Većina komentara me razveseli, neki me rastuže, malo je onih koji me razbjesne, no većina me natjera na razmišljanje. Dakle, u posljednjem sam postu dobila vrlo neugodan komentar koji neću citirati. Neću reći da me razbjesnio jer nije, već me inspirirao na novi post.

Ima ljudi koji misle da je način na koji razmišljaju jedini ispravan kao i način na koji osjećaju. Ili ne podnose one koji razmišljaju drugačije, sažalijevaju ih ili imaju neku misiju da im otvore oči. Osobno sam među onima koji su usvojili mišljenje da svatko ima svoj život i svoj sustav vrijednosti, a posebno svoj emotivni svijet. Od malih nogu sam učena da radost (a proširila bih taj pojam na sve osjećaje) nije univerzalan pojam. Tako će neki čovjek pokucati na dvoja vrata. U jednoj će kući biti dočekan sa radošću dok će u drugoj kući domaćinu pasti mrak na oči kad vidi tko mu stoji pred vratima. Tako je i sa svim osjećajima - ne vesele se svi ljudi istim stvarima, ne rastužuju ih iste stvari... Ništa ne doživljavaju svi jednako. Čak i boje vidimo drugačije, glazbu čujemo drugačije, cijeli ovaj svijet će svakoga dirnuti na svoj način. To utječe na sve naše odluke. Tako će netko izabrati posao koji baš i ne voli, ali je dobro plaćen ili će možda (poput mene) raditi posao koji beskrajno voli za puno manje novaca nego što bi u životu mogao zaraditi. Puno je mikrosvemira na ovoj zemaljskoj kugli. Zato često s interesom promatram sve ljude, a bez da ih kamenujem ako mi se nešto ne sviđa. Na taj način učim, širim svoje horizonte. Iako se ne bih mijenjala s drugima za svoje mjesto pod zvijezdama, zanimaju me i drugi svjetovi, poput prvoklasnog dokumentarca ili putopisa.

Osobno sam emotivka - sve doživljavam na n-tu potenciju, možda u današnje vrijeme manje nego nekada. Ponekad mozak izgubi bitku sa srcem, ali čak i za greške koje sam zbog toga radila, ne mogu reći da mi je žao ili da bih željela biti drugačija. Na greškama sam naučila vrlo vrijedne lekcije, a sretni trenuci su dali začin mom životu. Ni zbog čega ne žalim i zbog toga se osjećam ispunjeno i sretno. Naravno da je vrhunac svega što osjećam moj sin i naravno da će na ovom blogu postovi često biti posvećeni njemu - ponekad će djelovati poput antibebi pilule, a ponekad će biti sladunjavi i patetični. Ovo je prostor mojih misli, moj osobni dnevnik koji je otvoren za javnost. Ne pišem ga zato da bih se nekome svidjela ili s ciljem preodgoja svekolike javnosti koja je zaglibila u mraku neznanja. Nekome će se sviđati to što pišem, a nekome ne - u cijeloj priči, to je sasvim nebitno. Nemojte me shvatiti pogrešno, ali iako nisam u svojoj 34. godini tako stara, imam dovoljno godina da me je teško mijenjati ili učiti novim trikovima. Oni koji mogu utjecati na moje već odavno formirane stavove su eventualno rodbina i dugogodišnji prijatelji. To što će netko sasuti otrov jer mu se ne sviđa nešto napisano jest uzalud potrošeno vrijeme na komentiranje - niti mi što znači, niti će me učiniti drugačijom. Komentare ne brišem, neovisno o tome koliko su gadni ili uvredljivi. Naprosto iz razloga jer svatko ima pravo na svoje mišljenje, a i komentari najviše govore o onima koji ih pišu, čak i više nego što govore o komentiranim tekstovima i autorima.

Ukupno naše izražavanje predstavlja našu osobnost. Kao što se pušači ne mogu "prodati" kao zagovornici nepušenja i zdravog života, tako se ni ljudi s pomanjkanjem kulture i temeljnog ljudskog odgoja ne mogu "prodati" kao mudre i sveznajuće osobe - naprosto im nedostaje cjelovitost i širina poimanja svijeta. U svom životu upoznala sam svega nekolicinu doista mudrih osoba i sve su odlikovale dvije važne osobine - skromnost i sposobnost slušanja (a ne samo govora). Dapače, te su osobe češće slušale nego što su govorile. A kada bi progovorile, to je bilo promišljeno, smisleno i mirnog tona. No, takvih je ljudi jako malo. Osobno vjerujem da ću još dugo morati raditi na sebi kako bih dosegla njihovu razinu duha.

Idem se sada vratiti svom malom i sretnom mikrosvemiru. Danas je novi dan i neka vam bude sretan ma što to za vas značilo.



I za kraj, sjetite se teksta kojeg ste sigurno već negdje pročitali...

Otkako sam rodila shvatila sam do koje mjere sam zaboravila biti dijete jer s Mihovilom vraćam izgubljena sjećanja i osjećaje. Napokon počinjem uživati u sinu - prohodao je, postao pravi mali čovječuljak (više nije beba), a iako ne govori, mi se jako dobro razumijemo. Testiram njegovo znanje i zaista me iznenađuje. Primjerice, kažem mu da mi donese vlažne maramice (bez upiranja prstom u ono što želim), a on ustane na te svoje dvije nožice i donese mi što sam tražila. To me ujedno umirilo po pitanju govora. Naime, čitala sam mišljenje jedne logopedice o djeci koja kasno progovore. Rekla je da je za početak najvažnije da razumije, a govor dođe sam po sebi kada je dijete spremno. No, za to zaista ima vremena. On ima neke svoje riječi tipa "baba" što je zajednički sinonim za ribu i sve vrste slatkarija i grickalica, zna reći mama, tata (iako to više zvuči kao dada), deda (to je istovremeno i baka), vau-vau, iaaaaaaaaaaaau (to je mjau), a da ne spominjem da jako dobro pjevuši do te mjere da su tonovi u potpunosti prepoznatljivi. Tako, primjerice, pjevuši pjesmicu koju pjeva Po u Teletubiesima o bijelim oblacima, pa umjesto da se muči s pokušajem izgovora, on pokaže prstom u oblake i otpjeva pjesmicu. K tome svemu je i vesele naravi, pa se, unatoč ispadima bijesa koji me pomalo podsjećaju na muževe gene, većinu vremena smije do suza. Nekako volim tu osobinu pripisati sebi - u trudnoći sam se toliko smijala da su me više puta ljubazno slali van sa kolegija uz objašnjenje da ne žele biti odgovorni za popišanu trudnicu. U osnovnoj školi učiteljica je to radila puno grublje: "Izađi van, pa se vrati kad se smiriš!"... Znam da su mi posljednji postovi (uz neke iznimke) prilično mračni, a dobila sam i komentar da sam poput antibebi pilule, ali takva su razdoblja sastavni dio ne samo majčinstva već i života. Premorenost i pritisnutost poslom neminovno ostavi traga na svakome, a ja sam sklona svaku svoju emociju oblikovati u slova. Nađe li se nekoliko takvih tekstova na hrpi može se steći pogrešan dojam da sam općenito mračnog raspoloženja i da me dijete ubilo u pojam, a to je jako daleko od prave istine.



Zapravo, dijete mi je počelo otvarati oči. Gledam u njega kao u malog gurua i učim svakodnevno nevjerojatno puno o čaroliji života. Nisam sigurna mogu li sve te spoznaje uopće oblikovati u smislen i razumljiv tekst. Počela sam na život gledati sa dječjim čuđenjem i divljenjem, onako kao što on gleda bumbara, čarobnu televiziju u kojoj vjerojatno žive mali ljudi ili lješnjake koje prvo treba razbiti da bi ih se moglo jesti... Shvatila sam koliko je zapravo žalosno da tijekom godina izgubimo tu dragocjenu i ispunjavajuću osobinu. Dok nas čude i zastrašuju samo loše stvari, one lijepe postanu nešto na što niti ne obraćamo pražnju. Kao - normalno je biti sretan, to su periodi u kojima se opuštamo, a nesreća nikako nije normalna i njoj se čudimo. Tako je recimo meni bilo normalno da se dvoje voli, pa naprave djecu (ili ih naprave da se ni ne vole - e tome sam se zapravo pomalo čudila). I onda je normalno da djeca rastu, idu u vrtić, školu, pa imaju svoju djecu... Ali to "normalno", taj krug života je zapravo čaroban. To je vjerojatno jedino pravo čudo koje mnogi od nas iskuse tijekom života. Već u trudnoći nisam se mogla dovoljno načuditi da me nešto živo iznutra mlati po rebrima zato jer mu se očito ne sviđa to što se krećem, a ono želi spavati. Posljednjih mjeseci trudnoće mogla sam itekako osjetiti da to unutra ima svoje "ja" jer je "internom komunikacijom" vješto se služeći rukama, nogama, a vjerojatno i glavom, davao jasno do znanja što želi, a što ne. I tome se nisam mogla dovoljno načuditi jer sam ponekad ulovila sebe da se maltene svađam sa tim željenim napasnikom, a koji se nalazi u meni. Mi smo bili jedno, nešto što je riječima neopisivo. Jedno, a zapravo dva tijela i tako devet mjeseci... A gdje su tek žene koje su rodile blizance, trojke, pa i više?! Pa to mora da je pravi mali sindikat u maternici! Priznajem, osobno sam oduševljena trudnoćom i iz razloga jer nisam imala baš nikakvih komplikacija, čak nisam ni povraćala. Žene koje nisu imale takvu sreću sigurno ne bi o tome napisale romantičan post.

Zatim je tu porod, čudo broj dva. Neću ponavljati cijelu priču, tko želi može je naći među linkovima sa strane u tekstu "Mihovile, sretan ti prvi rođendan". Ali taj posljednji trud u kojem je on izašao i svijest da sam na svijet donijela novi život... Gledala sam ga s tim čuđenjem dok je vrištao iznad moje glave kad mi je doktor pokazivao da sam rodila muško. Znam da mi je samo prošla misao: "Bože, ja sam rodila novi život"... I to mi nikako nije išlo u glavu. Bila sam iscrpljena, ispucalih kapilara i nekako je izostalo ono euforično oduševljenje kao i suze radosnice, ali gledala sam ga s čuđenjem i divljenjem. Nikako nisam mogla pojmiti taj čudesni mehanizam života. I narednih dana u bolnici nisam mogla skinuti oči sa njega, sa svake točkice, flekice, sa onih par sirotinjskih dlaka koje su glumile kosu, izgužvane ručice... Ali sve je bilo na broju - pet prstića na svakoj ruci i svakoj nožici, imao je dva uha, oka, nos... Iako sam u njegovom izgledu u nekim detaljima prepoznavala neke njegove pretke, pa i sebe, on je bio svoj. Sa svakom kretnjom, glasom i pogledom davao je do znanja da ima svoje želje, svoje potrebe, svoj temperament - ukratko, svoj ja.

I danas sam ga ponovno, kao i svakog dana gledala sa čuđenjem ispunjenim sve većim ponosom i riječima neopisivom ljubavlju. Trčkarao je Trgom rastjerujući naše purgerske golubove i mamio mnogobrojne osmijehe. Dobio je od jedne bakice i čokoladicu, drugoj je utrčao u zagrljaj, gugutao je i smijao se. Na njemu se vidi da je sretno dijete i na to sam neizmjerno ponosna, to smatram najvećim uspjehom i to mu želim dati kao najvrijednije nasljeđe za život. A on je meni vratio dječju dušu, podsjetio me koliko je važno veseliti se poput djeteta, čuditi se i diviti ovome svijetu. Moramo se podsjetiti koliko je svaki korak važan, ne samo oni koje činimo kada se napokon osovimo na noge, već i svaki sljedeći u životu. Treba znati pasti, ali i ustati, treba znati plakati, ali i smijati se, treba htjeti, željeti, morati, osjećati svaku bogom danu emociju ma kakva ona bila... Naprosto treba znati živjeti ispunjeno. Naučio me i da nisu u životu važne samo igračke koje skupo koštaju jer su često stare kutije i role wc papira daleko draži oblik zabave. Podsjetio me da osmijeh postiže daleko veće učinke nego bijesno vrištanje i besmisleno uzrujavanje. Natjerao me da podignem pogled u nebo i ponovno uživam u raznim oblicima oblaka, da pokušam opisati boje i predmete, objasnim što čemu služi i kako se koristi... Na taj način mom pogledu je vraćena dubina i osjećaj za detalje, razmišljanje o smislu i radovanje sitnicama...
Mogla bih napisati još stranice i stranice dragocjenih lekcija koje sam naučila od svog sina. Treba naučiti ponovno postati i znati ostati dijete i mislim da je to jedini pravi put do sreće. Samo tako moguće je živjeti život punim plućima i shvatiti da nam zapravo tako malo treba za osmijeh, a da od njega tako puno dobivamo. Iako su naše odrasle igračke skupe, zaboravili smo vrijednosti onih svakodnevnih i zapravo blesplatnih igračaka. Zaboravljamo i da je veselije igrati se u društvu sa bilo kakvom igračkom nego igrati se sam sa najskupljom igračkom na svijetu. Pokušajte barem na trenutak razmišljati kao što razmišljaju djeca i shvatit ćete koliko ste toga u svojoj odrasloj kratkovidnosti propustili. Dobra je vijest da za povratak dječje duše nikada nije kasno, samo treba naučiti kako. Ja sam sretna jer sam rodila svog učitelja.

Link na naš mali film :)

Moj mozak je definitivno ispran što se osjeti i po postovima. Želim pisati, a izlazi malo ili ništa. A što ga je ispralo? Tinky-Winky, Dipsy, Laa-Laa i Po, četiri slatke lutkice koje moje dijete (poput mnogih drugih) obožava. A roditelji nakon mjeseci i mjeseci torture obožavaju igrice poput OVE (upozorenje: nije za one mekog srca).

No, zapravo nije lako biti Teletubbie... Naime, danas me je inspirirala na kopanje po Internetu kolegica s posla. Rekla je da nije više nikada gledala Teletubbise nakon što je Tinky-Winky gostovao u emisiji Dobro jutro Hrvatska. Naravno, nad mojom je glavom bio veliki upitnik. Nisam znala da su na HTV-u ugostili Davea Thompsona koji glumi najvećeg, plavog Tubbija. Kolegica nije mogla točno opisati zašto se zgrozila, no rekla je da je bilo nečeg nakaradnog u njegovom ponašanju, pomalo jezivog. Tinky-Winky bez maske očito nije bio sladak...

I tako sam se ja bacila u istraživanje. Stvarno, nikada se nisam pitala tko su zapravo Teletubbisi? Na prvom linku ispale su mi oči. No, pogledajte sliku sami - biste li vi mogli skakutati u ovom kostimu???



Tinky-Winky u prirodnoj veličini visok je oko 3 metra, a Po, koja je najmanja, oko 1.80 m. Naravno, glumci moraju često imati stanke kako bi mogli skinuti goleme glave i udahnuti svježeg zraka. Radi usporedbe veličine, evo još jedne fotke. Na njoj su glumci snimljeni sa najdražim stvarima Teletubbiesa - Dipsy (John Simmit) ima šešir, Laa-Laa (Nikki Smedley) svoju loptu, Tinky Winky (Dave Thompson) torbu, a Po (Pui Fan Lee) romobil.





Za snimanje je korištena i posebno velika sorta zečeva (Flemish rabbits) koji dosegnu težinu i do 13 kilograma (a sudeći po fotkama koje sam našla i više...). Evo jednog slatkog zečića na slici.



Mihovilov najdraži usisavač Noo-Noo dovoljno je velik da u njega stane manji čovjek koji njime i upravlja. Da ne zaboravim, evo i prave lokacije zemlje Teletubbiesa KLIK.

Nakon svega sam uvjerena da bi moj sin, kada bi imao prilike uživo vidjeti Teletubbise, još godinama imao noćne more... A njegova odrasla i pomalo iskvarena mama neminovno si postavlja pitanje - ako je Tinky-Winky visok 3 metra, koliko bi trebalo biti dugačko ono među nogama?

Zašto trošiti prostor na riječi kad ionako nemam inspiracije, a on zaslužuje sav prostor bloga moga. Uostalom, danas je napunio točno 20 mjeseci... Bliži se drugi rođendan polako, ali sigurno. Ovo je snimano prije dva mjeseca, neposredno prije puta u Makarsku. Bila je to obostrana ljubav - moj sin se zaljubio u fotoreporterku, a ona u njega...
Treba li netko model za plakat ili reklamu? (da bar naplatim porođajne muke )

Priznajem, imam svojih slabosti. Blažena tehnologija, barem malo opustim mozak. Eto moje liste:

1. Internet - preko tjedna ga, prije svega, koristim za traženje informacija. U slobodno vrijeme koristim ga za pisanje bloga i zabavu na Facebooku.



a) Facebook (povremeno, ali onda dolazim duže vrijeme) - najdraže su mi aplikacije - My Fairy, Knighthood i skupljanje sličica Životinjsko carstvo. Ukratko, čaram, ratujem i mijenjam dupliće. Imam vilu koja se zove Sakura i ima svoj vilinski vrt Charry Fairy. U Knighthoodu sam Lady Vladimira i sasvim mi dobro ide, a Životinjsko carstvo sam tek počela skupljati.
b) Blog - ovo mi je 201 objavljeni post, a mislim da sam počela pisati negdje krajem 2004. godine. Povremeno nestanem, pa se ponovno vratim

2. Mobitel



a) SMS poruke - najgora je ovisnost o sms porukama koje šaljem u većoj mjeri nego što ga koristim za telefoniranje. Praktičan je i po pitanju kupovine ZET-ovih karata, pa mi za sve skupa dolazi svemirski račun iako koristim Easy tarifu.
b) igrice - Zbog dojenja tijekom kojeg ne mogu niti čitati, niti gledati TV ili raditi bilo što drugo, navukla sam se na igrice. Skinula sam ih desetak od kojih najčešće koristim Sudoku i Domino Fever, a povremeno Brain Training, Blockbraker, Soliter... A imam još i šah, mahjong, worms, milijunaša...

Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh...

... I tako stiglo vrijeme da upišete dijete u jaslice. Grlo vam se steglo, klecaju vam koljena, grize vas savijest i još uvijek imate osjećaj kao da između vas i vašeg dijeteta postoji živa i neraskidiva pupčana vrpca koja, ne samo da nije odrezana u rodilištu, već pulsira i ne dozvoljava da se odvojite od svog princa ili princeze. Nadate se zgoditku na lutriji ili bingu kojim biste platili skupu i provjerenu tetu čuvalicu, a koja bi (prije nego što uopće takne vaše dijete) morala ispuniti barem tri vrste testa. No, eto, zgoditka nema, plaća ne pokriva troškove, morate početi raditi i odlazite sa djetetom na adaptaciju u jaslice kao da odlazite na streljanje. Ljubazno se smješkate tetama ali - ona tamo je prenervozna, druga nema dovoljno snage u rukama, treća posao radi previše rutinski, a niti jedna ne gleda zaljubljeno niti sa divljenjem u vaše dijete. Vaša najmilija (ili najmiliji) jedan je od njih desetak i više, koji su plačljivi, nervozni, umrljani hranom i najradije biste ih sve spasili od ovog strašnog mučilišta. Tu i tamo neka beba veselo puzi po prostoriji, neka jede keks (ajme, daju im keks!! Udavit će se!!), a možda se neka i zabavlja. Tada bacite pogled u drugu, stariju jasličku grupu. Oni se igraju na dvorištu, hodaju poput malih pingvina, viču neke polurazumljive riječi i gledaju vas sa interesom. Možda vam je koje dijete i prišlo te vam je upitnim ili zahtjevnim tonom reklo "mama" kao da traži od vas da ga odvedete mami. I vama se čini da je svu nadu položilo u vas, traži da ga spasite, a vi ste bespomočni i gutate neisplakane suze. Kako je život nepravedan, osuđujete vaše dijete na nesreću, ostavljate ga ustanovi... Nakon nekoliko jedva preživljenih dana, po prvi puta vas šalju na sat, a možda i više u šetnju, kako bi vaše dijete naučilo biti bez vas. Izlazite iz zgrade i čujete plač svoje ljubavi, prepoznali biste ga među stotinama drugih. Srce vam se raspada, a krhotine lete uokolo. U bezizlaznoj ste situaciji i morate proći tu torturu... Poput morskog psa kružite dućanima samo da skrenete misli na nešto drugo, ali u glavi vam odzvanja njegov ili njezin plač. Vrijeme sporo prolazi i ponestaje vam strpljenja. I kada ste se napokon vratili, nalazite svoje zlato vlažnih očiju - prema vama pruža svoje ručice te ga uzimate u naručje i grlite kao nikada u životu. Mrzite tete, mrzite nepravdu na svijetu, mrzite proklete jaslice! Nakon nekoliko dana, eto novog zla! Dijete ima temperaturu, a iz nosa se slijevaju slapovi Nijagare... Pucate i ronite suze...

Ako ste se djelomično prepoznali u ovom uvodu, mogu vas utješiti - niste sami. Takvo odvajanje u svim roditeljima budi slične osjećaje, kod nekih veće, a kod nekih manje. A da ne govorim o virozama koje se u prvim tjednima i mjesecima samo množe. Često idu jedna za drugom - tjedan dana jaslica, tjedan dana bolovanja. Ne zvuči ohrabrujuće, zar ne?



Opisana je otprilike naša priča (upotpunjena još nekim pričama s interneta), a nakon gotovo godinu dana od trena kada smo počeli s prvim posjetama jaslicama, mogu vam reći da sam sigurna da ću buduće drugo dijete bez razmišljanja upisati. Netko će reći da smo imali sreću s vrtićem jer nam sin ide u Medveščak, vrtić koji je navodno među najboljima. No, ono što je nas dotuklo na početku bio je smještaj - među tri zgrade vrtića, nas su dodijelili onoj u Vlaškoj. To je stara baraka sa žalosnim, betonskim dvorištem. Nikako da isele taj objekt, odnosno da se nađu nove prostorije. Doslovno su nam se odrezale noge. No, upravo zahvaljujući tome smo shvatili koliko su važne dobre tete. Grupe su ondje male, tako da tete mogu maksimalno pažnje posvetiti djeci. Od listopada do ožujka samo smo povremeno ostavljali malog jer sam radila od kuće, pa nije bilo potrebe za stalnim čuvanjem. Taj period ne mogu nazvati adaptacijom, već smo odlazili tek toliko da se navikne na okruženje. Pokazalo se da to Mihovilu nije olakšalo prve tjedne prave adaptacije, ali je meni pomoglo da posložim neke stvari u glavi (točnije srcu). Kako danas gledam na to?

1. Vidjela sam da se tete brinu najbolje što mogu. Ako sam i primjetila da neka od njih ima loš dan ili ne obavlja svoj posao baš najbolje, tu su uskakale druge tete. Jedna drugoj bi nadzirale grupu iako to nije bilo primjetno. No, većinom su sve davale najviše od sebe.
2. Mali se napokon naviknuo da ne visi samo na meni. Iako očito nije društvenjak već voli biti malo po strani, počeo je uživati u druženju s djecom. Plakao je tri mjeseca svaki put kad smo ga ostavljali i nije bilo lako. No, danas se baca u zagrljaj tetama, često čak i okrene glavu od mene čim uđe u sobu, pa veselo traži igračke. Kada dođem po njega ne žuri se kući, već mi sve pokazuje i često se želi nastaviti igrati. Jede dvostruke porcije ručka, a spava i po tri sata. To je utjecalo općenito na njegov odnos prema drugima, pa je tako počeo napokon prihvaćati tete, stričeve, naše prijatelje... Prije bi urlao i nikom se nije dao ni blizu, pa čak ni dedama (bake su imale poseban status).
3. Viroze su najgadniji dio priče koji treba izdržati. Tjedan dana zdrav, tjedan dana bolestan... Stvari stoje ovako - svako dijete kada se počne družiti sa drugom djecom, počet će nemilo skupljati viruse. Odradit će ih prije ili poslije. Ne govorim o bolestima za koje se piju antibiotici. Imali smo sreću pa je Mihovil zapravo vrlo otporan, tako da još uvijek nije pokupio ništa zbog čega bi mu antibiotik bio potreban. Iako su se redale jedna za drugom, viroze su u najvećoj mjeri bile iscrpljujuće i dosadne. Najgore što je do sada imao bila je tzv. trodnevna groznica (osipna bolest - tri dana temperatura oko 40 koju se ne može skinuti, pa se završi u zaraznoj, a nakon toga osip po cijelom tijelu). Sa proljećem su se i virusi primirili, a vidjet ćemo kako će biti sljedećih tjedana...

Najvažniji od svega je vaš stav u glavi. Tako moj sin ne ide u jaslice (a posebno ne u mučilište) već u čarobni Svijet igračaka. Kad ulazimo u vrtić svaki puta mu veselo govorim kako sve igračke jedva čekaju da dođe, pa on počne oduševljeno trčkarati. To je nešto lijepo, zabavno, tamo se fiiino papa, pajki, igra... Od mene o vrtiću sluša samo najbolje, a ujutro pjevušimo dok se spremamo kao da idemo u nedjeljnu šetnju. Drugo, morala sam sebe podsjetiti na dane u vrtiću (u jaslice, doduše, nisam išla). Iako bi često pomislila na mamu i tatu, pa bi me ponekad primila i tuga, meni je u vrtiću bilo prekrasno. Uvijek je bilo neke akcije, dolazio bi Djed Mraz, organizirali bismo jesenski sajam na kojem se plaćalo novčanicama koje smo mi crtali... Moji roditelji me nisu ostavljali tamo da mi naprave neko zlo i to sam naprosto znala. A kada bih se vraćala kući, iskorištavala sam ih maksimalno, pa tako nadoknađivala izgubljenu pažnju. Danas definitivno nemam zbog vrtića neki kompleks, osjećaj manjka ljubavi ili nešto drugo. Bio je to prirodni proces - vrtić, mala škola, osnovna i srednja škola, fakultet, posao. Nikakva tragedija, ništa mi nije falilo i ništa mi ne fali. To što me neka teta posebno voljela ili nije - ni toga se ne sjećam kao ni eventualnih suza zbog "napuštenosti". Socijalizacija je normalan proces kroz koji prolazi Homo sapiens kao društvena životinja. Kod nekih jedinki počinje prije, a kod nekih poslije. Jaslice nisu dom za napuštenu djecu, nisu ni zatvor, niti tamo tete rade s ciljem da unište vaše dijete. Ako nečim niste zadovoljni, u većini vrtića možete otvoreno razgovarati sa nekim iz uprave. U Medveščaku su se svi - od ravnateljice do teta pokazali maksimalno susretljivima. Uvijek će vas osobno primiti, a na svaki vaš upit ili kritiku bit će odgovoreno.

I još jedna stvar drage mame - naučite uvući pandže! Ne vrijeđam vas, govorim iz osobnog iskustva jer i ja sam mama "divlja mačka" kad je u pitanju dijete - prvo vadim pandže, a onda razgovaram. Naime, uočila sam da mi se događa nešto pomalo šašavo - nitko tko želi preuzeti brigu o Mihovilu na prvi pogled nije dovoljno dobar. Svima najprije vidim mane (realne ili izmišljene), a tek nakon nekog vremena počinjem racionalno razmišljati. Iako to nije moja općenita karakterna crta, po pitanju čuvanja i brige oko djeteta prvo osuđujem, a tek nakon nekog vremena se smirim i realno pogledam na stvari. Nitko od toga nije bio sačuvan - nisu bili dovoljno dobri ni bake, djedovi, pedijatrica, tete, pa čak ni njegov tata. Ili ga nisu dobro držali, odgovarajuće se ponašali ili su bile preagresivne, preumorne, prehladne...Iako sam po pitanju članova obitelji brzo uvukla pandže, tete su čak i danas na meti. No, naučila sam prešutiti prvi dojam, pa pustiti vremenu da donese sud. U protivnom bih se upustila u potpuno suvišne, a možda i štetne sukobe zbog čega bi se izgubila mogućnost normalne komunikacije s tetama koja je izuzetno bitna. Tete u vrtićima su doduše navikle na razne roditelje, ali čemu stvarati zlu krv? Kao što sam napisala - u slučaju da doista nečim niste zadovoljni, radije razgovarajte s pedagogom, ravnateljem, po mogućnosti radije promijenite vrtić nego da ulazite u sukobe s tetama. Osim što se može pokazati da ste u želji da zaštitite dijete imali prevelike oči, sukob može samo pogoršati stvari u slučaju da nešto stvarno ne štima.



Danas sam ponosna mama već iskusnog jasličarca koji voli ići u jaslice. Pjevamo pjesmice dok idemo prema vrtiću, ostavljam ga i podižem bez njegovih suza, sve rijeđe je bolestan... Opušteno radim na poslu jer znam da je u dobrim rukama. A vjerujte mi, kako su izgledali prvi mjeseci, nikada ne bih ni pomislila da će sve biti tako dobro. Ako se malo strpite, stisnete zube i obuzdate emocije, mogli biste se stvarno ugodno iznenaditi i shvatiti da jaslice doista nisu nikakva tragedija.

Uvijek sam voljela filmove u kojima se putovalo kroz vrijeme. Već sam bila djevojka kada sam maštala kako bi bilo da prođem kroz vremensku rupu i nađem se u prošlosti ili budućnosti... A blažena tehnologija mi je omogućila barem virtualno putovanje - pa evo malo mojih sličica i malo pogleda u prošlost (hvala Wikipediji, a ako se želite zabavljati sa svojim fotkama, ovdje vam je LINK)


1952.
20. srpnja i 22. srpnja - nogometne utakmice Jugoslavija – SSSR 5:5 (3:0) i 3:1 (2:1) na olimpijskom turniru u Tampereu poznate kao "dvoboj Tito – Staljin"
2. kolovoza - finale olimpijskog nogometnog turnira u Helsinkiju, Jugoslavija – Mađarska 0:2



1960.
11. studenog - Proglašen je Nacionalni park Mljet, što je prvi pokušaj zaštite izvornog ekosustava na Jadranu


1966.
6. rujna - U parlamentu u Capetownu žrtvom atentata postao je južnoafrički premijer Hendrik Frensch Verwoerd


1968.
6. veljače - Otvorene X. Zimske olimpijske igre u Grenoblu (Francuska).
16. ožujka - Jedna američka jedinica u sklopu američkih trupa u Vijetnamu napala je južnovijetnamsko selo My Lai i pobila 507 stanovnika, među njima i 246 dojenčadi i djece.
4. travnja - Ubijen Martin Luther King hicem iz snajpera na balkonu hotelske sobe u Memphisu, u saveznoj državi Tennessee.
5. travnja - U Čehoslovačkoj je program demokratizacije svih društvenih prodručja potaknuo tzv. "Praško proljeće"
6. lipnja - Ubijen Robert F. Kennedy
12. listopada - U Meksiku su počele 19. Olimpijske igre. Prije svega zbog nadmorske visine na kojima su se odvijale (2240 metara), postignuta su čak 34 svjetska rekorda.
20. listopada - Jacqueline, udovica ubijenoga americkog predsjednika J. F. Kennedyja, udala se za grčkog multimilijardera i brodovlasnika Aristotelesa Onassisa.
5. studenog - U SAD je republikanski kandidat Richard Milhous Nixon pobijedio na predsjedničkim izborima. Na izborima za predstavnički dom i senat većinu su osvojili demokrati. Nixon je uspio približiti SAD Kini i SSSR-u te okončati vijetnamski rat.


1982.