Bol onih koji su izgubili djecu...


... i olakšanje na licima roditelja čiji su maleni preživjeli

Ne znam jesam li ikada toliko plakala zbog neke tragedije kao što je to masakr kojeg je počinio mladić poremećenog uma (vjerojatno mu je to bio prvi ispad bolesti jer u protivnom mogu samo pomisliti da je u igri čisto, iskonsko zlo) u Belgiji u jaslicama... Jučer cijelu noć zbog toga nisam spavala, a i danas osjećam nekakav gorak okus, kao da je riječ o ljudima koji su mi bliski, u obitelji... Naravno, posebno sam osjetljiva jer i moj sin ide u jaslice, pa ne mogu ni zamisliti kako je roditeljima ubijenih jasličaraca - ne samo da su izgubili djecu, što je samo po sebi užasno, već su ona stradala na ovako bizaran, krvoločan način kao u nekoj odvratnoj epizodi Dosjea X... Puno toga mi je tokom misli prolazilo glavom i naprosto traži da bude napisano, pa makar u pomalo nesuvislom tekstu bez glave i repa, bez uvoda i zaključka, koji nema drugu svrhu nego da izbacim iz sebe gorčinu.

---

Sjetila sam se ratnih stradanja djece o kojima su mediji (uz sve ostale tragedije) svakodnevno izvještavali 90-ih... Ni tada nisam takve vijesti hladnokrvno gutala. Ali bio je rat, vrijeme u kojem je svaka minuta nosila tragičnu priču za barem jednu obitelj, kada je smrt svakome dahtala za vratom neovisno o dobi i kada smo već nekako otupjeli na užase jer su bili svuda oko nas.

---

Sjetila sam se starije tatine sestre, moje tete, čija je djevojčica od 10 mjeseci stradala u požaru zbog gluposti i nepažnje djevojke koja ju je trebala čuvati i Steline mame, naše blogerice, čija je kći izgubila život na pješačkom prelazu pod kotačima... Po ne znam koji puta sam se pitala od kuda te žene crpe snagu za nekakav normalan (ako je to uopće dobra riječ) nastavak života?

---



Gledala sam na televiziji fotografiju mladića koji je počinio zločin u jaslicama. Simpa dečko, dvadesetogodišnji Kim D, lako bi ga se moglo zamisliti sa gitarom u ruci u nekom bendu... Nečiji sin... Kako njegovi roditelji mogu živjeti sa mišlju da je namazan crno bijelim bojama nožem zaklao jasličarce, tetu, još desetak djece teško ranio, a vjerojatno se pritom dobro zabavljajući? I da je imao popis još nekih jaslica u kojima je očito kanio nastaviti svoj pohod?

---

Na kraju sam poželjela da mediji nikada o tome nisu izvijestili... Zašto? Takvi događaji uvijek inspiriraju drugi poremećeni um koji također želi biti u centru medijske pažnje, dobiti svoje mjesto pod suncem kojeg nikada nije ni trebao ugledati......

---

Katolkinja sam. Jesam li to uistinu? Ne, potpuno sigurno ne bih mogla oprostiti da je moje dijete ubijeno. Papa Ivan Pavao II oprostio je svom atentatoru, ali da je on kojim slučajem bio otac ubijenog dvogodišnjaka, a ne papa - bi li doista mogao oprostiti ubojici?

---

Duboko se suosjećam s roditeljima, moje misli i molitve su sa njima. Neka duše njihove djece počivaju u miru koji im na ovom svijetu nije bio suđen...

Doista se nadam da se po kraju jedne godine i početku druge ne može suditi o nastavku ostalih 12 mjeseci. Nekako vjerujem psihijatrici koja je nedavno na TV-u (govoreći o prestanku pušenja) spomenula kako je kalendar ionako ljudski izum, pa tako nema razloga početak bilo čega vezivati uz, primjerice, ponedjeljak ili 1. siječanj. Početak je u našoj glavi, pa ako čvrsto odlučimo nešto provesti u dijelo, to možemo započeti i u četvrtak ili 27. ožujka... pod kapom nebeskom svejedno. I slijedom toga u meni raste nada da prometna nesreća koju je moj muž imao krajem prosinca, serija viroza koje su nas kolektivno oborile s nogu od Božića do Mihovilovog rođendana (8.01) i upropastile nam baš sve planirane proslave, nova viroza koja je upravo na snazi i za koju se toplo nadam da nije šarlah koji se pojavio u jaslicama, siječanjska natezanja s Gradom Zagrebom da nam pomaknu autobusnu stanicu dalje od ulaza gdje su je samoinicijativno odlučili postaviti, ispadi koleričnosti moje šefice, zubobolja koja me sve više mrcvari - da skratim priču, novogodišnja serija dreka na drek - neće doživjeti svoj veliki finale u sljedećim danima, tjednima, mjesecima. Ne želim se prisjećati godina koje su s razlogom zaslužile svoje mjesto u, nadam se, trajnom zaboravu s etiketom "ne ponovilo se nikada više!". Bilo ih je, iako ne mnogo i bile su vrlo mukotrpne.

Možda sve ovo zvuči pomalo nategnuto, ali umorna sam, a to je fraza koju nikako ne prestajem ponavljati. Kao logična posljedica javila se nesanica, udebljala sam se tako da mi je pozlilo kad sam vidjela snimku s Božića... Nikada nisam bila opterećena izgledom, ali što je previše - previše je. Danas je nedjelja, idealan dan za početak zato jer sam ja tako odlučila.

- smanjujem unos kalorija - ništa drastično, naprosto ću jesti manje pa ću se možda do ljeta dovesti na nekakvu pristojnu težinu
- bacit ću i onih 10-ak cigareta koje popušim na poslu i noću
- nastojat ću posao organizirati tako da ga više ne nosim kući osim tih nekih malih tekstića koje ne mogu srediti u komadu
- na proljeće ću krenuti s fitnessom - treba mi nekakva jača aerobna aktivnost
- razmislit ću da se u idućih godinu dana ozbiljno primimo posla na Mihovilovom bratu ili sestri - napunit ću u travnju 34 godine, ne postajem mlađa
- muž i ja smo se već dogovorili. Ove godine uredit ćemo dječju sobu i ja se vraćam u bračni krevet. Ne dojim više, a spavam loše. Znam da će i dalje biti buđenja, ali barem neću dobivati slučajne udarce u glavu i nos

Na njegove viroze ne mogu utjecati. Samo se nadam da ćemo što prije odraditi vodene kozice pa da barem sa time mogu biti mirna. Ne želim da se jednog dana trese poput moje kolegice i kolege s posla koji ih nisu preboljeli u djetinjstvu - u odrasloj dobi mogu biti netipične i opake.

Sve u svemu, hebeš takav početak godine... Izvin'te me što psujem...

Prije 24 mjeseca puna sam straha, ali i slatkog iščekivanja otišla u rađaonicu. I prije 24 mjeseca moj je život okrenut naglavačke - ništa više nije bilo, niti će biti isto. Upoznala sam bol, ali i čudo poroda, primila sam na ruke svoju budućnost i shvatila da je od "stare" mene ostalo samo ime. Uspomene iz djetinjstva i mladosti postale su lekcije koje su mi govorile što i kako želim svom sinu. Sjećanja na rano propale trudnoće prestala su imati gorak okus. Odlazaka na kave više nije bilo, vikendi su postali isti kao i bilo koji drugi dan u tjednu, spavanje je svedeno na maksimalno 6 sati... Vrijeme je vrtoglavo ubrzalo svoj tok - taman kada bih pomislila da sam se prilagodila novonastaloj situaciji, Mihovil je uskočio u novu razvojnu fazu, pa započeo novi ciklus. Svakodnevno su 24 sata u ta 24 mjeseca bila ispunjena do posljednje minute - uzaludni pokušaji čišćenja nereda, dojenje u bilo koje doba dana ili noći (od kojeg smo se tek nedavno odviknuli), pronalaženje ravnoteže između posla i obitelji, adaptacija na jaslice, horde viroza svih oblika i žestina, hodočašćenja Zaraznoj i Klaićevoj, bitke s temperaturama, sluzavim nosićem, pelenskim osipom, zubićima...

I nikada ne bih vratila vrijeme. Nikada nisam požalila niti minute provedene sa njim, ma koliko me to koštalo umora i živaca. Njegov osmijeh i grleno smijanje, tople ručice na mom vratu kada ga ujutro još mekanog od sna nosim u dnevni boravak, guranje rumenog obraza na poljubac, pogledi koji sadrže toliko još neizgovorenih riječi... Nema većeg bogatstva i to mi nitko ne može platiti.

Sretan 2. rođendan, juniore!