Nestajem na tjedan dana. Sutra putujemo u Makarsku gdje ću dati sve od sebe da zaboravim Zagreb, posao, Internet i nesanicu. Nije najavljeno neko lijepo vrijeme, no nije mi ni važno - trebam novu okolinu, nova lica i morski zrak. A gdje ćeš ljepše od Makarske... Dida i baka (koju je mali prozvao iz nama nepoznatih razloga Mimi) jedva čekaju vidjeti svog nasljednika koji već naveliko priča, jurca okolo i nabija čvoruge na glavi. Svaki put osjetim zahvalnost jer imam sa njima skladan odnos od samih početaka, pa ne osjećam grčeve u želucu kada idemo u njihovu kuću (ili kada oni dolaze u Zagreb). Naprotiv, to je moj drugi dom i moji rođaci čije sam prezime 2005. rado i prirodno prihvatila. Ovih dana, kada sam posljednjim snagama završavala tekstove i gutala neke svoje sporadične mračne misli, Makarsku sam mogla gotovo namirisati i osjetiti svaki kamen na rivi pod svojim stopalima. Gledala sam u visoko Biokovo prošarano zelenilom i stijenama iza kojih izviruje sunce na izlasku, bacala sam oblutke u more lutajući pogledom prema Splitu, šetala puteljkom pregledavajući "barake" sa suvenirima i raznom robom, uživala mislima u miru i tišini koje se može doživjeti samo izvan turističke sezone. Ne čeznem za kupanjem, čak ni ljeti, a posebice ne za izgorenim i razgolićenim tijelima turista premazanim raznim uljima za sunčanje čija se lepeza mirisa stapa u teško podnošljivi smrad. Još manje mi treba vreva na rivi, kojom se u jeku sezone ne može proći, a da se ne očeše o mnoštvo raznoraznih tjelesa. Čim sam starija i opterećenija većim brojem obaveza, sve više me privlače k moru proljeće i jesen, pa se i sada neizmjerno radujem. Tko zna, možda nas i Biokovo sačuva od najavljenih kiša što me nimalo ne bi začudilo s obzirom da zbog njega Makarska ima svoju malu, privatnu mikroklimu.

Danas stariji sin aquarie (moje sestre) i moje krsno kumče ima krizmu, pa ćemo se i kod njih lijepo zabaviti. Neću više morati razmišljati o temi broja niti bilo kojem drugom tekstu već ću se prepustiti godišnjem odmoru. Imam kućanskih poslova, a treba se i spakirati, no sve je to manje važno. Naprotiv, fizički rad mi je potreban kako bih se ispucala...

Ovih će dana biti objavljena i moja nova kolumna na Edusexu o cybersexu i ljudskoj gluposti. Za sve zainteresirane, eto citata iz teksta:

Učili su me da se o dvije stvari nikada ne raspravlja želiš li izbjeći sukob, a to su vjera i politika. Po pitanju politike rijetko mi se nešto omakne naprosto zato što sam nepopravljivo apolitična, a po pitanju vjere uopće ne ulazim u rasprave, čak ni sa roditeljima, no to nije samo posljedica njihova odgoja... Vjera je u mom srcu oduvijek nešto toliko intimno, osobno, da ću puno teže prevaliti preko usana što osjećam o tome nego što ću, primjerice, govoriti o seksu. Riječ je o dubokim emocijama koje čine ono što jesam, koje utječu na sve što radim i kako se ponašam. Davno sam, ako se ne varam, negdje spomenula razočaranje koje me donekle odvojilo od same institucije, ali ne i od vjere. Išla sam raznim putevima, završavala u slijepim ulicama, vraćala se na staru i trnovitu cestu, ali uvijek sam išla u istom smjeru...

Pa ipak, ne mogu shvatiti misionare ateizma, ma koliko njihovi napori bili usmjereni protiv institucija i manipulacije ljudima, a ne protiv vjere kao takve. Oni ne vjeruju u Boga, već u "istinu" te su, naravno, uvjereni da druge istine nema jer nije dokaziva. Ljuti ih što crkve (nije uvijek katolička u prvom planu, ali najčešće jest) ljude pretvaraju u budale, ovce koje slijepo prate pastira te se na tome, ističu, bogate. Njihov je (ne)sebični cilj drugima otvoriti oči kako bi svi bili sretniji i pametniji, a Crkva bi napokon propala... Ipak, ono što kod te kategorije ateista (naglašavam na početku da nisu svi takvi) najviše dolazi do izražaja jest neprestano vrijeđanje onih koji vjeruju, zato jer vjernici, kažu, ne govore racionalno. Drugim riječima, ne govore njihovim jezikom, ne barataju "dokaznim materijalom", pa im zato nisu ravni i sa njima se "ne može normalno razgovarati". Vjernici su slijepi, glupi, ne mogu biti intelektualci... Kada bi bili iole pismeni, pročitali bi sve što povijest bilježi, pa bi napokon izgubili vjeru (koje li sreće, kako bi svijet bio lijep i intelektualan bez vjere...).

Osobno me, općenito, ne smetaju ateisti kao što me ne smetaju ni vjernici drugih religija, dokle god mi agresivno ne nameću svoju (ne)vjeru. Živi i pusti druge da žive. Svatko ima pravo na svoje mišljenje, svoje stavove, neka vjeruje ili ne vjeruje kako mu je volja. Ako mu to pomaže da bude bolji čovjek, da bude sretniji, ispunjeniji, mirniji, ako stoga čini dobro drugima i nije nasilan - neka mu je sa srećom. Ali ako počineš pljuvati po onome što je meni sveto i uporno se trudiš iz petnih žila oduzeti mi ono što me ispunjava i daje mi razlog da živim, da se trudim biti bolja (iako se to tebi čini glupim), onda te ne mogu smatrati dobrim čovjekom. Ma kakvi bili tvoji argumenti, tvoj cilj je zao i sebičan. Ti svijet mjeriš prema sebi i misliš da je samo tvoj put ispravan - ti ne razumiješ i ne prihvaćaš da nešto što tebe čini sretnim možda neće usrećiti drugoga. Tim gore je ako tvoj cilj i nije bio da me usrećiš jer tada se postavlja pitanje - što si pobogu htio postići gaženjem moje vjere i otvaranjem mojih očiju?! Možeš li i dalje tvrditi da si dobar i ispravan čovjek ako mi oduzimaš nešto što me raduje i ispunjava?
Takvi misionari ateizma ne razumiju pojam tolerancije i nikako da shvate da iz njih ne govori razum već mržnja. Jednaki su bilo kojoj kategoriji vjerskih fanatika iako je njihov bog "istina" - ekstremistički su nastrojeni i ne ostavljaju prostor za drugačija mišljenja koja, naravno zbog tematike o kojoj je riječ, nisu znanstveno dokaziva. Svugdje iskopavaju samo zlo, a u potpunosti zanemaruju sve dobro što vjera daje čovjeku. Naravno da će naći zlo - nema savršene religije jer nema savršenih ljudi. Ljudi griješe kao što griješe i oni koji stoje na čelu institucija, pa tako povijest bilježi itekako zla razdoblja u gotovo svakoj religiji.

Prije nekoliko mjeseci dobila sam mailom link na film "duh vremena", odnosno "Zeitgeist". Ne sjećam se jesam li ikada vidjela nešto što bi u sebi nosilo toliko okusa mržnje, poput najgoreg izdanja fašističke propagande. Kao što mi je u mailu, među ostalim, pisalo kao komentar, isplati se pogledati zbog opće kulture. Nije stvar toliko u "istinama" koje film otkriva (iako je, među ostalim, riječ o otkriću "tople vode", odnosno o podudarnostima između Isusa i drugih proroka iz drugih religija, o "poganskim" običajima koje su katolici preuzeli i slično) već je riječ o načinu na koji su prezentirani. U prvi plan isključivo je stavljeno sve zlo koje se činilo u ime vjere bez da je i jednom riječju spomenuto i ono dobro, kao da ga nema... Da ne spominjem kako je sve zavijeno u slavnu "teoriju urote" od koje se čovjeku smuči te da sarkazam i usputno vrijeđanje prelaze svaku granicu kulturnog izražavanja i podnošljivosti. Da, film mi je (po pitanju vjere) otkrio istinu, ali očito ne onu koju mi je autor filma pokušao servirati.

Tko je bez ijednog grijeha neka prvi baci kamen. Ali dokle god su takvi užasni balvani u vašim očima dragi misionari ateizma, ne čistite mi moje oči.

I eto malo za kraj ponavljam jednu vijest koju sam u svibnju prošle godine već stavila na blog:

Iako ovih dana virtualno šutim, blog mi je stalno u mislima... Točnije, jedna naša draga blogerica i njezina kolegica. Čini mi se da posljednjih dana o njima razmišljam više nego o mužu i slatkom mi sinu, a pomalo su istisnule u treći plan i moj posao... Čast mi je spomenuti, za sada vrlo šturo i kratko, da sam postala njihov PR za projekt koji će se odigrati krajem svibnja u Zagrebu te da mi do sada odlično ide. Toliko o tome kako Internet odvaja ljude i zatvara ih isključivo u virtualni svijet. Bugenvilija i Amorfia u mojem su životu postale vrlo stvarne i ponudile mi neizmjerno veselje jer mogu raditi upravo ono što sam u prošlom postu spomenula - posao u kojem nemam materijalnih interesa već sam pronašla ispunjavajuće zadovoljstvo. Tako ćete uskoro na mom blogu moći pročitati interview sa obje umjetnice i shvatiti u što sam i, prije svega, zašto uložila svoj trud i vrijeme.

Proljetne sam dane iskoristila i za mali rad na sebi na fizičkom, a time i na psihičkom planu. Tako sam kupila cipele, šos, baloner, ošišala sam se... Ukratko, zapušteno stvorenje iz ogledala koje me već mjesecima iritiralo, dovela sam barem u vizualno podnošljivo stanje. Uz dijete je nevjerojatno lako zapustiti sebe, a posebno ako izgled ni prije majčinstva nije bio u centru pažnje. Uvijek sam se povodila za onim - ako sam zadovoljna sobom i ako se dragome sviđam, pod kapom nebeskom mi je svejedno što tko o tome misli. No, sebi sam se sve manje sviđala, a onda sam došla i do točke pucanja. Pa eto, umjesto da sjednem i plačem, poduzela sam konkretne korake i odlučila od svakog sljedećeg honorara ulagati u svoju malenkost. Za sada je trošak bio malo veći, no to mi je uranjeni rođendanski poklon. U sljedećim će mjesecima biti znatno manji, ali stalan. Ne namjeravam više izgledati kao čudovište iz ormara, sa i bez financijske krize... Danas postoje nevjerojatne rasprodaje (jedino zbog čega mi se sviđa potrošačko društvo) gdje se po ludo niskim cijenama može nabaviti dobra roba. Pa eto, švrljat ću i loviti dobre prilike...



Sunce je u meni probudilo i hodača koji uživa u šetnjama s malim i odlasku na posao (i sa posla) cipelcugom. Trudim se iz dana u dan nabiti što brži tempo kako bih barem tom vrstom aktivnosti izgorila pokoju kaloriju. No, hrana i dalje ostaje problem za sebe - kao okorjeloj bikici s podznakom bika, hedonizam mi je u krvi...

Danas će na Edusexu biti objavljena i moja druga kolumna o seksualnoj inflaciji i ljubavnoj recesiji - prikladna za vremena u kojima živimo. Kliknite dakle na ovaj LINK, a ako je još nema, pokušajte ponovno. Svaki klik plaćam osmijehom, valuta kojoj naprosto ne možete odoljeti. A ako ostavite komentar, dobivate i duboki naklon.

Update: Došlo je do malih izmjena po pitanju dinamike objavljivanja kolumni, javim kad bude nova online

Dubokoumne teme kolumnističkog tipa ostavljam još malo po strani i prepuštam se valu egoizma. Do sljedećeg tipkanja srdačno vas pozdravljam.