Iako sam imala sretno djetinjstvo, osnovna škola mi nije ostala u previše sretnoj uspomeni. Bila sam osjetljive naravi i u to vrijeme nisam znala ostvarivati kontakte. Ili bih se previše isticala nekakvim pametovanjem, pa bih drugima išla na živce, ili bih se nekontrolirano cerekala, ili bih se rasplakala čim bi me netko malo uvrijedio... A znala sam biti patetična toliko da mi ni jedna glumica iz meksičke sapunice tada nije bila ravna. Raspoloženje je variralo, a bila sam i poprilično hiperaktivna. Neovisno o šašavoj naravi, prolazila sam s nategnutim odličnim koji je više naginjao četvorci, ali dobro... A odrasla sam (i danas živim) u kvartu zahvaljujući kojem mi doista nije bilo dosadno, prava pravcata pozornica...

Scena 1.



Bili smo u petom razredu, a čini mi se da je školska godina taman počela. Natezali smo se po hodniku kao i obično - dečki su šlatali, mi smo ih mlatili, pa smo vrištali... Odjednom je zavladala tišina. Pridružila nam se učiteljica kraj koje je bila neka čudna djevojka - bila je gotovo za glavu višlja od svih nas. Tamna, izrazito frčkava kosa nekontrolirano je bježala na sve strane i nosila je aparatić za zube. Bilo je nečeg posebnog u njoj...
- Djeco, ovo je vaša nova učenica, Ira P. - promatrala sam je sa zanimanjem, a i narednih je godina budila moju pažnju. Priznajem da sam bila i pomalo ljubomorna jer se sprijateljila sa mojom i danas najboljom prijateljicom Gordanom, čak su jedno vrijeme sjedile u istoj klupi. No, najviše su me intrigirali njezini crteži na klupi. Za razliku od ostalih črčkarija i ljubavnih poruka, ona je crtala modne kreacije i to fantastično! Uvijek bih pogledala na klupu je li osvanuo neki novi rad. Htjela je postati modni dizajner. Pred kraj osnovne škole već sam bila zadivljena njezinim samopuzdanjem i otvorenošću - proljepšala se, pazila je na izbor odjeće iako se ravnala prema sebi, a ne prema trendovima, čak se i šminkala (u naše vrijeme se osnovnoškolke nisu šminkale i to je bila prava rijetkost). Bila je vrlo kritična prema okolini i nije je zanimalo što tko misli o njoj. A seks joj je bio omiljena tema i uživala sam u njezinim duhovitim i sočnim opaskama koje su letjele na sve strane... Danas često nalazim njezino ime u križaljkama. Ira P. ostvarila je svoje snove te uspješno spojila dizajn i seks, a umjetničko ime joj u potpunosti odgovara - Ira Tigermann

Scena 2.



Marija Č. bila je odlična učenica, jedna od onih od kojih sam rado posuđivala bilježnicu ako bi mi nešto nedostajalo. Urednog rukopisa, sistematična i inteligentna. Ne, nije bila štreberica, naprosto je volila učenje. Bila je mirna i nenametljiva - nije se sukobljavala s nikim i uvijek je držala zlatnu sredinu. Sa njom sam se voljela družiti. Tako smo i na "malom maturalcu" na Visu bile u istoj sobi - Gordana, Marija i ja. Negdje sam zametnula fotografije na kojima smo skakale po krevetima s jastucima i baš nam je bilo dobro. I studirale smo zajedno na Ekonomiji, s tom razlikom da je Marija polagala ispite u roku, a ja sam malo zapela. No, često smo se viđale na faksu. Tako sam je jednom prilikom srela i primijetila sam da sva blista. Odlično je izgledala, sređena sa stilom (kao i uvijek).
- Što ima kod tebe novog? - pitala sam je za privatni život.
- A eto, u sretnoj sam vezi... (to sam mogla i misliti)... Znaš, upoznala sam super tipa i već smo dugo bili zajedno kad sam saznala i da je poznat! Ma zamisli, ja ne pratim nogomet, pa nisam ni znala tko je zapravo on. To ti je onaj Cvitanović, igra za reprezentaciju...
Iskreno, tada sam samo čula za njega, ni ja nisam ništa znala o nogometu. No, kasnije sam saznala da se za njega udala i još mnogo toga o čemu svako malo bruje mediji...

Scena 3.



Nakon škole najčešće sam se igrala sa Brankom K. Ponekad smo i pjevale, pa je tako jednom prilikom pustila kazetu sa pjesmom koju je svirao njezin brat sa Borisom Novkovićem. Baš je bila super... "Tko mi tebe uze Tamara, prodala si suze drugima..." vrištale smo na sav glas budući hit koji tada još nije bio dostupan javnosti. Bilo je tu i nekih drugih pjesama koje je za Novkovića skladao njezin braco, manje slavnog prezima Kozjak. A moja me Branka najviše usrećila kad mi je omogućila upad na prvi koncert u životu (točnije, glazbeni festival). Ne sjećam se točno godine, mislim da sam tada imala oko 16 godina (negdje 1991.). Rekla mi je da dođem na Šalatu na "Zagreb gori" i da ne kupujem ulaznicu jer će me dočekati i srediti mi upad. Naravno, sredila sam se, a bila sam uvjerena da je za upad zaslužan njezin brat. Našle smo se na ulazu, a na moje veliko iznenađenje, nismo išle među publiku. Odvela me do malog bazena (pokraj klizališta) i sjeli smo za stol Hrvatskih Baruna. Njezin je bratić svirao među tim veselim i tada nepoznatim tamburašima, a njihov je zadatak bio da zabavljaju izvođače. Dok se na jednom mjestu odvijao festival, moj prvi koncert zbivao se među izvođačima. Ko danas se sjećam - Drele nas je častio sokom, Kasandra se razbacala sa Cetinskim na neku pjesmu koju su svirali Baruni, Vladimir Kočiš-Zec je u tišini sve promatrao... A i ja sam snimala situaciju, još uvijek u nevjerici da se to meni zaista događa. No, toga dana sam napokon vidjela te zvijezde izvan pozornice i shvatila da su stvarno samo ljudi... Neki više, a neki čak i manje. Danijel Banić, današnji pjevač Baruna doveo nas je kući i tako je okončao jedan moj san...

Scena 4.



Baka se preselila k nama i stan na Srednjacima je ponovno bio prazan. To je također, ako se ne varam, bilo devedesetih. Zbog čistih papira i poštenja moji su iznajmljivali stan preko agencije. Jednog su ih dana nazvali i rekli da imaju potencijalnog najmoprimca, pa su otišli na sastanak. Vratili su se navečer, a po osmjehu sam mogla zaključiti da smo osigurali nekakve dodatne prihode. No, nisam mogla ni u snu naslutiti tko nam je novi podstanar...
- Tebi će se vijest najviše svidjeti - rekla mi je mama sa osmijehom. Iznenadila sam se jer zaista nisam mogla povezati zašto bih se ja veselila novom stanaru, osim što nam to znači da ćemo lakše disati.
- S obzirom da stalno slušaš Parni Valjak, onda sigurno znaš tko je Aki Rahimovski
- Ti se šališ??!! - bila sam u euforiji, ali nisam mogla povjerovati. Parni Valjak sam doslovno obožavala. Da, obitelj Rahimovski je zaista bila u bakinom stanu nekoliko mjeseci. Samo jednom sam vidjela Akija kad sam otišla po račune. Noge su mi se odrezale kad sam zvonila na vrata... Dobar dan, hvala i doviđenja... I tako se Aki u potkošulji pridružio pozornici moje mladosti, pa makar u epizodnoj ulozi...

U noći s utorka na srijedu preminula je legenda novinarstva, Zoran Franičević. Svoju bogatu novinarsku karijeru počeo je u također legendarnom omladinskom listu „Polet“ kojeg je, kao glavni urednik, doveo na razinu jednog od najtiražnijih listova na području bivše Jugoslavije. Tim povodom, prateči svoj tok misli, a sukladno tome i linkove na Internetu, naišla sam na osvrt svog bivšeg urednika Jure Iliča na tekst poznatog i nagrađivanog hrvatskog kolumnista Danka Plevnika iz Slobodne Dalmacije „Mladež iznevjerila mladost“ (1.09.2007.). U njemu se Plevnik kritički osvrće na apolitičnost, odnosno nezainteresiranost današnje mladeži za politička zbivanja, manjak političkih ideala, pa time i njihovu nespremnost da mijenjaju svijet. Ukratko, autor teksta se sa nostalgijom prisjeća studentskih pokreta koji su u razdoblju od 1968. do 1971. godine izluđivali tadašnji sustav i nestanak revolucionarnih omladinskih listova.

Kao pripadnik mlađe (iako, u svojoj 33. godini, ne više i tako mlade) generacije i kao novinar, našla sam se u neku ruku prozvanom što me natjeralo na razmišljanje. Sjetila sam se profesora s Ekonomskog fakulteta koji nam je u jednom predavanju rekao da kao intelektualci ne možemo i ne smijemo biti politički nezainteresirani. Ipak, većina auditorija nije djelila njegovo mišljenje. Tijekom proteklih sedam godina koliko se bavim novinarstvom imala sam prilike i družiti se sa nekim bivšim poletovcima i čuti njihova razmišljanja... Dakle, uvažavajući njihova razmišljanja, a promatrajući svijet oko sebe iz svoje perspektive, navela bih neke razloge koje smatram odgovornima za ovakvo stanje svijesti današnje mladeži.

Sustav u kojem živimo u potpunosti je drugačiji od sustava u kojem su nicali omladinski pokreti i listovi. Svi mladi ljudi žele i trebaju slobodu izbora – žele ostvariti karijeru, istaknuti se, dokazati se i žele si osigurati pristojan (a ako je moguće, i više nego pristojan) život. Ne zavaravajmo se, mladi nekada nisu bili puno drugačiji nego mladi danas. Ali vrijeme u kojem su živjeli je neusporedivo. Živjeli su u zatvorenom sustavu gdje su do nas stizale samo cenzurirane i pomno odabrane informacije iz svijeta. Živjeli su u vremenu kada je javno iznošenje mišljenja koje nije bilo u skladu s mišljenjem vladajuće strukture značilo dvije mogućnosti: ili zatvor sa biljegom „politički zatvorenik“, pa time i odgovarajućim tretmanom ili smrt pod nerazjašnjenim okolnostima. Tadašnji mladi intelektualci bili su prisiljeni rano odrasti, obuzdati svoj jezik, ali ne i mišljenje. I bili su svjesni da bi rušenjem tadašnje vlasti otvorili vrata svijetu, pa tako i sebi osigurali slobodu za kojom su čeznuli. Dakle, ne bih se složila da su želje tadašnjih mladih bile bitno drugačije nego one koje mi imamo danas. Razlika je u tome što ih oni nisu mogli ostvariti.



U današnje vrijeme kapitalizma i globalizacije, mladima se nude gotovo beskrajne mogućnosti. Oni se mogu školovati gdje žele, mogu ostvariti karijere, mogu otići u inozemstvo ili se zaposliti u nekoj podružnici multinacionalke u Hrvatskoj, mogu ostvariti visoke plaće i honorare, mogu otvoriti privatne tvrtke... Zahvaljujući Internetu i gomili domaćih i stranih medija u Hrvatskoj, nema informacije koja im ne bi bila dostupna. Mogu nesmetano govoriti o bilo čemu i bilo kome, a pri tome je mala vjerojatnost da će ih života stajati Udba već eventualno mafijaš ili kriminalac kojem su svojim mišljenjima stali na žulj. Eventualno ako nacrtaju karikaturu ili objave tekst koji vrijeđa Alaha, bježat će doživotno po svijetu od ekstremistički nastrojenih Muslimana. A politika? Dok bi rušenje nekadašnjih političkih struktura značilo drastične promjene života pučanstva, rušenje današnjih vodećih stranaka eventualno bi značilo dolazak na vlast novih, ali više-manje istih stranaka. Pogledamo li što se danas nudi na političkoj sceni, uvidjet ćemo da ni jedna od stranaka ne nudi neke revolucionarne promjene koje bi iz temelja izmijenile život građana. A da ne govorimo o tome da se većina služi već dobro poznatim floskulama o rastu zaposlenosti, većim naknadama za rodilje ili boljim mirovinama samo u predizborne svrhe da bi se na kraju njihova obećanja izjalovila u trenutku realizacije programa. Koga bi, dakle, u cijeloj toj priči trebalo rušiti, odnosno koga bi trebalo dovesti na vlast i zašto?

Nadalje, Plevnik piše: „Većina je od partijske diktature i politike pobjegla u ekološke udruge, speleološke sekcije, urbanu gerilu za spas gradova, jednom riječju u civilno društvo koje im omogućuje povezivanje, njihovih osobnih sklonosti s potrebom za profiliranim općim dobrom.“ Naravno! Današnji mladi više nisu državljani ili građani već stanovnici Zemlje. Svjesni s jedne strane činjenice da je u današnjem svijetu politika pokleknula pred kapitalom i da nema onih koji nemaju cijenu, kao i, s druge strane, da pri tome nitko ozbiljno ne vodi računa o činjenici da nam prijeti izumiranje ako se ne pobrinemo za planet na kojem živimo, okrenuli smo se području na kojem naša generacija možda i može napraviti revoluciju – spasiti ne samo državu već i cijeli planet. Kao što je prijašnjim generacijama svrgavanje vlasti, stvaranje boljih uvjeta i otvaranje prema svijetu predstavljalo ideal kojem su mladi težili, tako ni današnji mladi nisu lišeni ideala, a to je spašavanje glave od ekoloških katastrofa i autodestruktivnog ponašanja čovječanstva. Drugim riječima, pogrešno je reći da današnja mladež nema ideala i viših ciljeva, već su oni naprosto drugačiji.

Generacijski jaz je uvijek postojao i uvijek će postojati. Stari će uvijek kritizirati mlade da idu krivim putem i ne razmišljaju o budućnosti, pritom u potpunosti zanemarujući činjenicu da se vremena mijenjaju, a time i interesi, sustavi vrijedosti i pravila igre. A je li današnja mladež doista iznevjerila mladost, o tome će jedini pravi sud donijeti vrijeme.

Odlučila sam se malo okušati u "bloganju" na portalu Javno u rubrici Javno.info. Možda uspijem nešto i zaraditi kao građanin novinar? Ako vas zanimaju moja mudrovanja, trenutno se nalazim na OVOJ stranici...

A ostalo po starom - malac i dalje nezaustavljivo raste i napreduje, radim ko sivonja da ispunim kvotu prije godišnjeg odmora i slabo spavam (vjerojatno od stresa i živaca). Ali za dva tjedna pakiramo kofere i odlazimo na tri tjedna kod naših u Makarsku. Nadam se da ću uspjeti barem polovično napuniti baterije...

Moja najbolja virtualna prijateljica koja bloga na drugom blogu, napisala je nedavno post na ovu temu i moram priznati da mi je pozlilo. Dakle, neću pisati o čemu se radi jer zbog mog znanja engleskog u kojem imam dosta crnih rupa, nisam dobro shvatila o čemu je riječ. No, čini se da su znanstvenici pronašli način kako se igrati svemira u laboratorijskim uvjetima i ovaj je projekt povijesni. Između ostalog, zahvaljujući dotičnom revolucionarnom LHC-u, postoji mogućnost pojave mikroskopskih crnih rupa. Javnost je progutala knedlu, moja prijateljica također, a i meni su se u ovim ranim, jutarnjim satima nakon još jedne uništene noći potpuno osušila usta. Sve mi je dodatno protkano paranojom koju osjećam zbog nedovoljnog razumijevanja jezika, teme o kojoj je riječ i zakona fizike o kojima znam malo ili ništa. Ali sama spoznaja da smo nešto što mi je do sada izazivalo nemir, ali se nisam time opterećivala jer se nalazilo daleko, daleko, daleko od naše Majčice Zemlje, odlučili stvoriti upravo ovdje, ulijeva mi jezu u kosti. Da bar mogu osjećati sigurnost kao i oni koji su odlučili po tome petljati...



U usporedbi sa spomenutim mikroskopskim crnim rupama, moje mi se rupe čine malima i beznačajnima, gotovo na razini nižoj od atoma. Opterećenje poslom, nove jaslice, nemiran san i nervoza Nasljednika... Mozak mi je izbušen i vapi za odmorom bilo kakve vrste. Imam osjećaj da mi odlazak u Makarsku krajem mjeseca neće puno pomoći. Dijete hoće visiti na mami, pa makar se ona nalazila na Mjesecu. A mami živčano preskakuje srce, podočnjaci se približavaju zemlji, a organizam crpi dugi niz godina stvarane zalihe optimizma koje se nalaze na alarmantno niskim razinama. I grize me savijest jer ne uspjevam uživati u djetetu onoliko koliko bih htjela.

No, kad sam već na temi o Svemiru, zvijezde i horskop su tu negdje blizu... Razveselio me neki dan net.hr. Ništa ne očekujući, poslala sam pitanje astrologu u webcaffeu i dobila odgovor koji me zaista iznenadio. Tip je neke elemente pogodio u sridu, toliko da sam se oznojila. Ako zaista bude kao što je napisao, u studenom ove godine mogla bih očekivati stalno radno mjesto, odnosno stabiliziranje situacije sa poslom: