Upravo smo se vratili iz Zarazne, jedno iskustvo više. Mali je pokupio tako solidnu virozu da je gotovo dehidrirao uz svo dojenje i čajeve. Kurio je od četvrtka popodne od cca. 38,5 pa do 40. Lupocet je pomagao slabo ili ništa, kupanje i oblozi donosili bi samo trenutno olakšanje, a neki jači lijek za snižavanje temperature se nisam usuđivala dati niti sam ga imala kod kuće. S obzirom da je na kraju klonuo od iscrpljenosti i da je odbijao čak i čaj, hitno smo otišli do Zarazne. Skinuli mu temperaturu, uzeli mu krv, pregledali ga i zaključili da ga možemo ostaviti ako želimo na infuziji. No, ipak smo odabrali da ćemo sutra otići u dnevnu bolnicu ako će i dalje slabo piti. Uostalom, živimo u susjedstvu, pet minuta od bolnice autom, a tamo bi ipak bio u kontaktu sa bolesnom djecom. Umorna sam... Jedva sam spavala ovih dana, a briga me izjedala. Sad mi je barem lakše kad je krvna slika dobra, zapravo je čak i odlična. Nema sedimentacije, nema ničeg zabrinjavajućeg.

Kad sam primila nalaze zapravo sam shvatila koliko sam sretna. Uredna trudnoća, uredan porod, apgar 10/10, do sada nema nikakve alergije, jede i više od normalnog, a nije debeo, još uvijek cica, imao je samo nekoliko virozica i to otkako ide u jaslice... Dvodnevna temperatura koju nismo mogli skinuti te odlazak u bolnicu iz čistog opreza je najgore što nam se do sada dogodilo (kucam u drvo gdje god stignem). Mali, općenito govoreći, puca od zdravlja. I, kako se kaže - nije što je moj, ali stvarno je lijep.



I ponekad se pitam čime sam ga zaslužila? Ili u ovom ili u nekom od prijašnjih života, negdje sam nekome napravila jaaaako veliku uslugu.

Idem spavati... Možda uspijem uloviti bar malo sna.