Odlučila sam. Po prvi puta u odraslom životu imam jasnu viziju što želim raditi. Je li vam se ikada dogodilo da vam je u glavi sinula misao toliko jasna i opipljiva da biste je mogli dodirnuti? Da "vidite" prostoriju, ljude sa kojima ćete raditi, da znate u koracima, prema kalendaru kako ćete organizirati posao? Da, osmislila sam projekt, pokrenut ću za godinu-dvije kad se kriza smiri vlastiti (točnije, partnerski) business. Naravno, neću o tome pisati iako vjerujem da se nitko ne bi tako jednostavno prihvatio ovakvog posla, čak ako i ima istu ideju. Mora dobro poznavati medije, proces proizvodnje, imati prave kontakte, a mora imati i debelu motivaciju te dobru dozu entuzijazma. A imam baš sve. Po prvi sam puta realna, znam sa čime raspolažem, znam da je izvedivo i kako. Samo treba pričekati bolje vrijeme jer u ovom će razdoblju mnoge dobre ideje biti bačene u vjetar jer nema novaca čak i kada ih zapravo ima...




Bilo kako bilo, na jesen ću vjerojatno sa kolegicom pokrenuti novinarske vikend-radionice za klince osnovnoškolske dobi (viši razredi, možda bismo za malene imale posebne grupe). Program već osmišljavamo, kreativan, praktičan i drugačiji u odnosu na druge - u potrazi smo za prostorijama i onda krećemo. Kaže se da starog psa ne možeš naučiti novim trikovima. Ako želimo mijenjati to žutilo, sezacionalizam i crnokronikaštvo koji su preplavili današnje medije, moramo početi od djece. Pa makar jednog budućeg novinara nešto naučile, već smo napravile puno. Bar ću imati osjećaj da sam pokušala, da sam dala svoj doprinos struci koju toliko volim i kojoj puno toga dugujem po pitanju osobnog mira i zadovoljstva. A meni nema veće sreće nego raditi sa djecom koja još imaju snove.

Nisam spomenula da onu pjesmicu vile iz pretprošlog posta kanim izdati kao slikovnicu za predškolsku dob. Našla sam ilustratoricu, tisak bi bio na tvrdim stranicama, njih 10 (po četiri stiha na svaku). Ilustratorica koja već ima iskustva i koja je oslikala nekoliko dječjih knjiga, bila je oduševljena vilom i napravila mi je probnu slikicu. Bilo mi je neobično vidjeti "utjelovljenje" mojih stihova, kako me netko drugi doživljava... Ona i ja funkcioniramo na istoj valnoj duljini, imamo iste stavove prema suvremenim slikovnicama koje nam se ne sviđaju, obje smo u "vilinskom", dječjem svijetu. Možda ćemo zato teže doći do izdavača, no sve što se želi i na čemu se intenzivno radi, na kraju se i ostvaruje. Prvi izdavač već me odbio - mala, "friška" nakladnička kuća. Kažu da im se pjesma sviđa, ali sad nemaju novaca. Nisam razočarana, a i prvi se mačići bacaju u vodu. A o ilustraciji prosudite sami i da vam nije palo na pamet da je ukradete! Nedam!





A spominjala sam i naše blogerice koje su imale projektić? E taj projektić je propao, ali smo osmislile još bolji, humanitarni. Čim završim sa tekstovima za aktualni broj, primam se posla na organizaciji.

Eto, zato rijetko pišem - glavom mi se roji sto ideja, uopće ne znam od kuda dolaze. Kao da sam godinama bila začepljena i sada napokon sve izlazi van. Samo se bojim da me skroz ne preplavi jer ću skroz nestati s bloga. Ne brinite, ništa gore od toga se neće dogoditi jer su ovo napokon one pozitivne količine stresa koje su poželjne i motivirajuće, koje otvaraju pogled u budućnost čupajući nas iz našeg malog, privatnog pakla izgubljenosti, nedostatka vizije i nesigurnosti. A u ovo vrijeme previše ljudi tako živi, od danas do sutra, prestrašeni zbog prijetnji otkazom (ili su već na cesti) i obiteljskog bankrota. Baš je prijateljica rekla da joj već sama pomisao na naš projekt daje snagu da nastavi dalje jer je u njezinoj sadašnjoj, a mojoj bivšoj firmi totalni kaos. Ovako barem ima osjećaj da ne stoji na mjestu, a pritom se veseli radu s djecom. Ona su čista, puna životne energije i snova, pune naše baterije pozitivnim vibracijama.

Osim što pišem za časopis, smišljam ideje, pišem i dalje kolumnu na Edusexu i dajem svoj doprinos seksualnoj edukaciji. Pa eto, novi "proizvod" možete potražiti na ovom LINKU.

Sanjajte ljudi moji i budite pozitivni. Znanstvenici ipak tvrde da duže žive oni koji su usmjereni na budućnost iako treba biti svjestan onog trenutka "ovdje" i "sada". A za optimiste se već dugo zna da po broju godina šišaju realiste, a posebno pesimiste.

Već danima pokušavam nešto napisati, no neće pa neće... Šizim, napuhavam se, pomalo mi "preskače" srce, vruće mi je, gunđam... Zaspala sam s malim prije devet, probudila se oko pola dva, želim nešto pojesti, udariti, možda i malo plakati iz nepoznatog razloga. Ne traje to dugo, možda koji dan i uskoro će, nadam se, biti gotovo - barem bi trebalo prema kalendaru... Naravno, mnoge će žene prepoznati da je riječ o PMS-u koji je nakon poroda postao zastrašujućih dimenzija, kao jedan ogroman balon iz kojeg će se, nakon puknuća, prolomiti takve psovke da mi ni godina dana redovitih ispovijedi neće pomoći. Da postoji "sveta" inkvizicija, vjerujem da bi me u nekom od tih raspoloženja spalili na lomači... Tko zna, možda je baš zbog PMS-a izgorio dio navodnih vještica? Čini mi se da je žena u tom izdanju pravo oličenje muške predodžbe o zlim babama koje šuruju s vragom, pa me to zapravo uopće ne bi začudilo. Naravno, ne generaliziram, znam da će se vjerojatno oglasiti pokoja sretnica koja PMS ni ne osjeća, pa tako nikada nije upoznala nakazu koja bleji iz ogledala, kloni se tih dana društva (posebno muškaraca koji su joj omiljena meta) i ulaže neizmjeran trud u kontrolu hormonima otrovanog organa zvanog - jezičina...



I nisam u stanju pisati o Makarskoj, barem ne romantično jer nisam sigurna kako sročiti stvari. Bilo je to jedno od emocionalno najintenzivnijih razdoblja u mom životu. Pokušajte zamisliti da gladujete danima, mjesecima, a onda se iznenada nađete za stolom punim delicija. Svaki zalogaj je poezija, san u javi, pa čak i običan crni i gorki kruh. Sklapate oči, mrmljate od užitka, prepuštate se doživljaju... No, gladovanje je na vama ostavilo traga, a previše ste pojeli. Vaše tijelo osjeća posljedice, pa doživljavate i drugu krajnost. S druge pak strane, otišli ste od stola prerano, jer ste morali i znali ste da je pred vama opet gladovanje... Tako vam ostaje, unatoč nekim teškoćama, uspomena na jedan od najljepših doživljaja, intenzivno iskustvo za kojim ostaje duboka čežnja...

U kratkim crtama, bilo je loše vrijeme, hladno...Izmjenjivali su se kiša, jugo i bura, presjecani kratkim sunčanim razdobljima, tako da smo se topline nauživali tek posljednja dva dana. No, u šetnji smo provodili svaki mogući slobodni trenutak što je našeg sina oduševljavalo. Ni jednom rječju nije tražio kolica, hodao je doslovno satima. Sjeli bismo svaki dan na sok koji je pijuckao sa slamčicom, bacali smo kamenčiće u more, družili se sa nama dragim ljudima i sve je redom uveseljavao. Posljednji puta vidjeli su ga u "nedruštvenoj fazi", plačljivog i prišivenog na moja prsa, a sada je drugo dijete, komunikativno, otvoreno i srdačno. Zahvaljujući košmaru od vremena vidjela sam najljepšu dugu u životu koja je u punom luku blještavih boja povezala Biokovo i more te se nadvila nad gradom. Taj prizor je riječima, ali i slikom nemoguće opisati. Naprosto sam imala osjećaj da joj se nalazim toliko blizu da bih je mogla dotaknuti... Tek tada mi je postalo jasno zašto stoji kao simbol pomirenja Neba i Zemlje - i u mojoj je duši vodila ka tom pomirenju... S druge pak strane, završila sam na hitnoj zbog prvog pravog gastritisa u životu, kojeg sam počela osjećati još u Zagrebu. Smirio se nakon injekcije od dvije doze Peptorana i jedne Reglana. Njegov je uzrok bio u mojoj glavi, a okidač je vjerojatno bilo nešto što sam pojela... To neću saznati, ali činjenica je da se više nije javio, neovisno o hrani. To vodi zaključku da stres moram nastojati svesti na najmanju moguću mjeru jer ga moje tijelo više doslovno nije u stanju probaviti. A i mali je odmah po dolasku u Makarsku dobio napadaj laringitisa, zbog kojeg uvijek imam sirup sa sobom. Noć je bila burna, ali se disanje smirilo do jutra i nastavio je samo šmrkati po dobrom, starom običaju.

I tako bacana od vrha do dna, raščišćavala sam hrpu dvojbi, nagomilanih frustracija, strepnji, dolazila do dubokih, životnih spoznaja. Pustila sam da me sve skupa ponese, izgubila sam pomalo nadzor nad osjećajima, u jednom trenu plačući od sreće, a u drugom od boli i straha. Naravno, u tim sam se trenucima micala od svekrve i svekra, pa čak i od muža koji je na svoj način proživljavao svoje probleme i nismo se previše viđali. Odlučili smo "obaviti" svak' svoje, ostavili smo si prostora za ispušne ventile, pa smo tako imali neki prešutni dogovor o sklanjanju s puta... To je povremeno itekako potrebno, čak i u braku, ma koliko to zvučalo neromantično. Vjerujem da bi nam bilo idealno da smo imali još tjedan dana jer smo ovako dovukli neke zaostatke u naša četiri zida gdje se ne možemo mimoići.

Eto, zato nisam bila u stanju o Makarskoj napisati ni slova. Sjetila sam se jednog davnog razgovora kojeg sam sa poznanikom "alternativcem" vodila o Željku Malnaru. Izrazila sam svoje žaljenje jer se naočigled, iz dana u dan upropaštava, profesionalno i privatno. Još ga se sjećam na motoru, njegovih sjajnih putopisa iz egzotičnih krajeva, blistavih komentara... Tada mi je poznanik spomenuo tzv. "vražju kupelj" kao put duhovnog pročišćenja, katarze. Ni danas ne znam detalje o tom pojmu, no otprilike je riječ o potpunom prepuštanju svim emocijama i onim najcrnijim, kako bi čovjek mogao neopterećen neispunjenim željama ili bilo čime drugim što ga vezuje za ovaj svijet, mirno nastaviti dalje. Taj proces nema vremensko ograničenje, pa tako netko može i umrijeti, a da ne dođe do katarze. Moju "kupelj" ipak ne bih nazvala vražjom, niti je bila tako pogubna. Ali itekako je bila pročišćujuća...

Mislim da je jasno da u takvom stanju duha nisam bila u stanju razmišljati o studentskim prosvjedima, svinjskoj gripi, izborima te ostalim aktualnim pametnim i manje pametnim temama. Bila sam apsolutno okrenuta sebi i svojoj obitelji, a taj proces još uvijek nije završen. Ipak, imam jedan mali štiklec (rekli bi stari Purgeri) vezan uz skorašnje izbore. Šetala sam u subotu s malim gradom. Prolazili smo pokraj Name kod Trga gdje su neki filmaši namještali rasvjetu i kamere. Već po dolasku u Centar počeli su me odbijati predizborni štandovi na kojima me ionako nitko nije mogao privući niti programom, niti ružama, niti bljutavim stiskanjem ruke. Gledala sam sav taj jad i bijedu, razmišljajući kako bi barem mogli uložiti u politički marketing, pa prodati maglu kad već nemaju sadržaja. U tom sam trenu ostala bez daha iako sam žensko jer je Trgom prašila "konjica" najljepših, najviših i najdugonogijih žena koje sam ikada vidjela uživo. Štikle, vruće hlačice i sakoi dubokog dekoltea, a sve u podjednako vrućoj, vrištećoj crvenoj boji, na tim je ženama izgledalo prokleto seksi, drugog izraza nemam. A k tome i sunčane naočale, duge plave i medene kose... Ma da sam muškarac, zazidalo bi me na narednih nekoliko dana jer sam već i ovako bila totalno zapanjena, uživajući u takvom pogledu na lijepa, ženska tijela kakva se ne mogu vidjeti svakodnevno. Sa osmijehom sam gledala i reakcije ljudi u okolnim kafićima, posebice muškaraca kojima su se vilice spustile do poda i koji su, sinhronizirano poput suncokreta, pratili ove žene. U prvi tren sam pomislila da je riječ o snimanju jer sam vidjela spomenute kamere kod Name, no onda je ta grupa krenula prema meni. Zastala sam zbunjena s kolicima, a jedna crvena fam fa'tal kojoj sam sa svojih malih 165 cm visine taman pogledom bila u visini bujnog poprsja, pružila mi je razglednicu s pozdravom iz novouređene Slavonske avenije i potpisom Milana Bandića.

I ma koliko bih sad mogla pisati o diskriminaciji, iskorištavanju žena u predizborne svrhe ili pak blatiti te modele jer rade protiv ženskog dostojanstva i ne znam što sve ne, činjenica je da su seksualni apeli u marketingu (pa tako i političkom) uvijek dobro prolazili - zato ih je uvijek bilo i uvijek će ih biti dokle god će biti potrošačkog društva i marketinga. Ako ništa drugo, Bandićeva je promocija sigurno postigla cilj i tko ju je vidio, definitivno će pamtiti još dugo vremena. Pritom je iskoristio mentalitet naroda, one mase koja nije u desetak posto hrvatskih intelektualaca i koja pada na ambalažu, a ne sadržaj. Moj glas doduše nije kupio tim ženama, ali sigurna sam da mnoge jest. A potez mu je takav kakav je i marketing - kreativan i podao, ali jaaako seksi podao....



Idem pokušati uloviti još koji sat sna, a svoje drage čitatelje još jednom upućujem na moju novu kolumnu o glasnom seksu roditelja na Edusexu. Možete je pročitati na ovom LINKU.

Vratila sam se, još sređujem dojmove... O Makarskoj ću pisati kada sve sjedne na mjesto. A do tada, evo mog malog eksperimenta u dječjoj poeziji. Vidi se da su mi se na odmoru opustile sive vijuge

update: objavljena je moja nova kolumna na Edusexu o glasnom seksu roditelja, a potražiti je možete na ovom LINKU.




Vila bez krila


Bila jednom mala vila

bez štapića i bez krila.

Na sjemenki magnolije

vježbala je čarolije.

No, stabiljka niknut neće

bez štapića nema sreće!

Plakala je zlatokosa

svaka suza kao rosa.

Uzalud je majka tješi,

nježno joj se ona smiješi:

„Strpi se dijete moje,

svako doba nosi svoje.

Poletjet ćeš jednog dana

u nebo sa sestricama.

Ispod duge ti ćeš zaći

tamo štapić svoj ćeš naći.

U školu ćeš tada poći

ojačat ćeš svoje moći.

Mnoge tajne ti ćeš znati,

puno knjiga pročitati...

Vidjeti ćeš, čekaj samo...

Još si mala, još je rano...“



Jednog jutra u proljeće

na stabalce vila slijeće.

Zlatne halje, duge kose,

bijele ruke, noge bose.

Vadi štapić iz rukava,

a pupoljak podrhtava.

Mahne jednom, iskre lete

„Otvori se lijepi cvijete!“

Latice tad nježno mazi

svaku od njih ona pazi.

„Magnolijo“ šapne vila

„u srcu si uvijek bila.“

Okrene se tad na peti,

nasmiješi se i – odleti.