Osjećam se kao pred eksplozijom... Nagomilalo se tijekom godina nenapisanih riječi. Alarm u glavi već mi odavno zvoni za uzbunu i razara sive vijuge - doslovno mi se događa da vidim neki prizor koji me obuzme, pa počnem slagati rečenicu kao na papiru (oliti monitoru), punu pridjeva, okusa i mirisa trenutka u kojem sam se zatekla. A nikako da razvijem naviku, pa da nosim bilježnicu sa sobom, nikada je nisam ni imala... Osnovna frustracija leži u činjenici da mi fali nit vodilja za bilo kakav tekst, roman, pa čak i pjesmu - bez toga ne znam nastaviti, kao ni bez prve rečenice, oduvijek mi je to bila "bolest". Pritom sam mentalno blokirana zbog niza svakodnevnih problema: neplaćenih računa, nezaposlenosti, male djece... Taj alarm ne bi predstavljao problem da nemam glad za pisanjem koju ništa drugo ne uspijeva zadovoljiti. Tijekom ovih godina isprobala sam brojne "ispušne ventile" i dosad je najbliže rješenju bilo pjevanje - osobno sam čak i angažirana u Orpheusu - Škola za otkrivanje glasa, gdje surađujem s Baldom Mikulićem (evo i teksta kojeg sam davno napisala pod pseudonimom jer sam tada još radila u drugom mediju...). Trenirala sam i chi kung na koji i dalje povremeno odlazim, ali nije mi pružio pravu satisfakciju... Mozak se grči u agoniji, pretpostavljam da je povratak na blog jedino što mi još može pomoći.

Ovo su gadna vremena za sve koji nose makar i iskru kreativnosti u sebi, a koja je neminovno vezana uz emocije. Doduše, kreativnosti u naplati dugova i nalaženju sitnih izvora financiranja mi ne nedostaje, to sam dokazala proteklih mjeseci. Ali fali mi onaj emotivno-mentalni doping koji te lansira u neku drugu dimenziju i nakon kojeg si čitavog dana pomalo omamljen, pa se vraćaš na tekst, ponovno ga zadovoljno čitaš, mijenjaš sitnice i uživaš u novim tonovima rečenica...

Otkako sam majka, u velikoj mjeri sam se okrenula djeci. Najbolji projekt koji sam imala jest slikovnica. Taman kad sam sve dogovorila s izdavačem, kola su mu krenula nizbrdo i eto, čovjek mi se ne javlja... I tako je nada ostala visjeti negdje u zraku... Pa eto, kad već ne pišem ništa lijepo i pametno, tu su moji stihovi i probne ilustracije divne žene i iskusne ilustratorice, Petre Rundek. Tko zna, možda slikovnica i ugleda svjetlost dana, kažu da se ostvaruje sve što jako želimo...

VILINA MAGNOLIJA

Vladimira Šimić Mayer
Ilustracije: Petra Rundek

1. Bila jednom mala vila,
bez štapića i bez krila.
Na sjemenki magnolije
vježbala je čarolije.

2. No, stabljika niknut neće -
bez štapića nema sreće!
Plakala je zlatokosa,
svaka suza kao rosa.

3. Uzalud je majka tješi,
nježno joj se ona smiješi:
„Strpi se ti dijete moje,
svako doba nosi svoje.

4. Poletjet ćeš jednog dana
u nebo sa sestricama.
Ispod duge ti ćeš zaći
tamo štapić svoj ćeš naći.

5. U školu ćeš tada poći
ojačati svoje moći.
Mnoge tajne ti ćeš znati,
puno knjiga pročitati.
Vidjeti ćeš, čekaj samo,
još si mala, još je rano...“

6. Jednog jutra u proljeće
na stabalce vila slijeće.
Zlatne halje, duge kose,
bijele ruke, noge bose.
Vadi štapić iz rukava,
pupoljak već podrhtava.

7. Mahne jednom, iskre lete;
„Otvori se lijepi cvijete!“
Latice tad nježno mazi,
svaku od njih ona pazi.

8. „Magnolijo,“ šapne vila
„u srcu si uvijek bila...“
Okrene se tad na peti,
nasmiješi se i – odleti.