Sljedeći tjedan, točnije 3. i 4. lipnja, obilježit će se u Etnografskom muzeju Svjetski dan glasa. Službeno je taj dan bio 16.04., no i u svijetu se slične manifestacije održavaju još tjednima kasnije, ovisno o organizacijskim mogućnostima. Tako je i kod nas odabran početak lipnja... Imam tu sreću, a mogu reći i čast da sam uključena u ovu manifestaciju jer je među organizatorima i moj "šef", učitelj i terapeut pjevanjem prof. Baldo Mikulić.

S obzirom na to da me ne služi inspiracija, a da želim nešto reći o svojoj suradnji s Baldom te koliko je glazba utjecala na moj život, ovom prilikom ću kopirati članak koji sam napisala za časopis Alter. Prije toga moram spomenuti da sam proteklih godina imala iskustva i s Feldenkrais metodom i euritmijom, pa toplo preporučujem i te radionice koje su besplatne. Ako vam plakat nije čitak zbog sitnih slova, ovdje je službena stranica manifestacije s rasporedom.

Iscjeljujuća moć raspjevanog srca

Odlučite li se za susret s prof. Baldom Mikulićem, morate biti spremni oprostiti se od svog sadašnjeg "ja", no istovremeno ćete steći bogatstvo koje vam nitko nikada neće moći oduzeti

Dogovarajući s urednikom članak o pjevanju po načelima "Škole za otkrivanje glasa" i prof. Baldu Mikuliću, pogled mi je bio prikovan za srebrni prsten s motivom violinskog ključa i nota kojeg ne skidam čak ni noću. Prije više od godinu dana tražila sam ga na eBayu svjesna činjenice da sam postala obuzeta glazbom (neću reći opsjednuta, to je riječ koja nosi sasvim suprotan predznak) te da note nikada više neće napustiti moj život. Stoga sam zamolila urednika da ovom prilikom učinimo izuzetak, da napišem svoju priču lišenu novinarske objektivnosti i uobičajenih formi, jer o glazbi i pjevanju više ne mogu pisati nikako drugačije već osobno, emotivno i iz duše. Profesor Mikulić u mojim je očima odavno prestao biti samo učitelj i terapeut pjevanjem, nalazeći se u uskom krugu prijatelja i ljudi kojima beskrajno vjerujem.

Prije ljeta 2011. godine bila sam gotovo tipični primjer premorene i frustrirane majke dvoje djece, tada četverogodišnjeg sina i kćeri koja je netom napunila godinu dana izvlačeći iz mene posljednje trzaje energije. Porodiljni dopust bližio se kraju, očekivali su me povratak u redakciju, adaptacijski period u vrtiću, suočavanje s posljedicama gospodarske krize u struci, borba za egzistenciju, neizvjesnost... Poput većine nas, osim aktualnih briga, vukla sam za sobom svoj "kofer" dobro napunjen privatnim problemima, strahovima i tjeskobama, uvjerena da sam s godinama i pripadajućim iskustvom ojačala, pa da ga barem znam nositi, ako ga već nisam u stanju baciti.

Znanstveno dokazana ljekovitost

Balda i suprugu Maricu poznavala sam iz vrtića, bili su prijazni i nenametljivi roditelji najboljeg prijatelja mog sina s kojima sam s vremena na vrijeme razmijenila riječ ili dvije. Sve do Franovog rođendana (tako se zove njihov stariji sin), nisam znala čime se zapravo bave. Novinarska znatiželja odigrala je važnu ulogu pa sam napokon doznala da se družim s jedinim učiteljem i terapeutom pjevanja po metodi „Škole za otkrivanje glasa“, ne samo u Hrvatskoj, već i u regiji. Odlučila sam napisati članak, isprobati učinke terapije pjevanja na "vlastitoj koži" i krenula sam na put s kojeg više nije bilo povratka - pjevanje.

Godinama pjesma nije izašla iz mog srca iako sam u djetinjstvu i mladosti bila inventar dječjih i školskih zborova. U zreloj dobi tek sam ponekad znala "raspaliti" najdraže pjesme te pustiti da se i moj glas nekontrolirano odbija od zidova pri čemu bi se, ovisno o raspoloženju, otela i koja suza, odnoseći žalost ili radost, već prema potrebi. Ljekovitost glazbe stoga mi nije bila nepoznata te sam, kao novinar specijaliziran za teme vezane uz zdravlje, povremeno objavljivala članke na tu temu. Na internetu se s lakoćom može pronaći mnoštvo znanstvenih radova u kojima se govori o neospornim psihološkim učincima kao što su ublažavanje posljedica stresa, smirivanje, otklanjanje anksioznosti, prevencija depresije, pa i o mjerljivim fizičkim učincima poput snižavanja visokog krvnog tlaka, broja otkucaja srca, produbljivanje disanja, ublažavanje simptoma astme, bolova, ubrzavanje oporavka od raznih bolesti ili stanja poput moždanog i srčanog udara i drugo. Glazba ojačava naš obrambeni sustav te nas čini otpornijima na bolesti, a zbog svojih blagotvornih učinaka na zdravlje, kvaliteta života se značajno poboljšava. Često se piše i o takozvanom Mozart efektu, odnosno nazivu za moć glazbe Wolfganga Amadeusa Mozarta koja pozitivno utječe na ljude, biljke i životinje. Mnoge majke nadahnute pisanjima o stimulativnom djelovanju njegovih djela na razvoj dječjeg mozga, prepuštale su se Mozartovim sonatama, simfonijama i koncertima prije, tijekom i nakon poroda. O svemu spomenutom i još mnogo čemu drugom, lako možete doznati i sami, čak i ako niste novinar.

Zarobljeni u vlastitom tijelu

No iskustvo pjevanja i promjene koje možete doživjeti ako krenete na ovu, ne baš tipičnu terapiju, nitko vam ne može opisati bez osobnog iskustva. Pjevanjem se oslobađa vaš glas, oslobađa se ono što je doista u suštini vašeg bića. Otkrit će vam se vaše snage i talenti, no nećete biti pošteđeni niti suočavanja sa slabostima i manama. Napokon ćete upoznati sebe i shvatit ćete koliko dugo ste bili ušutkivani, oblikovani po mjeri obitelji i društva, ukratko, modelirani kako biste zadovoljili očekivanja drugih. U tom procesu, korak po korak, većina nas je zapravo izgubila sebe. I tada, nesigurni i prestrašeni, krećemo u potragu za smislom života i postojanja, nerijetko kopajući po filozofskim i duhovnim tekstovima, tražeći odgovor posvuda, a nesvjesni činjenice da nam cijelo vrijeme leži nadohvat ruke, u dubini našeg bića, osoban i namijenjen isključivo nama.

U čemu je tajna? Je li prof. Mikulić nekakav suvremeni iscjelitelj, duhovni učitelj? Ne, ništa od navedenog, ubrzo ćete i sami shvatiti da oko Balda nema nikakvog vela misterije, već samo aura topline, mira i ljubaznosti na koje u današnje vrijeme nismo naviknuti, pa nas mogu iznenaditi. Sve ostalo što će vam se događati zapjevate li na njegovim seminarima, a posebno krenete li na privatne sate pjevanja, nalazi svoje objašnjenje u vježbama koje je osmislila švedska operna pjevačica Valborg Werbeck-Sverdström (1879. - 1972.) nakon što je izgubila svoj glas zbog paralize glasnica čime je njezina karijera bila ozbiljno dovedena u pitanje. Po završetku karijere osnovala je "Školu za otkrivanje glasa", a 1912. godine srela je utemeljitelja antropozofije dr. Rudolfa Steinera te je njihova suradnja dovela do priznavanja ove škole kao ispravnog puta u školovanju glasa. S vremenom su postavljeni i temelji za terapijsku primjenu vježbi, o čemu će vam Baldo rado ispričati svoja iskustva. Osobito pitate li ga o radu s osobama s posebnim potrebama, posebice s autistima ili pak astmatičarima.

Vrijednosti koje nemaju cijenu

U "Školi za otkrivanje glasa" u finskom gradu Lahtiju, Baldo je proveo pet i pol godina nakon što je diplomirao psihologiju u Zadru. Po završetku školovanja u Finskoj upisao je i trogodišnji Studij iz terapije pjevanjem po metodi "Škole za otkrivanje glasa" u Njemačkoj, stekao je iskustvo u radu s ljudima s posebnim potrebama u Association La Branche u Švicarskoj, da bi se 2004. napokon vratio u Hrvatsku gdje je otvorio svoju tvrtku "Orpheus". Zašto je odabrao upravo Orfejevo ime za naziv svog obrta, ubrzo ćete shvatiti i sami, čim vaše uši po prvi puta dodirnu nježni zvuci lire u Baldovim rukama te vas povedu na put u otkrivanje vlastitih dubina. Odlučite li se za susret s prof. Mikulićem, morate biti spremni oprostiti se od svog sadašnjeg "ja" - ni frustrirana majka dvoje djece s početka ove priče već odavno ne postoji. Iako nisam uvjerena da ću tijekom ovog života doživjeti konačnu spoznaju, činjenica je da danas znam tko se skriva iza odraza u ogledalu. Nekad mi se sviđa više, nekada manje, no taj netko se više ne skriva iza prišivenih uloga, a život mu nije teret, već škola i igra. Moja djeca vole kad im pjevam, a ni njima ne prođe dan da ne zapjevaju barem jednu dječju pjesmicu ili neki hit po njihovom izboru. Smijeh i pjesma, radost koja izlazi iz srca, to su istinske vrijednosti koje nemaju cijenu. Unatoč trenutnoj nezaposlenosti i brigama, moj svijet je spreman na promjene i znam da će već sutra sve biti drugačije. Ma kako bilo, stekla sam bogatstvo koje mi više nitko ne može oduzeti i koje me trajno usrećuje, nadahnjuje, tješi i jača. Ja jesam bogata žena.

(Objavljeno: Časopis Alter, listopad 2013.)

O ukusima se ne raspravlja, to su me naučili još dok sam bila klinka. Zbog toga sam, među ostalim, uvijek nastojala izbjeći ogovaranja ove i one, ovoga i onoga na temu izgleda, a posebno oblačenja. Što će netko staviti na sebe nikada mi ni nije bilo predmetom interesa, pa tako ni temom na koju bih se osjećala pozvanom nešto reći. Uostalom, po tom pitanju nisam "tipično žensko" - ne pratim modu, nemam blage veze što je koje godine popularno, kakve se marke nose, a da ne kažem da sam zbog financija odavno zaključila da bi mi takva opterećenost samo izazvala nepotreban stres u životu. Stavim na sebe što mi se sviđa, što si mogu priuštiti, a o cipelama da i ne govorim - zbog "pačjih stopala" i grdog platfusa ionako dolazi u obzir samo obuća u kojoj mogu normalno hodati, bez bolova. Štikle su apsolutno isključene, u njima bih krepala zbog grčeva nakon svega nekoliko koraka, boli me već sam pogled na one silne centimetre....

Ipak, postoje žene koje mi bodu oči te mi zapravo izazivaju čudnu mješavinu osjećaja, a ponajprije sažaljenje iako je to posljednje što one žele... Riječ je otprilike o ženama u dobi 60+, a koje se očito nikako ne mogu i ne žele pomiriti sa prolaznošću i tragovima vremena. To što naprave od sebe ne bi li izgledale mlađe i bile posebne jest ravno katastrofi. Naravno, nije riječ o ženama koje su samosvjesne, s razvijenim osjećajem za estetiku, koje jako dobro znaju što će od odjeće naglasiti sve ono lijepo na njima, a diskretno sakriti nedostatke. Takve žene s lakoćom si priušte i pomalo "ekscentrične" ili mladenačke modele, ali točno znaju što rade - tako nikada neću zaboraviti jednu strankinju koja je zagazila u sedmo desetljeće života te je obukla predivnu tirkiznu kombinaciju neobičnog kroja, a u kojoj je izgledala savršeno. No, ako žene takvog stila nemaju, onda im prijeti ozbiljna opasnost da u tim godinama djeluju ofucano jer naglase baš ono što ne treba... Povod za takva razmišljanja bio mi je jučerašnji susret u tramvaju s dvije tete koje kao da su se natjecale koja će napraviti veće čudo od sebe. I po ne znam koji puta sam pomislila "Bože, molim te da ostarim dostojanstveno..."

Sljedeće godine zaokružit ću 40 i prvi znaci godina su već tu - koža više nije savršeno zategnuta, sve češće je sklona sušenju, podočnjaci ne nestaju nakon prospavane noći (pa ni nakon više njih), a tu su i bore... I nisam time opterećena. Anti-age krema za lice koju sam dobila za rođendan i dalje stoji neotvorena u ormaru jer ja svoje bore volim, posebno zato jer je većina locirana oko očiju - puno godina smijanja i optimizma urezalo se na tom mjestu, zašto bih se tako nečeg odricala? Pitali su me i zašto sam umjesto pramenova ili boje za kosu izabrala preljev koji ne pokriva sijede - pa zato jer i svoje sijede volim, volim kako bljesnu na suncu... Imam neku mješavinu plave i smeđe kose, dugo nisam imala sijedih vlasi, pa je vrijeme da se i one pokažu, a sve su lijepo smještene baš na rubovima čela, pa prema ušima. Ne mogu reći da sam sasvim zadovoljna sobom, ali to se ne odnosi na tragove vremena, već tragove nebrige za svoje zdravlje. Pušenje, nezdrava hrana, neredovito spavanje, sve je to moralo ostaviti svoj pečat; taj dio mi se sigurno ne sviđa i na tome mislim raditi. Ali to je sasvim druga priča i nema veze s godinama...

Postoji kategorija stari(ji)h ljudi koja me oduševljava, nisam ih srela puno, no svaki puta pomislim kako baš takva želim biti. To su oni koji su zaista ostali mladi i svježi u duši, a njihove oči kao da gore životom, osmijeh im je očaravajući. Ono što izlazi iz njih u potpunosti čini zanemarivim to kako fizički izgledaju, naprosto griju svojom prisutnošću. Prihvatili su svoje godine i prolaznost, odlučili su živjeti u vremenu koje im je dano na raspolaganje, rade na kvaliteti života, a ne kvantiteti. Ne trče za time da napune 100-tu, a posebno im nije stalo do toga da je dočekaju mumificirani, zaustavljeni fizički u vremenu koje im više ne pripada. U svakoj životnoj dobi otkrili su razlog za radost... U mojim očima oni su doista predivni i to je jedina ljepota do koje mi je stalo, kojoj težim. Iskreno, čini mi se strašno željeti ostati mlad pod svaku cijenu, to je pravo robovanje prošlom vremenu koje u potpunosti ruši svaku šansu za ikakvim ispunjenjem u ne više tako mladoj sadašnjosti. Ponekad imam osjećaj se nalazim u pravom pravcatom muzeju Doriana Graya, kao da je zavladala masovna histerija ili zaslijepljenost odrazima u ogledalu. Zašto ljudi tako teško prihvaćaju sebe, ono što zaista jesu? Na svakom koraku se trubi o potrebi da budemo jedinstveni, unikatni, djeci se daju najbizarnija moguća imena samo da se izdvoje iz mase istih, a zapravo tek oni malobrojni shvaćaju i prihvaćaju (!) svoju posebnost. Jedinstvenima nas čini ono što nosimo unutra, a ne vani, a svakako ne ono kako izgledamo ili na koje ime se odazivamo...

Pa da se vratim na one žene iz tramvaja... Da je u njima bilo tog unutarnjeg sjaja i da je bio u skladu sa njihovim imageom, tada bi to bila sasvim druga priča. Ali u njihovim je očima bila praznima, a pogled im je šarao licima ostalih putnika u potrazi za onima koji ih gledaju... I gledali su ih... Nadam se samo da su ostale u uvjerenju da su u centru pažnje zbog "ljepote" i "odličnog stila" jer bi svijest o pravom razlogu začuđenih pogleda u njima sigurno izazvala očaj i tugu. Znam bi moglo biti onih koji će mi prigovoriti da ne poznajem te dvije žene, da su možda zadovoljne sobom i da im je takav život sasvim dobar, da se u toj koži osjećaju dobro... Možda griješim, ostavit ću otvorenom i tu mogućnost i iskreno želim da je tome tako, ma koliko ono riječima neopisivo upućivalo na upravo suprotno.

Uostalom, zbog njih razmišljam o svom životu... Što će biti s njima, ne znam, ali nadam se da ću do kraja moći utjecati na svoj život, da neću oboljeti od demencije te da ću i dalje živjeti baš tu gdje jesam, u vremenu u kojem se nalazim u tom trenutku, pomirena sa prošlošću a, između ostalog, i sa svojim fizičkim "vozilom" kojeg ću nastojati održavati u funkciji dokle god ide, takvog kakvo je. A služilo me (i još uvijek me služi) sasvim dobro i kvalitetno, zaslužuje jednoga dana dostojanstveno umirovljenje, pravo na umor i amortizaciju.

Otkako sam na burzi, stekla sam iskustva u radu vjerojatno više nego ikada tijekom svog radno sposobnog života. Popis klijenata na mojoj listi zalazio je (i zalazi) u najrazličitije sfere, od glazbenika, poznatih institucija do noćnog kluba. Nisu to bili neki veliki poslovi, a još manje bih mogla reći da su bili dobro plaćeni - možda najveća osobna korist koju sam izvukla jest širenje mreže poznanika do neslućenih razmjera što će mi prije ili poslije dobro doći. Neće ni ova kriza trajati vječno, kao ni bilo što drugo u životu... Tako mi se svakodnevno događa da ne mogu prošetati gradom, upaliti televiziju ili otvoriti novine, a ne vidjeti nekog mi poznatog ili pročitati o tome što se događa u njezinom/njegovom životu... A ovih dana pred očima mi je svakodnevno Crveni križ, prisjećajući me na suradnju na koju sam posebno ponosna - bila sam uključena u kampanju "Red bell - Crveno zvono" koja je imala (i ima) za cilj podizanje svijesti u javnosti o trgovini ljudima kao jednom od gorućih problema u svijetu, a koji sve više zahvaća i Hrvatsku. Za potrebe projekta pokrenula sam stranicu na Facebooku, na kojoj sam i danas jedan od administratora, iako je njezino vođenje u najvećoj mjeri prepušteno onima koji se i nakon završetka kampanje bave tom problematikom.

Oni koji nikada nisu bili aktivno uključeni u takav projekt, sigurno ne razmišljaju o povezanosti trgovine ljudima i katastrofa poput ovih poplava. Nakon što su ljudi preživjeli potop, krenut će "jahači apokalipse" u vidu gladi, mogućih zaraznih bolesti, čitave lepeze posljedica stresa te će se stanovnici tih područja općenito suočiti sa svakodnevnom bitkom za egzistenciju. Iz dana u dan polako će nestajati iz medija, pristizat će sve manje pomoći, povremeno će se uslikavati poneka sretna obitelj pred obnovljenom kućom na kojoj će netko pokupiti kakvu kvoticu glasača i simpatizera ili dodati plus marketingu svog poduzeća/institucije... Iza tih osmijeha, u sjeni, stajat će vojska osiromašenih, ispaćenih i očajnih ljudi kojima je voda odnijela sve snove, planove za budućnost, mogućnost da svojoj djeci osiguraju pristojan početak ili barem školovanje, bilo kakvu viziju... Naravno, takav je razvoj situacije lako predvidjeti, a mnogi od nas dobro se sjećaju kako izgleda poslijeratno razdoblje sa svim svojim posljedicama koje su bile u mnogim elementima slične onima sa kojima se upravo suočavamo i koje tek možemo očekivati.

Ali još jedna prijetnja nadvit će se nad tu bijedu te im već sada visi nad glavom kao Damoklov mač - riječ je o ljudima koji će pod krinkom spasitelja marljivo postavljati zamke za suvremene robove. Ljudi koji su ostali bez svega najbolja su meta trgovaca ljudima jer se hvataju i za najkrhkiju slamku spasa. S užasom se sjećam kako su u svrhu promocije kampanje objavljeni lažni oglasi za posao na njuškalu u kojima su se nudila primamljiva i nerealno visoka primanja, odlični uvjeti, a gotovo bez ikakvog objašnjenja o kakvom je poslu riječ. Horda nezaposlenih padala je na oglase kao rojevi muha. U oglasima su korišteni poznati obrasci kojima se služe današnji trgovci...

Iako se o trgovanju ljudima pisalo puno, još uvijek nije dovoljno kako bi se shvatili pravi razmjeri problema... Sve se to događa nekom drugom, a tragedijom postaje tek kada se dogodi u našem dvorištu ili susjedstvu, nekome koga osobno poznajemo. Svrha ovog mog bloga nije širiti paniku već naprosto dati barem još jedan mali doprinos otvaranju očiju, pozvati na oprez. Uz zrnce razuma i svijest o postojanju trgovine ljudima kao nečega što doista postoji izvan filmova te je itekako rašireno svijetom, pa i Hrvatskom, zamke se mogu izbjeći. Za početak, pročitajte tekst na stranicama Crvenog križa, a mnoštvo uputa i upozorenja pronaći ćete i na stranicama MUP-a.
A kako je to, primjerice, izgledalo u Indiji nakon katastrofalnih poplava prošle godine, možete pročitati u ovom članku.

Ostavit ću ovaj blog bez posebnog komentara, sve je rečeno u prezentaciji koju možete pogledati kao video na ovoj adresi.



Ako vam je lakše, ovdje je u obliku prezentacije:

Osjećam se kao pred eksplozijom... Nagomilalo se tijekom godina nenapisanih riječi. Alarm u glavi već mi odavno zvoni za uzbunu i razara sive vijuge - doslovno mi se događa da vidim neki prizor koji me obuzme, pa počnem slagati rečenicu kao na papiru (oliti monitoru), punu pridjeva, okusa i mirisa trenutka u kojem sam se zatekla. A nikako da razvijem naviku, pa da nosim bilježnicu sa sobom, nikada je nisam ni imala... Osnovna frustracija leži u činjenici da mi fali nit vodilja za bilo kakav tekst, roman, pa čak i pjesmu - bez toga ne znam nastaviti, kao ni bez prve rečenice, oduvijek mi je to bila "bolest". Pritom sam mentalno blokirana zbog niza svakodnevnih problema: neplaćenih računa, nezaposlenosti, male djece... Taj alarm ne bi predstavljao problem da nemam glad za pisanjem koju ništa drugo ne uspijeva zadovoljiti. Tijekom ovih godina isprobala sam brojne "ispušne ventile" i dosad je najbliže rješenju bilo pjevanje - osobno sam čak i angažirana u Orpheusu - Škola za otkrivanje glasa, gdje surađujem s Baldom Mikulićem (evo i teksta kojeg sam davno napisala pod pseudonimom jer sam tada još radila u drugom mediju...). Trenirala sam i chi kung na koji i dalje povremeno odlazim, ali nije mi pružio pravu satisfakciju... Mozak se grči u agoniji, pretpostavljam da je povratak na blog jedino što mi još može pomoći.

Ovo su gadna vremena za sve koji nose makar i iskru kreativnosti u sebi, a koja je neminovno vezana uz emocije. Doduše, kreativnosti u naplati dugova i nalaženju sitnih izvora financiranja mi ne nedostaje, to sam dokazala proteklih mjeseci. Ali fali mi onaj emotivno-mentalni doping koji te lansira u neku drugu dimenziju i nakon kojeg si čitavog dana pomalo omamljen, pa se vraćaš na tekst, ponovno ga zadovoljno čitaš, mijenjaš sitnice i uživaš u novim tonovima rečenica...

Otkako sam majka, u velikoj mjeri sam se okrenula djeci. Najbolji projekt koji sam imala jest slikovnica. Taman kad sam sve dogovorila s izdavačem, kola su mu krenula nizbrdo i eto, čovjek mi se ne javlja... I tako je nada ostala visjeti negdje u zraku... Pa eto, kad već ne pišem ništa lijepo i pametno, tu su moji stihovi i probne ilustracije divne žene i iskusne ilustratorice, Petre Rundek. Tko zna, možda slikovnica i ugleda svjetlost dana, kažu da se ostvaruje sve što jako želimo...

VILINA MAGNOLIJA

Vladimira Šimić Mayer
Ilustracije: Petra Rundek

1. Bila jednom mala vila,
bez štapića i bez krila.
Na sjemenki magnolije
vježbala je čarolije.

2. No, stabljika niknut neće -
bez štapića nema sreće!
Plakala je zlatokosa,
svaka suza kao rosa.

3. Uzalud je majka tješi,
nježno joj se ona smiješi:
„Strpi se ti dijete moje,
svako doba nosi svoje.

4. Poletjet ćeš jednog dana
u nebo sa sestricama.
Ispod duge ti ćeš zaći
tamo štapić svoj ćeš naći.

5. U školu ćeš tada poći
ojačati svoje moći.
Mnoge tajne ti ćeš znati,
puno knjiga pročitati.
Vidjeti ćeš, čekaj samo,
još si mala, još je rano...“

6. Jednog jutra u proljeće
na stabalce vila slijeće.
Zlatne halje, duge kose,
bijele ruke, noge bose.
Vadi štapić iz rukava,
pupoljak već podrhtava.

7. Mahne jednom, iskre lete;
„Otvori se lijepi cvijete!“
Latice tad nježno mazi,
svaku od njih ona pazi.

8. „Magnolijo,“ šapne vila
„u srcu si uvijek bila...“
Okrene se tad na peti,
nasmiješi se i – odleti.

(ponekad nešto napišem "za svoju dušu", a neki događaji su mi neminovno poslužili kao inspiracija.... Pa eto da time otvorim novu sezonu bloganja. )