(Povod ovog teksta je OVDJE)



Jeste li ikada bile na kiretaži (abortusu)? Ja jesam, dva puta jer su tri trudnoće prije Mihovila neslavno završile od čega ta prokleta dva puta nisam uspjela pobaciti sama. Ne, neću pisati o moralnoj strani onih koji se na tako nešto odlučuju u slučaju neželjene trudnoće, to je previše složena i osjetljiva tema. Maloljetnice, socijalni slučajevi, silovane žene, duševno zaostale osobe... No, htjela bih malo opisati što znači abortus i kako to izgleda, naprosto iz razloga ako neka žena ostane u drugom stanju i misli kako će to obaviti bez imalo grižnje savijesti, pa nastaviti živjeti svoj život dalje kao da se nikada ništa nije dogodilo.

Moj suprug (tadašnji dečko) i ja smo jako željeli dijete. Tko ima volje može kopati po mojoj arhivi, sve je počelo otprilike kada sam i počela pisati ovaj blog. Iako sam znala da se trudnoća ne događa uvijek po narudžbi, ipak nisam znala što nas sve očekuje. U travnju 2004. prvi sam put ostala trudna. Euforija, oduševljenje, da ne nabrajam dalje... Jedan ginekološki pregled, pa drugi... Da skratim priču, plodova nije bilo, samo dvije prazne gestacijske vrećice jer je ta trudnoća bila blizanačka. No, s obzirom da nisam prokrvarila sama, u svibnju sam morala na kiretažu. Ne mogu ni opisati bol zbog gubitka trudnoće i činjenicu da moram na stol. Gledala sam trudnice sa velikim trbusima u čekaonici i pitala se "zašto baš mi?". Mislila sam da ću izgubiti svijest kada su me pozvali u ambulantu. Legla sam na stol tvrda od straha i odmah su mi dali injekciju (apaurinski koktel). U ustima sam osjetila okus peperminta i to je bilo posljednje čega se jasno sjećam. Ostalo se odvijalo kroz maglu - sa svake strane su me sestre držale za ruke, a netko mi je stalno postavljao pitanja: ime i prezime, datum rođenja, krvna grupa... Kao da su me namjerno držali budnom. Osjećala sam bol, ali kao da mi nije bilo važno i nisam mogla reagirati. Znam da sam kod svakog struganja stiskala manijakalno ruke i samo sam ponavljala: molim vas pazite, želim imati dijete jednog dana... Iako omamljena injekcijom, već tada sam u sebi pucala po šavovima. U nosnicama sam osjećala slatkast smrad sukrvice koji se miješao sa onim bolničkim mirisima. Kiretaža ne traje dugo, desetak minuta, no u tom vremenu se ruši sav unutarnji svijet. Prebacili su me na kolica, pa u krevet. Jednostavno i brzo, zar ne? No, taj košmar u glavi, osjećaj gubitka i bezdana, stotinu pitanja "što bi bilo kad bi bilo" i čitav niz koji počinje sa "zašto" nastavlja se danima i tjednima, ponekad mjesecima i godinama... Imala sam nešto što bi se moglo nazvati PTSP. Nestabilna raspoloženja i brizganje u plač nasred ceste, naizgled bez jasnog povoda... Dr. Blaić me dobro "očistio" i nije bilo fizičkih posljedica, ali nije mogao očistiti dušu... Uslijedili su mjeseci ponovnih pokušaja da bih u siječnju sljedeće godine ponovno ostala trudna. Opet euforija, no ovaj put protkana strahom koji se, na žalost, pokazao opravdanim. Ponovno stol, ovoga puta u drugoj ambulanti, i taj, već dobro poznati, prokleti okus peperminta nakon injekcije. Bol, praznina, očaj...

Da, rekao bi netko, naravno da si osjećala očaj kada si željela dijete. Ne zavaravajte se - dvije moje prijateljice prekinule su zdravu, ali neželjenu trudnoću. Nije mi bilo ni na kraj pameti da ikada sa njima polemiziram o toj odluci, niti da ih osuđujem, samo sam slušala priče. I one su preživjele bez većih fizičkih posljedica. U društvu i pred svojim dečkima nikada nisu odavale da ih nešto muči. I dalje su pile, ljubovale, provodile se, živjele... Tko ih je površno poznavao, imao je osjećaj da abortus na njima nije ostavio nikakvog traga. A ja sam slušala o tome kako su na njih zaista djelovale fotografije beba, mame s kolicima ili trudnice, o neprospavanim noćima i kreiranju 101 mogućeg scenarija kojima su možda mogle izbjeći taj čin, o strahu za buduće trudnoće i grižnji savijesti kada su ostale trudne... To nije samo stvar vjere, moralnih načela ili nekih drugih vrijednosti prema kojima se ravnamo u životu. To stanje je normalna posljedica činjenice da smo odgovorni za prekid jednog života koji nikome nije ni stigao napraviti neko zlo niti je kriv što je nastao i time nam "zagorčao život". No, u ovom slučaju nismo zgazili mrava ili ružnog pauka nego čovjeka.

Danas postoji toliko različitih načina kontracepcije o kojima već sve zna i Barica s placa. A da ne govorim da bi se bilo korisno zaštititi ne samo zbog trudnoće nego i zbog spolno prenosivih bolesti kojih ima hoy-hay. Zaista nije potrebno ovu lekciju naučiti na svojoj koži.

I za kraj, par sitnica:

Stiže vrijeme u kojem uživam čitati vijesti svojih kolega, a istovremeno sam sretna jer više ne radim u dnevnom listu. Političari su na godišnjem, zvijezde plandruju po turnejama, nigdje nikog i nigdje ničeg o čemu bi se pisalo... To je doba u kojem se svačime pune prostori, a na naslovnicama završavaju sadržaji koji u neko drugo vrijeme ne bi imali nikakve šanse. Prenapuhuju se teme koje barem donekle drže vodu, a majstori proizvodnje afera i senzacija dobivaju odličnu priliku dokazati svoje umijeće. To su ujedno i jedini mjeseci kad NLO-i, prikaze, proroci i čudovišta dobivaju pravo na pet minuta slave u vrlo "ozbiljnim" medijima.




Pa evo prvih lasta, glasnica medijske suše koja će mnoge urednike baciti u očaj te izazvati predinfarktno stanje:

Naslovnica www.net.hr, 21.06.2008.
Izravni link na tekst

Mala mama



Mamin sin



Mislim da bi se našlo nekih sličnosti zar ne? Čini se da sam ipak malčice upropastila posao genima muževe obitelji

Upravo smo se vratili iz Zarazne, jedno iskustvo više. Mali je pokupio tako solidnu virozu da je gotovo dehidrirao uz svo dojenje i čajeve. Kurio je od četvrtka popodne od cca. 38,5 pa do 40. Lupocet je pomagao slabo ili ništa, kupanje i oblozi donosili bi samo trenutno olakšanje, a neki jači lijek za snižavanje temperature se nisam usuđivala dati niti sam ga imala kod kuće. S obzirom da je na kraju klonuo od iscrpljenosti i da je odbijao čak i čaj, hitno smo otišli do Zarazne. Skinuli mu temperaturu, uzeli mu krv, pregledali ga i zaključili da ga možemo ostaviti ako želimo na infuziji. No, ipak smo odabrali da ćemo sutra otići u dnevnu bolnicu ako će i dalje slabo piti. Uostalom, živimo u susjedstvu, pet minuta od bolnice autom, a tamo bi ipak bio u kontaktu sa bolesnom djecom. Umorna sam... Jedva sam spavala ovih dana, a briga me izjedala. Sad mi je barem lakše kad je krvna slika dobra, zapravo je čak i odlična. Nema sedimentacije, nema ničeg zabrinjavajućeg.

Kad sam primila nalaze zapravo sam shvatila koliko sam sretna. Uredna trudnoća, uredan porod, apgar 10/10, do sada nema nikakve alergije, jede i više od normalnog, a nije debeo, još uvijek cica, imao je samo nekoliko virozica i to otkako ide u jaslice... Dvodnevna temperatura koju nismo mogli skinuti te odlazak u bolnicu iz čistog opreza je najgore što nam se do sada dogodilo (kucam u drvo gdje god stignem). Mali, općenito govoreći, puca od zdravlja. I, kako se kaže - nije što je moj, ali stvarno je lijep.



I ponekad se pitam čime sam ga zaslužila? Ili u ovom ili u nekom od prijašnjih života, negdje sam nekome napravila jaaaako veliku uslugu.

Idem spavati... Možda uspijem uloviti bar malo sna.