo troje različiti i oni su o tome izuzetno vodili računa. Nikada među nama nije bilo ljubomore, zanemarenosti, osjećaja manje vrijednosti u odnosu jedno na drugo... Nikada nisu od nas tražili "protuusluge" odnosno emocionalno nas ucjenjivali u smislu onih, tako često korištenih rečenica: ja sam te rodila, pa ćeš me i slušati..., dok si pod mojim krovom..., namučili smo se da te odgojimo i podignemo na noge, a ti nam tako vraćaš... Nikada nije bilo nikakve obaveze već samo ljubav i beskrajno razumijevanje. Sjećam se kako mi je mama govorila da nas nisu rodili zato da bismo ispunjavali njihova očekivanja, niti da bismo bili njihovi klonovi... Da je svako od nas jedinstven i da nas to čini ljudima. A da ne kažem koliko je ta žena imala sućuti i razumijevanja za naše boli i teškoće... I pustili su nas da poletimo iz gnijezda. Moje poštovanje prema roditeljima riječima je zaista neiskazivo.

Treća tema - La vita e bella! Provela sam jučer prekrasnu večer. Bili smo kod prijatelja u kafiću gdje radi kao konobar. Pjeva u bendu i sklada pjesme... Uskoro će jedna od njih biti ponuđena i menageru jednog našeg poznatog banda, no o tome kad dođe vrijeme. Fantastična je, dira u srce, dotični pjevač bi je fantastično mogao izvesti (prijatelj je i skladao tu stvar misleći na njegov glas)... Šteta što je bio bolestan pa nije mogao pjevati onako kako inače pjeva. Naime, došao je njegov frend s gitarom i napravili smo cijeli šou. Osobno sam bila zaslužna rusvaj kada sam otpjevala slatkim glasićem staru, "dobru" Tajči: moj mali je opasan... Vrhunska zafrkancija! Ljudi za susjednim stolom su urlali od smijeha, gitarist i ja smo bili odličan duet! :)))) Možda i ja napravim karijeru, ipak sam bila u Zvjezdicama dok smo još smišljali ime zbora. :)))

E da, bilo je jučer puno tema... A danas? Danas mi je formalno 11 tjedana... Ponekad se osjećam naduto, prestrašim se ako osjetim probadanja no to je normalno jer se maternica širi. Grudi me i dalje svrbe (usuđujem se reći sve jače), a najgore je kad me svrab uhvati na javnom mjestu :)))) Mučnine me uhvate tek s vremena na vrijeme, a samo u vrlo rijetkim trenucima završe s klečanjem u wc-u. Umor mi i dalje stvara probleme - nekad mi naprosto dođe neodoljiva pospanost i počinjem klanjati neovisno o tome gdje se nalazim: na poslu, u tramvaju, u kafiću... Ostalo je sve nekako usporilo. Nemam više onog grčevitog straha iako se ponekad pojavljuju majušni nemiri... Recimo, bilo bi mi lakše da sam čula srce na prošlom UZV, no strpit ću se. Još tjedan dana do pregleda...

E jesam se razvezala... Čestitam svakome tko dođe do kraja :)))

Vjerojatno ste čuli što je to mandala...
Kada je prije dvije godine skupina redovnika s Tibeta bila u Zagrebu, u muzeju na Trgu hrvatskih velikana su nekoliko dana (čini mi se pet) izrađivali mandalu. Znala sam sjesti i satima u miru promatrati kako rade...

Bila je prekrasnih boja i oblika, savršena. Nevjerojatno je s koliko su srtpljenja sipali sitna zrnca pijeska u boji jer bi čak i jedan kašalj nekoga od njih mogao cijeli posao vratiti na početak... Ipak, najsnažnija je konačna poruka (i sudbina) svake mandale - na kraju rituala, pomeli su mandalu i naprosto je bacili u Savu. Sve može nestati u trenutku, sve je prolazno, ma kako lijepo bilo, ne valja se grčevito držati prolaznih stvari...

Evo i teksta o mandali da je bolje objasnim :)

Sjećam se da me još tijekom prve trudnoće jedna prijateljica pitala ne bojim li se toga što završavam bezbrižni dio svog života, odnosno ne žalim li za propuštenim prilikama, neostvarenim snovima ili bilo čim drugim...? Najprije sam se tome nasmijala, a onda sam se zamislila. Ne, niti u jednom trenu nisam pomislila da bilo što propuštam, niti žalim za ovim periodom života kojeg ću u rujnu za sva vremena napustiti. Ne osjećam čak ni strah od nepoznatog...

Sjećam se i sličnog razgovora na fakultetu. Radila sam tijekom studija dvije godine kao demonstrator profesora kojeg sam izuzetno cijenila. Jednom prilikom me pitao nisam li previše suzdržana i ne mislim li da sam ipak propustila ludovanje u periodu kad je "pravo vrijeme" za to. Naravno, bila sam zbunjena i tražila sam ga da mi pojasni što time misli. Pričao mi je kako je on u studentskim danima putovao Europom autostopirajući, kako su se u nekoliko navrata napili do nesvjestice i kako misli da ne trebam biti toliko ozbiljna. Zapravo nije ni znao koliko je daleko od istine (kad govori o "ozbiljnosti"), a tada sam mu i jednu stvar objasnila: sreća nije jedinstven pojam. Ako nekoga nešto usrećuje, zbog te iste stvari netko drugi može biti jako nesretan.

Meni nikada nije bio cilj opijati se, tulumariti do besvjesti, nisam nikad težila nekakvim materijalnim ciljevima pa tako nisam bila nesretna ako, primjerice, moji nisu imali za Nikeove tenisice... A takvih je u mom životu bilo puno. I zanimljivo je kako su neki od njih mislili da sam "neizživljena"... E kad bi barem znali! :))) Prije svega, imam i ja svojih priča koje se neće pričati pred potomcima. I ni zbog jedne od tih priča ne žalim, sve su mi bile korisne (uostalom bik s podznakom bika si je puno toga morao priuštiti :))). Drugo, nije da baš nisam pila jer se zbog alkohola ne sjećam niti prvog poljupca sa sadašnjim ocem našeg djeteta. :))) Ali nikada nisam osjećala potrebnim pridavati osobitu pozornost takvim "lovačkim pričama" odnosno da su takve stvari jako "IN" i poželjne. To su za mene bili načini zabave, a ne načini života. I nisu me jako dugo zabavljali, naprosto su mi te gluposti dojadile...

Gledajući u natrag svoj život ne vidim apsolutno ništa zbog čega bih trebala žaliti. Priuštila sam si stvari koje sam si htjela priuštiti, a propustila sam stvari koje sam htjela propustiti i zaista sam prezadovoljna svojim životom. I uvijek sam imala osjećaj da sam rođena pod sretnom zvijezdom: imam prekrasnu obitelj, muškarca kojeg volim, novouređen stan u obiteljskoj kući na sjeveru grada, radim posao koji volim (iako nemam plaću koju bih voljela imati :))), nosim u sebi željeno dijete... A da ne govorim o tome da svaka godina u životu nosi svoje. Upravo sa ovih mojih skoro 30 (napunit ću u travnju) osjećam se zapravo bolje nego ikad - školovana jesam, samosvijesna sam (znam što hoću i mogu), zrela sam i ne može me se više tako lako povrijediti, a i zadavoljna sam čak svojim izgledom...
Zašto i na što bih se to htjela vratiti? U osnovnu školu kad sam išla u grozan razred i gdje su mi nabili komplekse kojih sam se jedva kasnije oslobodila? U srednju školu? Ta je tek bila užas... Proživljavati ponovno traume na faksu zbog ispita? Ponovno vratiti tri i pol godine anksioznosti? Bivše propale veze koje su zaista bile odraz moje nezrelosti? Ne kažem da nije bilo lijepih perioda, naprotiv, ali sigurno nisu vrijedni povratka... Čovjeku s vremenom često proradi "optimizam pamćenja" pa zapamti samo lijepe i romantične trenutke, a zaboravi sve loše stvari... Ne kažem da nisam imala lijepo djetinstvo i mladost, ali da bih danas bila ono što jesam, morala sam "odraditi" i poprilično loših stvari koje definitivno ne bih reprizirala... :)))

Dakle, tu sam gdje jesam. Sretna (iako često bijesna :))) trudnica, uskoro udana i definitivno bez gorčine u duši. Naprosto sam napravila korak više upravo u trenutku kad sam bila spremna. Nisam teenagerka koja je slučajno ostala trudna, nisam zatrudnila s muškarcem kojeg ne volim, ovo dijete je jako, jako željeno... Osjećam se kao da sam ispunila svoju mladost i da spremno prihvaćam zrelost. Naprosto mi je vrijeme i to ne zato jer drugi tako kažu, već zato jer ja to osjećam. I zato naprosto nema prostora strahu zbog eventualne nespremnosti. A drugih strahova? Oooo, tog se uvijek nađe... :)))

Nemam običaj slati zapise s posla, ali naprosto trebam rame za plakanje, pa makar to bio monitor... Toliko sam umorna i puna adrenalina da mi se gadi posao. A moram čitati gomile glupih tekstova nepismenih autora. Ne, nije problem u č, ć, ije ili je, to čak i meni povremeno šteka. Ali kad netko piše članak, a ne blog i kad se poziva na činjenicu da se novinarstvom bavi već 20 godina, pa majku mu!! Valjda bi trebao znati kako se piše vijest, a kako reportaža, što je dozvoljeno, a što nije?! Kad sam prešla u uredništvo mislila sam kako to neću moći kvalitetno raditi jer (kao) nemam dovoljno iskustva. Ali kad vidiš da imaš posla s tipusima koji su u stanju upropastiti 10 redaka što je ipak umjetnost, onda shvatiš koliko si daleko dogurao, iako formalno nemaš toliko staža...

No, neću se jadati. Što su mi ponudili, to sam prihvatila, za sada mi odgovara i vidjet ćemo koliko ću imati živaca. Hoću kući, mrzim ponedjeljak, hoću čitati lijepe tekstove... :-(

Iz tjedna u tjedan očekujem neke drastrične promjene. Možda zbog nestrpljivosti, a možda i zato jer mi je ovo zapravo prva prava trudnoća, pa ne mogu niti pretpostaviti što me sve očekuje... No, ipak je predamnom 40 tjedana trudnoće (točnije 32 jer sam konkretno u 8. tjednu), pa gdje bih došla kada bih se svakodnevno mijenjala. :)

Čini se da sam ipak među sretnim trudnicama po pitanju simptoma jer i nemam neke pretjerane muke. Ako ovako prođem do kraja, bit će super. :) Povraćanja mi se više nisu pojavila i da nisam kasnije na pregledu vidjela svoj kikiriki pomislila bih da nešto ne valja. :) Istina, povremeno mi zna biti mučno, osjećaj gađenja prema svemu, ali to dođe i ode u roku od par sati. Čini mi se da postoji jedna pravilnost - jednom tjedno se osjećam lošije nego proteklih dana. Glupo zvuči, ali kao da se ovo moje malo u tom periodu drastično mijenja pa se svaki puta moram adaptirati. Među stalne simptome se ubrajaju bolne grudi. Non-stop bole ili smetaju, moram hitno potražiti grudnjak bez šavova. Neki dan su počele i svrbiti, a ako se čoham onda boli - nikako da se nagodimo. :))) No, jučer sam se malo i prestrašila. Izgleda da je pigmentacija počela na veliko - gotovo cijelom njihovom površinom izbile su crvene fleke koje su izgledale kao kad koža izgori na suncu. S obzirom da su prošarane mrežom plavim žila, to je izgledalo zaista poput kožne bolesti... Kad sam pokazala mami samo se nasmijala i rekla neka ne brinem jer ću biti dobro hranilište. Baš mi je drago što zabavljam bivše trudnice... :-/

Drugi stalni simptom su umor, bezvoljnost i gotovo stalna razdražljivost. E taj dio najteže podnosim. Najrađe bih dala otkaz, otputovala na nekakvu planinu i zatvorila se sljedećih par mjeseci u baraku - sama! Radim bez prave volje, sve mi ide na jetra, pošizim i na najmanju glupost, nastojim se ne izderavati (hvala bogu da radim u novinarstvu, a tamo su živčani ljudi ujedno i normalni ljudi - u protivnom si čudan)... Dođem kući, treniram strpljivost nastojeći se ne posvađati s (ni krivim ni dužnim) dragim, u stanu nered, ali ne mrdnem ni prstom da bih barem malo pospremila, o poslovima kao što je peglanje da i ne govorim... I onda mi se počne iznenada spavati, kao da sam cijeli dan kopala na njivi. Najprije me zabole noge, pa ih u fotelji podignem na povišeno ili legnem na trosjed - i tu je prekid filma. Spavam čvrsto, najčešće bez snova, osim kad sam u nekoj od faza promjena...

Sretna sam što imam ovog svog - zaista pokazuje maksimalno strpljenje i pažnju. Doduše, i dala sam sve od sebe da mu objasnim kako se osjećam jer on kao muško to naprosto nije u stanju shvatiti. No, zaista se trudi... Teška sam za podnositi, znam to, a pogotovo sada. I sretna sam što sam kao i svaki lonac našla odgovarajući poklopac i što će se kao rezultat pojaviti jedna mala tečica (a u buduće možda još jedna, dvije).... :)))))

Pa da više ne držim predavanje, zaključila sam da bi bilo dobro kopirati jedan odličan topic sa foruma mame i bebe. Naime, u njemu se nalazi svaka trudnica i vrlo je utješan. Riječ je o tome što je sve normalno u trudnoći, a zaključak je da gotovo ništa nije nenormalno... :))))

Zavladao je nekakav mir... Ne u fizičkom smislu jer tu se i dalje promjene događaju, već u psihičkom. Nemam više onog odvratnog straha, ne odbrojavam dane do sljedećeg posjeta ginekologu. Vidjela sam što sam morala - blighted ovum se nije ponovio i uz odgovarajuću njegu rodit ću u rujnu. Predamnom je sedam do osam mjeseci u kojima će se puno toga morati napraviti.

Za početak, iznajmljujemo garsonijeru u Španskom. Krasna naša "rupica"... Provela sam u njoj šest sretnih godina. Jedina joj je mana bila što nam je premala za troje. Kada sam prvi puta ostala trudna, počeli smo uređenje ovog stana u mojoj obiteljskoj kući jer u protivnom bismo košaricu za dijete morali objesiti na strop kao naši susjedi. A tek kada smo saznali da je trudnoća blizanačka... :))) No, eto. Na žalost sam pobacila, ali smo se zato preselili na sjever grada. No, tih tridesetak kvadrata je bilo naše ljubavno gnijezdo u kojem smo toliko toga naučili jedno o drugome, u kojem smo shvatili da želimo zajednički život i obitelj. Puna je dobrih vibracija i nekako mi se čini da će oni koji u nju uđu to osjetiti... :)

Drugo što stoji pred nama je svadba. Ma, detalje mi se niti ne spominje... Lijeni smo, mora se priznati. Kada ste tako dugo zajedno, kada se vaša veza uistinu potvrdi i u dobru, ali i (što je daleko važnije) u zlu, tada vjenčanje postaje formalnost. O tome sam već pisala i nekako mi se ne ponavlja... Najrađe bih prespavala period do 15. svibnja kao i taj jedan dan, pa se probudila kao gospođa Š.

O završetku njegova faksa da i ne govorim, ali to je nešto što leži na njemu. Morat će privesti stvari kraju, a bio bi i red s obzirom da studira dobrih 8 godina... Ne, nije neodgovoran i nije lijen, inače nikada ne bih bila s njim. No, to je preduga priča.

Sve u svemu, vrijeme je da do kraja odrastemo jer kroz koji mjesec imat ćemo oboje samo jedan mali, ali veliki cilj, koji će nemilosrdno urlati (a ti spremaj ispite uz dreku od nekoliko solidnih decibela), koji će utjecati na svaku našu odluku i život nam više nikada neće biti isti. Iako se pomalo toga bojim, moram priznati da je želja daleko veća od svake nesigurnosti. Nema prirodnije stvari na svijetu, a sama pomisao da ću u nečijim očima biti mama, a ovaj moj čupavac tata... To je toliko čarobno i nezamislivo da je vrijedno svake muke i truda.

A sada ipak malo o tome kako se osjećam (pa ne može ovaj moj blog proći sasvim bez kuknjave). Povremeno se napuhnem tako da mi se čini kako kože nemam dovoljno. Ne samo trbuh, već osjećam kompletno bujanje, kao nabujak. Jučer sam upoznala i iznenadno i neočekivano padanje tlaka i to u sjedećem položaju. Mislila sam da ću se onesvjestiti bez problema. Obično mi tlak pada nakon dugotrajnog stajanja, pa kad je vruće ili ako taj dan ne jedem dovoljno. Ali ovako... Dobro da sam bila kod kuće pa sam mogla, bez da izazovem neželjenu pažnju, spustiti glavu među noge...

Idem se spremiti, danas sam dežurna. Mrzim gubiti vikend, ali eto, i to se događa...

Ako je ovo dnevnik trudnice, ne mora baš sve biti ružičasto kao što i nije... Ni u jednom trenu nisam nezahvalna i drago mi je zbog svakog dokaza da mrvica u meni živi. Većinom je sunčeko i mamin kikiriki, ali ponekad pravi mali Alien (i Aliene se može voljeti :))). Tako je i kad se rode - priča moja sestra u šali: "Bog ih je stvorio ovako slatkima da ih ne bacimo kroz prozor kad pretjeraju!" :))))

Dakle, spominjala sam raspoloženja koja skaču od zemlje do neba i obrnuto se strmoglavljuju...Dio cijele te priče je i razdražljivost, barem su se tako nježno izrazili u tekstovima o trudnoći. Razdražljivost je vrlo blaga riječ za napadaje bijesa u kojima se ponekad stegnu i šake, a da ne govorim o NLP-ima (nepoznatim letečim predmetima). U fazi sam bujanja (kako to divno zvuči) nakon koje bih se trebala pretvoriti u okruglastog labuda. No, za sada sam ružno pače i to vrlo bijesno ružno pače. Noge bole, vene iskaču (da ne pretjeram - samo jedna vena, za sada), stolica se stvrdnjava, trbuh se napuhava, koža je "nervozna", pojavljuje se čuveni svrab (zbog čega se trudnice u pojedinim fazama češu kao da imaju buhe), grudi konstantno bole i smetaju kao nekakvi neželjeni privjesci, sa suhom i naelektriziranom kosom ne mogu apsolutno ništa napraviti, koža se brzo suši, kao da se danima pržim na suncu... Ali najgori od svega je adrenalin. Hvala Bogu da je ovaj moj Dalmatinac, pa se možemo svađati od jutra do mraka (di nima svađe nima ni jubavi...:))). Naravno da pretjerujem, ne zamračuje mi se baš toliko često, ali kad zavjese padnu... Prijatelji koji su imali "sreće" vidjeti me u toj fazi, kažu da me više ne prepoznaju.

U normalnim raspoloženjima sam vrlo strpljiva u međuljudskim odnosima. Volim slušati, volim različitost ljudi i njihovih priča, općenito sam komunikativna, pa i radim takve poslove... Ali sada! Nemam više strpljenja, puknem ko kokica! Nekoliko puta sam brojala do trideset samo da nekome kolegi ili prijatelju ne odvalim da me ne mesari s glupostima. A svjesna sam da nisu krivi, nema tu krivice, pa čak ni u meni...

* * * *

Jučer sam napokon pronašla smrznute jagode i višnje. Idem se poslužiti. Bit ću bolje čim zadovoljim specifični apetit :)))

Možete li zamisliti da plačete od ganuća barem tri puta dnevno? Vidite dvoje zaljubljenih i krenu vam suze, vidite dijete i zaplačete, vidite štene i zasuze vam se oči, shvatite koliko duboko i jako volite svog dragog i zadrhti vam donja usna... Ne daj Bože da ikome o tome govorite jer bi rekao da ste teatralni i patetični. :) No, hormoni rade svoje i emocije su poput tornada - bacaju vas sa oblaka na kamen i obrnuto, pa je, primjerice, oprez u međuljudskim odnosima i više nego preporučiv. Jer možete i vrištati bez problema ako vas "primi minuta" što na poslu baš i ne donosi plus. :)

E sad, u takvom ludilu emotivnih uspona i padova vi napokon dočekate rečenicu o kojoj ste sanjali, a na monitoru UZV ugledate sliku za koju ste, u svojoj paranoji potaknutoj lošim iskustvom, mislili da nikada nećete vidjeti... Nikada neću zaboraviti pobjedonosan glas mog ginekologa: "o da, plod je ovdje" (kao da je prisustvovao nogometnoj utakmici i navijao :))), a na monitoru je uvećao sličicu malenog komadića života, manjeg čak i od kikirikija, "uštekanog" na hranjiv žumanjak... Nisam mogla prestati plakati, mislila sam da ću od sreće isplakati dušu. Pustio me samu u sobi s UZV i po prvi puta sam shvatila da sam zaista trudna i da mogu napokon odahnuti. Nije mi htio čak niti naplatiti pregled (dobro da se i zbog toga nisam rasplakala :)))).

Tih par milimetara doista je u stanju promjeniti jedan (i ne samo jedan) cijeli život. Toliko je želja usmjereno prema tom malom stvorenju, toliko ga dobrih ljudi očekuje... :)))) Ponekad pomislim kako smo mu zapravo osigurali dobar život. Obitelj mog dragog je odlična (a bome ni moji nisu loši), Dalmatinac je pa će bebačevim venama teči i dio južnjačke krvi, a da ne govorim o mjesecima koje će provoditi kod bake i dede u Makarskoj. U Zagrebu će živjeti u istoj kući sa drugim bakom i dedom koji će ga stalno htjeti hraniti (da jadno dijete ne bude gladno - naravno, to je šala, moji nisu ni najmanje napasni :))). Suvišno je spominjati koliko je dijete željeno: ne samo nas dvoje, već su tu (recimo) i moji stariji brat i sestra. Uvijek sam bila njihova mlađa sestrica, a zbog velike razlike u godinama su mi gotovo drugi mama i tata. :))) Oni već imaju svoje obitelji i nekako se očekivalo da i ja savijem napokon gnijezdo pa da "zaokružimo cjelinu"... :)))

Ma neću više blebetati, zaista sam patetična! :)))

25.01.2005.

8+3 Žumanjak se pojavio :)

Iako UZV ne odgovara mojih 8 tjedana jer je očito ovulacija bila kasnije, trudnoća je i dalje uredna. Osobito jer se pojavio "žumanjak" (žuto tijelo ili kako ga već zovu :)), a to je "najava" ploda. Znači da se nešto na njemu hrani i mala je vjerojatnost da je jajašce prazno, odnosno da ponovno bude "blighted ovum"...

Ajme, koliko sam samo terminologije savladala posljednjih mjeseci. :) Nastavim li ovako, neće mi trebati riječnik trudnoće sa Iskona :)))

Kako se osjećam? Možemo li taj dio preskočiti? Ne? Trebala bih biti puna radosti i optimizma... Ali ne mogu opisati koliko je to teško, ma kako nezahvalno zvučala. Jučer sam se izjadala mom ginekologu (divan čovjek) koji se takvih priča naslušao i moja ga reakcija nimalo ne čudi. Trudnoća nije isto što i maštanje o njoj. To nije vizija uvijek nasmješene i prekrasne trudnice već nosi svoje terete, osobito ako je ona prije nje bila neuspješna. Nije teško zaključiti da nakon mojih praznih gastacijskih vrećica ne postoji druga utjeha osim sličice ploda, a da ne govorim o tome koliko željno iščekujem prve otkucaje srca. Istina, lakše mi je jer prvi puta žutog tijela nije bilo ni u tragovima već je sve bilo šuplje. No, nemir je teško ukloniti... Ovaj period će me naučiti strpljenju. Već su mi odavno rekli da to nije karakteristika sa kojom se rađa već se mora razvijati.

Pa da se vratim na to što se događalo proteklih tjedan dana koliko je blog bio "mrtav". :) Pokazalo se da dotične "jutarnje" mučnine ipak neću u potpunosti izbjeći i da sam se prerano počela veseliti. Pa da ovim postom utješim neku buduću trudnicu. Naime, toga sam se jako prestrašila - povraćanje nije isto kao i ono "standardno". Ma kako glupo zvučalo, otprilike izgleda kao "urlajuće štucanje". :))) Dijafragma skače kao blesava tako da se jedva dolazi do zraka i sve nekako ide iz gornjeg dijela trbuha. Nakon klečanja od slabosti i deranja takvog da na noge skoči cijelo susjedstvo, apetit je normalan i istog trena se može nastaviti jesti. Još jedna stvar se može dogoditi, a to je da od napora negdje pukne kapilara, pa vas u ustima iznenadi i prestraši okus krvi.

Sve je to za ljude, točnije za žene. To je ono slavno plaćanje istočnog grijeha iako me veliko finale očekuje tek za cca. 7 mjeseci. :))))


Otpuštanje

Ove anđeoske kartice me uvijek iznenade. Stoje mi na polici, pa ih povremeno izvlačim i zaista uvijek dobijem adekvatan odgovor. Pa eto što sam izvukla prije pet minuta. :)