U noći s utorka na srijedu preminula je legenda novinarstva, Zoran Franičević. Svoju bogatu novinarsku karijeru počeo je u također legendarnom omladinskom listu „Polet“ kojeg je, kao glavni urednik, doveo na razinu jednog od najtiražnijih listova na području bivše Jugoslavije. Tim povodom, prateči svoj tok misli, a sukladno tome i linkove na Internetu, naišla sam na osvrt svog bivšeg urednika Jure Iliča na tekst poznatog i nagrađivanog hrvatskog kolumnista Danka Plevnika iz Slobodne Dalmacije „Mladež iznevjerila mladost“ (1.09.2007.). U njemu se Plevnik kritički osvrće na apolitičnost, odnosno nezainteresiranost današnje mladeži za politička zbivanja, manjak političkih ideala, pa time i njihovu nespremnost da mijenjaju svijet. Ukratko, autor teksta se sa nostalgijom prisjeća studentskih pokreta koji su u razdoblju od 1968. do 1971. godine izluđivali tadašnji sustav i nestanak revolucionarnih omladinskih listova.

Kao pripadnik mlađe (iako, u svojoj 33. godini, ne više i tako mlade) generacije i kao novinar, našla sam se u neku ruku prozvanom što me natjeralo na razmišljanje. Sjetila sam se profesora s Ekonomskog fakulteta koji nam je u jednom predavanju rekao da kao intelektualci ne možemo i ne smijemo biti politički nezainteresirani. Ipak, većina auditorija nije djelila njegovo mišljenje. Tijekom proteklih sedam godina koliko se bavim novinarstvom imala sam prilike i družiti se sa nekim bivšim poletovcima i čuti njihova razmišljanja... Dakle, uvažavajući njihova razmišljanja, a promatrajući svijet oko sebe iz svoje perspektive, navela bih neke razloge koje smatram odgovornima za ovakvo stanje svijesti današnje mladeži.

Sustav u kojem živimo u potpunosti je drugačiji od sustava u kojem su nicali omladinski pokreti i listovi. Svi mladi ljudi žele i trebaju slobodu izbora – žele ostvariti karijeru, istaknuti se, dokazati se i žele si osigurati pristojan (a ako je moguće, i više nego pristojan) život. Ne zavaravajmo se, mladi nekada nisu bili puno drugačiji nego mladi danas. Ali vrijeme u kojem su živjeli je neusporedivo. Živjeli su u zatvorenom sustavu gdje su do nas stizale samo cenzurirane i pomno odabrane informacije iz svijeta. Živjeli su u vremenu kada je javno iznošenje mišljenja koje nije bilo u skladu s mišljenjem vladajuće strukture značilo dvije mogućnosti: ili zatvor sa biljegom „politički zatvorenik“, pa time i odgovarajućim tretmanom ili smrt pod nerazjašnjenim okolnostima. Tadašnji mladi intelektualci bili su prisiljeni rano odrasti, obuzdati svoj jezik, ali ne i mišljenje. I bili su svjesni da bi rušenjem tadašnje vlasti otvorili vrata svijetu, pa tako i sebi osigurali slobodu za kojom su čeznuli. Dakle, ne bih se složila da su želje tadašnjih mladih bile bitno drugačije nego one koje mi imamo danas. Razlika je u tome što ih oni nisu mogli ostvariti.



U današnje vrijeme kapitalizma i globalizacije, mladima se nude gotovo beskrajne mogućnosti. Oni se mogu školovati gdje žele, mogu ostvariti karijere, mogu otići u inozemstvo ili se zaposliti u nekoj podružnici multinacionalke u Hrvatskoj, mogu ostvariti visoke plaće i honorare, mogu otvoriti privatne tvrtke... Zahvaljujući Internetu i gomili domaćih i stranih medija u Hrvatskoj, nema informacije koja im ne bi bila dostupna. Mogu nesmetano govoriti o bilo čemu i bilo kome, a pri tome je mala vjerojatnost da će ih života stajati Udba već eventualno mafijaš ili kriminalac kojem su svojim mišljenjima stali na žulj. Eventualno ako nacrtaju karikaturu ili objave tekst koji vrijeđa Alaha, bježat će doživotno po svijetu od ekstremistički nastrojenih Muslimana. A politika? Dok bi rušenje nekadašnjih političkih struktura značilo drastične promjene života pučanstva, rušenje današnjih vodećih stranaka eventualno bi značilo dolazak na vlast novih, ali više-manje istih stranaka. Pogledamo li što se danas nudi na političkoj sceni, uvidjet ćemo da ni jedna od stranaka ne nudi neke revolucionarne promjene koje bi iz temelja izmijenile život građana. A da ne govorimo o tome da se većina služi već dobro poznatim floskulama o rastu zaposlenosti, većim naknadama za rodilje ili boljim mirovinama samo u predizborne svrhe da bi se na kraju njihova obećanja izjalovila u trenutku realizacije programa. Koga bi, dakle, u cijeloj toj priči trebalo rušiti, odnosno koga bi trebalo dovesti na vlast i zašto?

Nadalje, Plevnik piše: „Većina je od partijske diktature i politike pobjegla u ekološke udruge, speleološke sekcije, urbanu gerilu za spas gradova, jednom riječju u civilno društvo koje im omogućuje povezivanje, njihovih osobnih sklonosti s potrebom za profiliranim općim dobrom.“ Naravno! Današnji mladi više nisu državljani ili građani već stanovnici Zemlje. Svjesni s jedne strane činjenice da je u današnjem svijetu politika pokleknula pred kapitalom i da nema onih koji nemaju cijenu, kao i, s druge strane, da pri tome nitko ozbiljno ne vodi računa o činjenici da nam prijeti izumiranje ako se ne pobrinemo za planet na kojem živimo, okrenuli smo se području na kojem naša generacija možda i može napraviti revoluciju – spasiti ne samo državu već i cijeli planet. Kao što je prijašnjim generacijama svrgavanje vlasti, stvaranje boljih uvjeta i otvaranje prema svijetu predstavljalo ideal kojem su mladi težili, tako ni današnji mladi nisu lišeni ideala, a to je spašavanje glave od ekoloških katastrofa i autodestruktivnog ponašanja čovječanstva. Drugim riječima, pogrešno je reći da današnja mladež nema ideala i viših ciljeva, već su oni naprosto drugačiji.

Generacijski jaz je uvijek postojao i uvijek će postojati. Stari će uvijek kritizirati mlade da idu krivim putem i ne razmišljaju o budućnosti, pritom u potpunosti zanemarujući činjenicu da se vremena mijenjaju, a time i interesi, sustavi vrijedosti i pravila igre. A je li današnja mladež doista iznevjerila mladost, o tome će jedini pravi sud donijeti vrijeme.