Sjećam se da me još tijekom prve trudnoće jedna prijateljica pitala ne bojim li se toga što završavam bezbrižni dio svog života, odnosno ne žalim li za propuštenim prilikama, neostvarenim snovima ili bilo čim drugim...? Najprije sam se tome nasmijala, a onda sam se zamislila. Ne, niti u jednom trenu nisam pomislila da bilo što propuštam, niti žalim za ovim periodom života kojeg ću u rujnu za sva vremena napustiti. Ne osjećam čak ni strah od nepoznatog...

Sjećam se i sličnog razgovora na fakultetu. Radila sam tijekom studija dvije godine kao demonstrator profesora kojeg sam izuzetno cijenila. Jednom prilikom me pitao nisam li previše suzdržana i ne mislim li da sam ipak propustila ludovanje u periodu kad je "pravo vrijeme" za to. Naravno, bila sam zbunjena i tražila sam ga da mi pojasni što time misli. Pričao mi je kako je on u studentskim danima putovao Europom autostopirajući, kako su se u nekoliko navrata napili do nesvjestice i kako misli da ne trebam biti toliko ozbiljna. Zapravo nije ni znao koliko je daleko od istine (kad govori o "ozbiljnosti"), a tada sam mu i jednu stvar objasnila: sreća nije jedinstven pojam. Ako nekoga nešto usrećuje, zbog te iste stvari netko drugi može biti jako nesretan.

Meni nikada nije bio cilj opijati se, tulumariti do besvjesti, nisam nikad težila nekakvim materijalnim ciljevima pa tako nisam bila nesretna ako, primjerice, moji nisu imali za Nikeove tenisice... A takvih je u mom životu bilo puno. I zanimljivo je kako su neki od njih mislili da sam "neizživljena"... E kad bi barem znali! :))) Prije svega, imam i ja svojih priča koje se neće pričati pred potomcima. I ni zbog jedne od tih priča ne žalim, sve su mi bile korisne (uostalom bik s podznakom bika si je puno toga morao priuštiti :))). Drugo, nije da baš nisam pila jer se zbog alkohola ne sjećam niti prvog poljupca sa sadašnjim ocem našeg djeteta. :))) Ali nikada nisam osjećala potrebnim pridavati osobitu pozornost takvim "lovačkim pričama" odnosno da su takve stvari jako "IN" i poželjne. To su za mene bili načini zabave, a ne načini života. I nisu me jako dugo zabavljali, naprosto su mi te gluposti dojadile...

Gledajući u natrag svoj život ne vidim apsolutno ništa zbog čega bih trebala žaliti. Priuštila sam si stvari koje sam si htjela priuštiti, a propustila sam stvari koje sam htjela propustiti i zaista sam prezadovoljna svojim životom. I uvijek sam imala osjećaj da sam rođena pod sretnom zvijezdom: imam prekrasnu obitelj, muškarca kojeg volim, novouređen stan u obiteljskoj kući na sjeveru grada, radim posao koji volim (iako nemam plaću koju bih voljela imati :))), nosim u sebi željeno dijete... A da ne govorim o tome da svaka godina u životu nosi svoje. Upravo sa ovih mojih skoro 30 (napunit ću u travnju) osjećam se zapravo bolje nego ikad - školovana jesam, samosvijesna sam (znam što hoću i mogu), zrela sam i ne može me se više tako lako povrijediti, a i zadavoljna sam čak svojim izgledom...
Zašto i na što bih se to htjela vratiti? U osnovnu školu kad sam išla u grozan razred i gdje su mi nabili komplekse kojih sam se jedva kasnije oslobodila? U srednju školu? Ta je tek bila užas... Proživljavati ponovno traume na faksu zbog ispita? Ponovno vratiti tri i pol godine anksioznosti? Bivše propale veze koje su zaista bile odraz moje nezrelosti? Ne kažem da nije bilo lijepih perioda, naprotiv, ali sigurno nisu vrijedni povratka... Čovjeku s vremenom često proradi "optimizam pamćenja" pa zapamti samo lijepe i romantične trenutke, a zaboravi sve loše stvari... Ne kažem da nisam imala lijepo djetinstvo i mladost, ali da bih danas bila ono što jesam, morala sam "odraditi" i poprilično loših stvari koje definitivno ne bih reprizirala... :)))

Dakle, tu sam gdje jesam. Sretna (iako često bijesna :))) trudnica, uskoro udana i definitivno bez gorčine u duši. Naprosto sam napravila korak više upravo u trenutku kad sam bila spremna. Nisam teenagerka koja je slučajno ostala trudna, nisam zatrudnila s muškarcem kojeg ne volim, ovo dijete je jako, jako željeno... Osjećam se kao da sam ispunila svoju mladost i da spremno prihvaćam zrelost. Naprosto mi je vrijeme i to ne zato jer drugi tako kažu, već zato jer ja to osjećam. I zato naprosto nema prostora strahu zbog eventualne nespremnosti. A drugih strahova? Oooo, tog se uvijek nađe... :)))