Ne mogu više šutjeti, moram napisati nekoliko redaka za svoju dušu iako znam da sve može lako odletjeti u vjetar... Još je rano, stvaranje je tek počelo, onaj iskonski Dah Života šara po mojoj nutrini oblikujući, nadam se, još jedno predivno Čudo. Pa čak i ako će ga nešto omesti, vratiti ga na početak, dokazao mi je jednom zauvijek - On je gospodar života, On odlučuje kada i kako nešto dolazi na svijet, On daje i oduzima život - ja sam samo figurica na golemoj šahovskoj ploči, a poteze velikog Igrača uopće ne mogu predvidjeti...



Čuvali smo se prošli mjesec, vjerovali u jedan od najvećih mitova čovječanstva o predvidljivim plodnim danima, no previše je iznimki koje potvrđuju da pravila nema... Mislili smo da možemo utjecati na nešto što je toliko veće od nas, na Silu koja ne uzima u obzir naše male, ljudske i prolazne probleme, koja zna da će na kraju sve biti baš onako kako treba... Dobila ili izgubila - nije važno, važan je kontekst, cjelina. Ma koliko sjedila i upošljavala svoje malene sive vijuge, uvijek dolazim do jednog te istog zaključka - svaki puta, čak i u one tri rane propale trudnoće, On me je naučio novu lekciju o Životu. Nisu sve kombinacije dobitne, a ona koja mora stvoriti nešto tako savršeno kao što je Novi Život, mora biti i sama savršena, pa čak i onda kada nam iz trenutne perspektive djeluje kao slučajnost ili čak loš potez u pogrešno vrijeme. Nema pravog i krivog vremena, već točno ono koje treba biti.

U ponedjeljak sam saznala da sam trudna, testirala sam se reda radi jer je kasnilo, ne očekujući apsolutno ništa. Sve se odvijalo kao u nekom filmu - sjedim u udobnom naslonaču i gledam kako se radnja događa nekom drugom. BetaHCG 18.000, nalaz ultrazvuka uredan i odgovara tjednima trudnoće, dobivam upute o pretragama i šalje me se u Petrovu jer je zbog svega što je bilo ranije ipak potreban nadzor od samog početka... Nema euforije, samo nekakvo čuđenje, nevjerica, pokušaj prihvaćanja da nam se nakon svih planiranih pokušaja dogodila ta nevjerojatna "slučajnost", "iznimka"... Znam da još ništa nije sigurno jer znam kako se stvari odvijaju u prva tri mjeseca - ipak je, ukupno gledajući, ovo moja peta registrirana trudnoća. Znala sam i ranije da je Gospodar Života nepredvidiv, no svaki me put Njegovo prisustvo u potpunosti izbezumi. Uzima mi sve uzde iz ruku, tjera me da se prepustim Njegovim odlukama, pa više nisam čak niti gospodar svojeg tijela. Ono je u funkciji stvaranja, makar bila riječ o pomalo istrošenom kućerku čiji je inventar proteklih mjeseci doživio manja oštećenja - netko me je odabrao za Dom, u njemu je prepoznao mjesto na kojem želi biti, koje će mu pružiti toplinu i nježnost.

Nema veće časti, to je jedini razlog zbog kojeg u životu doista osjećam ponos - već sada sam nečija mama, a u lipnju bih mogla i svoje drugo dijete držati na rukama. U dosadašnje dvije i pol godine (gotovo tri) koliko učim o roditeljskim vještinama, shvatila sam da nije nimalo lako i da ne mogu ni zamisliti kako će biti kada odrastu. Ali kada ti dotrči u zagrljaj vrišteći od oduševljenja, kada se priljubi uz tebe prije spavanja ili kada ti briše suze i tješi te jer ne podnosi pomisao da plačeš... tada postaneš svjestan jedinog pravog bogatstva. Uništiti nešto materijalno nije razlog za tugu - to prolazi, ne ispunjava i ne donosi sreću. Ali iznevjeriti dječju ljubav, slomiti im srce, uništiti im život? Nisam sigurna da se to na ikakav način može ispraviti ili oprostiti... Ne može ih se staviti pod stakleno zvono, naravno, ali naša je obaveza učiniti najbolje što možemo kako bismo im pružili sretan život, odnosno dobar početak. Puteve će morati birati sami...

Daleko mi odlaze misli, neću više nastaviti. Trudna sam... Hoće li se održati ili je već odlučeno da neće, ne znam. Ali usvojila sam poruku koju ću zadržati za sebe. Osobna je i snažna, izbacila me iz nekih plićaka u koje sam se nasukala i zbog kojih, na trenutak, nisam mogla vidjeti ni doživjeti prostranstvo oceana... Život je prekrasan, baš takav kakav jest. Ponekad zastrašujuć, ali prekrasan...

Film za bolji ugođaj (obavezno pogledati prije čitanja ovog teksta, a posebno prije odlaska liječniku!):



Šteta što ne znam kao kinky stavljati ankete na blog jer bih ovoga puta htjela malo izmjeriti mišljenje čitatelja, kako onih koji komentiraju tekstove, tako i onih koji samo čitaju moj blog, no žele ostati anonimni. Iskreno me zanima, nakon svega što ste imali prilike pročitati i slušati o razvikanim aferama u našem zdravstvu, mislite li da su se liječnici školovali zato da bi vas ubili, da na vašoj smrti i lošem liječenju grade svoj ugled te da nemaju drugog interesa nego da se skupo prodaju nekoj traljavoj farmaceutskoj kući (kojoj je, naravno, u interesu velika i kratkoročno ostvarena dobit, pa im nije bitno koliko će pacijenata pokopati svojim lijekovima)? Akterima spomenutih afera nije važan život onih koje bi trebali liječiti, samo novac. Oni su previše glupi i bezosjećajni da bi znali kako neprofesionalno liječenje trajno narušava njihov ugled, pa im tako neće donijeti niti dobit, niti dobrobit.

Mediji, s druge strane, plasiraju u javnost provjerene dokumente koje su sastavljali profesionalci, nalaze krajnje kompetentne sugovornike, pa tako nije potrebno izvjestiti javnost o drugoj strani medalje niti o pravim interesima koji bi mogli stajati iza takvih afera (ako se već bavimo nagađanjima, ajmo onda nagađati do kraja). Ovi zločinci i teroristi, ubojice u bijelim kutama su očiti krivci - neobrazovani, primitivni i potplaćeni. Moglo se pročitati u komentarima o dr. Kesu na stranicama Jutarnjeg lista da je čovjek neradnik zato jer godinama ševi medicinsku sestru. Čudi me da mu nitko nije čestitao jer je u tim godinama toliko potentan da je u stanju zasrati osam i više sati radnog vremena jer se navlači po raznim mjestima sa seksi sestrom. Takva čestitka bila bi krajnje primjerena mentalitetu naših ljudi jer ipak je bitnije koga netko ševi, je li homić ili nije i slično, pa je tako to i osnovno mjerilo nečije profesionalnosti.



Bravo, bravo, bravo! Hip hip hura za moje vrle kolege koji ne razmišljaju o posljedicama onoga što objave, koji nisu u stanju napraviti cjelovitu priču niti provjeriti informacije, kojima nedostaju osnovno znanje iz medicine i situacije u zdravstvu na temelju kojih bi mogli napraviti objektivan prilog (a ne da si iole školovan čitatelj/gledatelj nakon objave postavlja hrpu potpitanja), koji svoje guzice stavljaju u prvi plan kako bi povećali čitanost/gledanost uz navodno djelovanje s ciljem informiranosti javnosti, a pritom uopće ne misle da najviše štete nanose upravo pacijentima... Bravo!

I tako će onih 600-tinjak novih pacijenata godišnje kojima će zatrebati dijaliza doći prestravljeni u bolnicu, uvjereni kako im smrt ne gine - naravno, ne zbog bolesti, nego potvrđene nesposobnosti nadležnih liječnika. Općenito, ne dao vam bog da se razbolite jer čim uđete u bolnicu, iz nje više nećete izaći. A i ja ovdje serem gluposti samo zato jer sam iz liječničke obitelji, pa sam povlaštena u odnosu na većinu ostalih, jer u protivnom bi mi sigurno bili uskraćeni odgovarajuća skrb i liječenje. Poslali bi me na ulicu ko zadnjeg psa i tamo bi me ostavili da crknem pokraj nekog drveta (osim ako im ne bih dala izdašno popunjenu kovertu) - eto, takvi su svi liječnici, to je prava istina.

Naravno da sam u cijeloj ovoj priči subjektivna i ogorčena - naime, zbog više razloga imam popriličan uvid u cjelinu nekih nedavnih događaja koji su "potresali medijski prostor" (divno, nešto se događa!). Osim već spomenutih obiteljskih razloga, s druge strane sam novinar koji prati zdravlje, a sudbina je htjela da baš nedavno proprčkam po kroničnoj bubrežnoj bolesti, bubrežnoj anemiji i liječenju. Nažalost, nisam u nekom žutom mediju, pa je moje ime ostalo u sjeni - neću sudjelovati kao gost komentator u emisijama koje se vrte u udarnim terminima već ću ostati skrivena, jadna i iskompleksirana, iza svog nicka "bivša apstinentica". Ubrajam se u rijetku sortu novinara koji, eto, silom prilika moraju pisati objektivno i do detalja proučiti temu o kojoj pišu. Moraju najprije sebi objasniti gomilu stručnih tekstova jer nisu liječnici, pa ne mogu odmah razumjeti što stručnjaci pišu, moraju potražiti rezultate velikih studija kojima je potvrđena npr. (ne)učinkovitost određenih lijekova i terapija, moraju biti upoznati sa svim prednostima i nedostacima istih kao i samog postupka liječenja (rizici, nuspojave i slično), a zbog svog mira je dobro da poznaju i financijske tokove koji se vrte oko skupih lijekova, razloge zašto se neki od njih unatoč dokazanoj učinkovitosti, ne nalaze ni na jednoj listi lijekova te koji je stav domaćih liječnika i javnosti. Za svaki tekst, makar on zauzimao prostor od samo jedne stranice, potrošim sate i sate kopanja... Baš sam glupa jer očito bih daleko bolje živjela i zarađivala kada bih taj trud uložila u traženje krtice u nekoj instituciji, pa raspalila na 10 stranica temu iz čijeg nadnaslova vrišti crvenim slovima "otkrivamo jednu od najvećih afera hrvatskog zdravstva".



Ma koga briga što se istovremeno, skriveno od očiju javnosti, vodi rat između našeg vrlog ministra zdravstva i farmaceutskih kuća, ali ne oko učinkovitosti lijekova koji, ne samo da su dokazano kliničkim studijama učinkoviti, već se godinama uspješno primjenjuju u liječenju i poboljšavaju kvalitete života oboljelih? Koga briga što mora skresati troškove liječenja i što mora učiniti sve kako bi onemogućio dolazak na listu tih lijekova (o ratu kojeg istovremeno vodi sa predstojnicima kliničkih bolničkih centara i raznih zavoda da i ne govorim)? Koga uopće briga kako i kada se bubrežna anemija pojavljuje, koliko je učestala, što je to točno eritropoetin, što je to poluživot lijekova (odnosno vrijeme poluraspada lijeka po kojemu se međusobno razlikuju) i kako u fazama izgleda liječenje bubrežne anemije (ovisno o fazi kronične bubrežne bolesti, stupnju anemije, načinu davanja lijeka i vremenu njegova djelovanja)? Novinarka je morala žestoko kontrolirati svoje uzbuđenje kako joj ne bi zadrhtala ruka ili glas dok pokazuje dokazni materijal. Tko ga je sastavljao i na koji način su mjereni razultati - nebitno... Ona stoji na stratištu gdje se postrojavaju pacijenti na dijalizi te oni s transplantiranim bubregom, drhti od užasa jer ona zna jezivu istinu i otkriva je javnosti nakon mjeseci kopanja - jadnici su već osuđeni na smrt, ove zvijeri će ih ubiti...

Ne, ovo nije obrana dr. Kesa i to ćete shvatiti ako pročitate tekst, a ne samo ključne riječi tehnikom brzog čitanja. Ovo je zgražanje nad time na temelju čega se kreiraju afere i na koji način, istovremeno šireći paniku među pacijentima te bacajući ljagu na masu izvrsnih liječnika koji, unatoč svim nelogičnostima i traljavostima našeg sustava, daju sve kako bi spasili svoje pacijente. Nažalost, kao i uvijek vrijedi pravilo - dobar glas daleko se čuje, a loš još dalje, a isto tako je glasna manjina uvijek bila istaknutija od većine koja šuti i radi svoj posao najbolje što može. Osobno nemam dovoljno informacija iz prve ruke kako bih presudila dr. Kesu, pa si zato ni ne uzimam pravo uništiti mu pred penziju karijeru zbog neprovjerenih "činjenica" i tragičnih priča prestrašenih pacijenata kojima život svaki dan visi o koncu. Prije nego što ih uzmete u obzir kao mjerilo istine, razmislite o tome da ste i sami agresivni kad ste bolesni ili kada vam se dogodi neka tragedija. U ljudskoj je naravi da traži krivce za svoju bolest ili gubitak. Itekako mogu razumjeti što su ogorčeni, a još bolje ih mogu razumjeti ako je u liječenju nedostajao "faktor ljubaznosti i topline" koji je iznimno važan. No, čak ni tada nisu mjerodavni suditi o ispravnosti liječenja iz jednostavnog razloga - nisu liječnici. To ne znači da su glupi ili primitivni, već su prestrašeni, a nisu se školovali na medicinskom fakultetu. Znaju ono što im se uvali kao istina, biraju kome će vjerovati. Tako će ona "divna, draga i suosjećajna žena" imati daleko veći kredibilitet od "umišljenog i hladnog doktora koji jebe medicinsku sestru". To je razumljivo i to je ljudski, ali ne i kada govorimo o medijima koji trebaju sagledati cjelinu te se izdići iznad subjektivnog dojma.

Ovakvo širenje panike je jezivo, kao što su jezive i vijesti koje osuđuju bilo koga prije nego što mu je dokazana bilo kakva krivnja. No, još je gore kada je zdravlje u pitanju i kada odgađanje liječenja može imati fatalne posljedice po nečiji život. Bit će puno mrtvih, ali ne zbog liječnika nego zbog straha - povjerenje je trajno (ili barem dugoročno) izgubljeno i svi će čekati posljednji trenutak da se jave u bolnicu. Vjerovat će da će im doista biti uskraćeno odgovarajuće liječenje ako nemaju čime popuniti kuvertu, a priče o, primjerice mom bratu ili mnogim drugim liječnicima koji su odbili primiti ponuđeni novac, pripisat će riječima odane i ljubavlju zaslijepljene rodbine ili pak anegdotama o rijetkim pojedincima kakvi se ne susreću svakodnevno. To nije većina jer se o njima ne govori... Kao što se ne govori ni o čemu drugom lijepom u našem društvu. Sudjelujući u organizaciji humanitarne izložbe o kojoj sam pisala u prošlom postu, shvatila sam da je čak i humanitarno djelovanje dobilo image "žicanja para" ili "prosjačenja", a da se za svaku udrugu koja tako djeluje priča kako zapravo "imaju i previše", pa traže kruha povrh pograče... Sve je crno, ništa se lijepo ne događa, okruženi smo tragedijama, tračevima i prirodnim katastrofama... Dobre stvari nisu vijest i ne postoje.



Grozim se vremena u kojem živim, sramim se posla kojim se bavim, žao mi je što se iz dana u dan dokazuje predavanje našeg profesora marketinga koji je rekao kako se masom nevjerojatno lako može manipulirati, a posebno kada se koristi strah kao osnovno oružje. Zbog toga sam bacila godine studiranja u vjetar, okrenula leđa marketingu kojeg sam osudila zbog poigravanja ljudskim sudbinama... Iako sam znala da nije puno bolje u novinarstvu, ipak sam mislila da ću se na tom području lakše izraziti, da ću lakše pronaći nišu u kojoj neću morati vrtiti senzacije iz dana u dan... Doduše, u tome sam donekle uspjela, nisam u završila u žutilu, ali tko bi mi to mogao povjerovati? S druge strane, baš mi i nije neki plus što ne odajem "skrivene tajne" i ne priklanjam se mišljenju "značajne većine"... Možda sam za to bogato plaćena, da poljuljam ugled svojih kolega i promoviram ubojice? Vjerojatno, kao i svi koji se usude pretpostaviti da iza svega postoji "još nešto"...

Pa da više ne duljim - u božjem toru ima svakakve marve, pa tako i među liječnicima. Zatim se događaju i greške na koje svakome dajemo pravo kada je riječ o poslu, osim doktorima - njihove greške nekoga mogu trajno koštati zdravlja, pa tako i života. Zbog toga je pritisak pod kojim rade daleko veći nego što većina nas uopće može i zamisliti. I pouzdano tvrdim (makar me razapeli skupa s njima) da bi većina njih (a ne manjina!) bila spremna istog trena žrtvovati svoj ugled kako bi vam spasili život, a da isto tako većina medija jedva dočeka njihovu grešku i vašu smrt kako bi izmuzla pažnju javnosti i sponzorske novce. Pa ako bih morala bolesna birati kome više vjerovati između dva zla - liječnicima ubojicama i medijima lešinarima - sigurno bih izabrala ove nemilosrdne ubojice.

PS. Ako vam je promakla vijest, u Australiji je već dugo katastrofalno stanje u zdravstvu, traži se i najavljuje njegova reforma već godinama... Tako su i prošlog mjeseca iz sindikata liječnika jedne australske savezne države upozorili kako se zbog prevelikog broja dežurstava i iscrpljenosti liječnika povećava broj fatalnih liječničkih pogrešaka. Ondašnje se ministarstvo iskazalo, naravno ne reformom. Stigao je službeni dopis u kojem se liječnicima savjetuje kako da održe budnost i koncentraciju tijekom dežurstava - pijte 6 šalica kave dnevno i problem riješen... Vjerojatno smo na dobrom putu kopiranja provjereno učinkovitih rješenja.