Većina komentara me razveseli, neki me rastuže, malo je onih koji me razbjesne, no većina me natjera na razmišljanje. Dakle, u posljednjem sam postu dobila vrlo neugodan komentar koji neću citirati. Neću reći da me razbjesnio jer nije, već me inspirirao na novi post.

Ima ljudi koji misle da je način na koji razmišljaju jedini ispravan kao i način na koji osjećaju. Ili ne podnose one koji razmišljaju drugačije, sažalijevaju ih ili imaju neku misiju da im otvore oči. Osobno sam među onima koji su usvojili mišljenje da svatko ima svoj život i svoj sustav vrijednosti, a posebno svoj emotivni svijet. Od malih nogu sam učena da radost (a proširila bih taj pojam na sve osjećaje) nije univerzalan pojam. Tako će neki čovjek pokucati na dvoja vrata. U jednoj će kući biti dočekan sa radošću dok će u drugoj kući domaćinu pasti mrak na oči kad vidi tko mu stoji pred vratima. Tako je i sa svim osjećajima - ne vesele se svi ljudi istim stvarima, ne rastužuju ih iste stvari... Ništa ne doživljavaju svi jednako. Čak i boje vidimo drugačije, glazbu čujemo drugačije, cijeli ovaj svijet će svakoga dirnuti na svoj način. To utječe na sve naše odluke. Tako će netko izabrati posao koji baš i ne voli, ali je dobro plaćen ili će možda (poput mene) raditi posao koji beskrajno voli za puno manje novaca nego što bi u životu mogao zaraditi. Puno je mikrosvemira na ovoj zemaljskoj kugli. Zato često s interesom promatram sve ljude, a bez da ih kamenujem ako mi se nešto ne sviđa. Na taj način učim, širim svoje horizonte. Iako se ne bih mijenjala s drugima za svoje mjesto pod zvijezdama, zanimaju me i drugi svjetovi, poput prvoklasnog dokumentarca ili putopisa.

Osobno sam emotivka - sve doživljavam na n-tu potenciju, možda u današnje vrijeme manje nego nekada. Ponekad mozak izgubi bitku sa srcem, ali čak i za greške koje sam zbog toga radila, ne mogu reći da mi je žao ili da bih željela biti drugačija. Na greškama sam naučila vrlo vrijedne lekcije, a sretni trenuci su dali začin mom životu. Ni zbog čega ne žalim i zbog toga se osjećam ispunjeno i sretno. Naravno da je vrhunac svega što osjećam moj sin i naravno da će na ovom blogu postovi često biti posvećeni njemu - ponekad će djelovati poput antibebi pilule, a ponekad će biti sladunjavi i patetični. Ovo je prostor mojih misli, moj osobni dnevnik koji je otvoren za javnost. Ne pišem ga zato da bih se nekome svidjela ili s ciljem preodgoja svekolike javnosti koja je zaglibila u mraku neznanja. Nekome će se sviđati to što pišem, a nekome ne - u cijeloj priči, to je sasvim nebitno. Nemojte me shvatiti pogrešno, ali iako nisam u svojoj 34. godini tako stara, imam dovoljno godina da me je teško mijenjati ili učiti novim trikovima. Oni koji mogu utjecati na moje već odavno formirane stavove su eventualno rodbina i dugogodišnji prijatelji. To što će netko sasuti otrov jer mu se ne sviđa nešto napisano jest uzalud potrošeno vrijeme na komentiranje - niti mi što znači, niti će me učiniti drugačijom. Komentare ne brišem, neovisno o tome koliko su gadni ili uvredljivi. Naprosto iz razloga jer svatko ima pravo na svoje mišljenje, a i komentari najviše govore o onima koji ih pišu, čak i više nego što govore o komentiranim tekstovima i autorima.

Ukupno naše izražavanje predstavlja našu osobnost. Kao što se pušači ne mogu "prodati" kao zagovornici nepušenja i zdravog života, tako se ni ljudi s pomanjkanjem kulture i temeljnog ljudskog odgoja ne mogu "prodati" kao mudre i sveznajuće osobe - naprosto im nedostaje cjelovitost i širina poimanja svijeta. U svom životu upoznala sam svega nekolicinu doista mudrih osoba i sve su odlikovale dvije važne osobine - skromnost i sposobnost slušanja (a ne samo govora). Dapače, te su osobe češće slušale nego što su govorile. A kada bi progovorile, to je bilo promišljeno, smisleno i mirnog tona. No, takvih je ljudi jako malo. Osobno vjerujem da ću još dugo morati raditi na sebi kako bih dosegla njihovu razinu duha.

Idem se sada vratiti svom malom i sretnom mikrosvemiru. Danas je novi dan i neka vam bude sretan ma što to za vas značilo.



I za kraj, sjetite se teksta kojeg ste sigurno već negdje pročitali...