... ali da ću jednoga dana slaviti jer sam stigla peglati, nisam mislila da će se ikada dogoditi. Peglanje mrzim iz dna duše, nema mi mrskijeg posla. Ali danas je peglanje bio simbol mojeg bijega iz "zlatnog kaveza" odnosno sobe. Tako sam danas doručkovala bez da mi itko čuva malog, stavila sam prati suđe u suđericu, napravila sam si čak i brzinski ručak (dragi je jeo vani), a eto me i na blogu. Mogućnost doručka i ručka mogu zahvaliti kolicima. Smjestila sam sineka u njih i potrpila nekoliko minuta bijesnog plakanja bez suza (tzv. protestni miting). Nakon toga smo puno pričali i dijelili puse, pa je zaključio da i nije tako loše biti smješten u vozilu iz kojeg ima sjajan pogled na šarene magnetiće na frižideru.
Odoh u horizontalu, mali će uskoro tražiti obrok. Eto, čak sam i prvi put u životu sretna jer sam na nečijem jelovniku...

S obzirom da mi potomak još uvijek blaženo spava, priuštit ću si još jedan kratki zapis. Vjerujete li da ima nečeg u numerologiji te da nam brojevi nešto govore? Pa eto nekoliko podataka vezanih uz Mihovila na koje nisam mogla zatvoriti oči:

Otkako sam rodila postala sam osjetljiva ne samo na potrebe mog djeteta nego općenito djece, možda čak i pretjerano. Više ne mogu čuti dječji plač, pogađa me ravno u srce. Gledam svog sina i zahvaljujem Bogu što se ne sjećam prvih mjeseci (i godina) svog života. Kada bih bila u stanju vratiti u sjećanje traumu poroda i oporavka, grčeve, pa osjećaje nemoći, straha i sl., više nikada ne bih mogla normalno živjeti. Tim mi je teže slušati o teško bolesnoj djeci i nisam sigurna da bih kao roditelj imala dovoljno snage dati tom malom anđelu toliko potrebnu utjehu i optimizam te mu olakšati možda posljednje dane.
Stoga me je humanitarna akcija Hrabro srce duboko dirnula te se iskreno nadam da će se prikupiti dovoljno sredstava za izgradnju specijaliziranog obiteljskog centra.
Ovo je moj mali doprinos, poziv svim blogerima da posjete web stranice akcije i okrenu broj 060 610 060.
Osjećam duboku zahvalnost jer sam rodila zdravo dijete i bit ću zahvalna na svakom njegovom zdravom i bezbrižnom danu...

On sve više spava, a ja sve više bdijem. Postaje nam tijesno u krevetu, sastavit ćemo ovih dana kinderbet. U nekakvoj sam čudnoj fazi. Imam snage, ali kao da nemam svijesti. Najviše se bojim da ću na neki način propustiti ove prve dane njegova života i kasnije sa grižnjom savijesti razmišljati kako sam u njima trebala uživati. Osjećam se kao "Pale sam na svijetu" - ovo je očito jedna od onih stvari u životu koje moramo obaviti sami. Iako sam okružena obitelji, ipak mi nitko od njih ne može pomoći. I dalje smo Mihovil i ja vezani pupkovinom, iako nevidljivom...

Odlučila sam se za novi naslov bloga - između sna. Mislim da je takav prikladniji jer su mi sve dnevne iluzije slomljene pa prijašnji naslov više nije imao smisla. Ostaje i činjenica je da stignem pisati samo kada naš živahni potomak spava, a to su obično kratki periodi... Gotovo sam uvjerena da još dugo neće biti dugih zapisa. Kako sada stvari stoje moči ću si priuštiti samo haiku prozu. No, kao što netko reče, pametni ljudi sve mogu sročiti u nekoliko riječi. Tako vjerujem da će mi ovaj blog biti test inteligencije.

Do sljedećeg javljanja...