Nemam pravi naslov za ovu priču... Inače, napisana je za jednu drugu svrhu, nije objavljena, a izuzetno mi je stalo da je se negdje može pročitati. Oni malobrojni koji su me čitali od početka znaju da sam izgubila tri rane trudnoće. Iako plodića nije ni bilo (za jednu trudnoću možda i jest), takav stres se izuzetno teško podnosi, o isplakanim suzama da i ne govorim. Pa evo naše priče, priče roditelja koji su tri puta izgubili, a danas imaju dvoje prekrasne, zdrave djece :)


"Neke je priče teško ispričati, posebice one koje zalaze duboko u ljudsku intimu, a takva je i naša. No, s druge strane, one naprosto moraju vidjeti svjetlo dana kako bi vratile nadu i optimizam onima koji su pokleknuli pod udarcima sudbine. I mi smo prije šest godina bili na koljenima nakon gubitka treće trudnoće zaredom, nemoćni u borbi protiv neprijatelja koji nema ni lica ni imena. Nikada nismo otkrili zašto su čak tri trudnoće završile u ranom stadiju s dijagnozama „missed abortus“ ili „blighted ovum“, od čega su me prva dva puta kiretirali jer tijelo naprosto nije htjelo samo obaviti čišćenje.

Kad s tolikim žarom priželjkujete dijete, a u vašoj se utrobi Život naprosto odbija ugnijezditi, teško vam je prihvatiti da se to događa bez ikakva objašnjenja. U našim obiteljima s obje strane nikada nije bilo teškoća; djeca su dolazila „po narudžbi“, tek ponekad s malo većim vremenskim odmakom. Genetske nepodudarnosti također nije bilo, a naši nalazi nisu dali naslutiti ikakav opravdan razlog za neplodnost. Stoga ne čudi da zapravo nismo ni brinuli do prve trudnoće, u proljeće 2004. godine.

- Trudna sam! – vrisnula sam kad se na testu za rano otkrivanje trudnoće pojavio veliki, debeli plus, a ubrzo sam sretnu vijest euforično razglasila svima, ne obazirući se na oprezno mi priopćena upozorenja o kritičnih prvih 12 tjedana. Kad su moje mama i sestra ostale trudne, one su i rodile, zašto bi sa mnom bilo drugačije? Trudna sam i to je to. Iako sam osjetila da moj dugogodišnji ginekolog nije sasvim zadovoljan nalazom razne betaHCG-a (hormon trudnoće) u krvi te nalazom ultrazvuka (oboje su ipak trebali biti veći), nisam brinula sve do drugog pregleda na kojem su se, umjesto očekivane srčane aktivnosti, ultrazvukom mogle vidjeti samo dvije nepravilne i prazne gestacijske vrećice – laički objašnjeno, bile su spremne dvije „torbice“ u kojima su se već trebali početi razvijati blizanci, no od njih nije bilo ni traga ni glasa.

Moj svijet se ubrzo srušio kad su svi nalazi pokazali da trudnoće više nema te je preporučena kiretaža kako bi se izbjegle eventualne komplikacije ako ne dođe do spontanog krvarenja. Praznina koja nakon izgubljene trudnoće ostaje u srcu, s ničime se ne može usporediti. Dok su me u polusvijesti kiretirali omamljenu takozvanim apaurinskim koktelom, sjećam se da sam samo ponavljala: „Molim vas, nemojte me ozlijediti, ne želim ostati sterilna, želim imati djecu...“ Naime, znala sam da je neplodnost nakon kiretaže moguća, iako vrlo rijetko.

Uslijedili su dani puni tjeskobe, ponekad i gorčine pri pogledu na sretne trudnice u prolazu, a roditelje male djece izbjegavala sam na svaki mogući način jer naprosto nisam mogla „probaviti“ njihovu sreću. Najteže su mi padali pokušaji tješenja mojih najbližih jedinim riječima koje su znali: „vidjet ćeš jednog dana, sve će doći na svoje, zaboravit ćeš...“. Od svih tih neuspješno utješnih priča, samo mi je jedna ostala u sjećanju, a to je bila majčina uspomena na razgovor s mudrom bakom moga oca. Mama je bila žalosna jer je ocu i njoj također trebalo vremena da ostvare trudnoću, a baka joj je tada s osmjehom rekla: „Dijete drago, treba vremena da tvornica proradi, ali kad jednom proradi, tada teško staje...“. Žene su nekada naprosto znale da tijelu često treba vremena da se pripremi na novi život i za to nisu tražile objašnjenje, prihvatile su proces zdravo za gotovo. Znalo se događati i da redovita mjesečnica jako zakasni, mjesec, pa čak i dva, a onda bi se umjesto trbuščića pojavilo obilno krvarenje. U to vrijeme nije bilo testova za rano otkrivanje trudnoće, niti ultrazvuka, pa se tako u medicini (a posebice u narodu) dugo nije ni znalo za blighted ovum ili missed abortus.

Moj je racionalan um prihvatio tako logično i prirodno objašnjenje, ali sa srcem je bilo daleko teže. Pokušavala sam loviti plodne dane, mjerila sam temperaturu u potrazi za ovulacijom, tražila savjete i hrabrila se na Rodinom i sličnim forumima. Nakon godinu dana napokon se pojavio još jedan plus, no trebam li prepričavati da je uslijedilo još jedno razočaranje? Ovoga puta ulovili smo sjenu malenog plodića koji je stao u razvoju, takav zastoj nazivaju missed abortus za razliku od blighted ovuma gdje su gestacijske vrećice prazne, odnosno u njima nema ploda. Neovisno o dijagnozi, u oba slučaja riječ je o ranom spontanom pobačaju. Ponovno hladna soba u Petrovoj i kiretaža, opori vonj sukrvice i bol u duši gora od one koja je probadala tijelo. Osjećala sam se kao da su mi sa tim ostacima iz maternice izgrebli i srce.

Nisam bila sigurna hoću li ikada moći dalje, počeli smo razgovarati i o posvajanju.
- Naša kuća neće ostati bez dječjeg smijeha – izgovorio je moj muž rečenicu koju mu nikada nisam zaboravila. Bila je melem na moju ranu, znala sam da i on želi dijete kojem će dati svoje srce, pa makar ne bilo od naših tijela, ali će imati svu našu ljubav.

Prošla je još jedna godina, bližio se Dan zaljubljenih 2006. godine. Treći plus nismo dočekali s euforijom, već jezom, a naši su se strahovi obistinili na samo Valentinovo kad sam spontano prokrvarila. „Barem me Petrova više neće vidjeti“, razmišljala sam ogorčeno, ali u meni više nije bilo suza, samo golemi bijes, ljutnja na život, na Boga, na sve koji ne žele djecu, a s lakoćom ostanu u drugom stanju, na sebe koja strepim nad svakim plodnim danom i grozničavo kupujem testove za trudnoću. Toga sam dana odlučila izlaziti, zabavljati se, otjerati od sebe svaku misao o ovulaciji. Rekli su mi da se opustim, da bebe dolaze na svijet kada to žele i kad ih najmanje očekujemo. Pa neka me život iznenadi, proklet bio!

Na taj sam trenutak čekala svega mjesec i pol. U travnju me je ginekolog ostavio samu u sobi s ultrazvukom na kojem je kuckalo maleno srce u razvoju, a ja nisam mogla prestati plakati od sreće. U siječnju 2007. godine rodila sam prekrasnog, zdravog dječaka, a u lipnju 2010. godine postali smo i presretni roditelji preslatke, ratoborne, tvrdoglave djevojčice. Obje trudnoće bile su školske, a porodi su prošli bez komplikacija. Naša djeca nose i prikladna imena, Mihovil i Gabrijela te su doista naši arkanđeli. Od njihova rođenja do danas zidovi naše kuće tresu se od smijeha (naravno, i od suza, vikanja te svih dodataka koji prate svaku normalnu obitelj).

Iako je moja tvornica proradila, Rafaela ili Rafaelu ipak ne prizivamo, takva su vremena, no priznali smo Životu da je konačna odluka u Njegovim, a ne našim rukama! Nadu stoga nikada nemojte izgubiti."

Ne znam kako sam ni zašto dospjela na mailing listu Milene Dobrote koja se bavi EFT terapijom (koga zanima može skoknuti na njezin blog www.eftterapija.blogspot.com), a to zapravo nije ni važno. Ono što me ponukalo da ponovno odvojim malo vremena za pisanje jest njezin zapis na blogu iz 2008 godine Pismo mojem tijelu. Naime, kako to već biva u mojem svijetu u kojem već godinama ne postoje slučajnosti - jednoga sam dana naprosto prestala vjerovati u njih s istom lakoćom s kojom sam prije dvije godine prestala i pušiti - taj se zapis poklopio s mojim nedavnim razmišljanjima te ih samo potvrdio.

Otkako sam odbacila cigarete, stvorila sam drugu nezdravu naviku, a ta je da sve probleme rješavam otvarajući frižider, odlazeći u pekaru, pred policu sa slatkišima u dućanima i slično, već ovisno o tome što mi je bliže i jednostavnije. Uz uobičajene poslove oko djece, nesanicu, noćni rad i noćne obroke, sekirancije većeg i manjeg intenziteta, nesretni rezultat tog procesa morala je biti kilaža kakvu sam u životu imala samo u trudnoći; čak sam i nakon svakog poroda bila lakša... Nikada se nisam osobito opterećivala izgledom, no sad je prekardašilo svaku mjeru. Nema više hlača u koje bih stala bez stezanja, sve majice su se "neobično skupile u pranju", pa čak i nekadašnji veći džemperi, a ja se definitivno ne osjećam dobro u svojoj koži koja postaje sve više rastezljiva.

Nakon što sam prošla fazu očajavanja i plakanja nad žalosnom sudbinom (uz nezaobilaznu utjehu čokoladicama, Nutellom, palačinkama s pekmezom....), skretanja pogleda od nepoznatog i nakaradnog golog tijela u ogledalu te gadljivih uvreda na račun sebe same i svojih navika, pojavila se jednog dana nenadano misao tako jasna i logična da je nisam mogla ignorirati - pa kako mi se to moglo dogoditi? Ne kilaža, već taj destruktivan stav koji nemam čak niti prema onima koji mi se ne sviđaju... Postoji li itko normalan tko podnosi tuđu mržnju i gađenje bez posljedica? Mogu li ljudi koje izoliramo iz društva, po kojima pljujemo i/ili se odnosimo prema njima bez poštovanja, sa zgražanjem, postati zbog toga bolji i sretniji...?

Ne samo da sam sama prema sebi lansirala golemu količinu negativne energije već sam učinila ogromnu nepravdu. Kako možeš mrziti nekoga tko je tebi i drugima učinio toliko dobra? Moju su utrobu dva puta nasilno otvarali kiretirajući me nakon ranih spontanih pobačaja, potom je uspješno nosila dvoje djece, u međuvremenu su je i hitno operirali vadeći žučnjak pun manjih kamenaca. Moje obješene grudi imaju iza sebe ukupno četiri godine vrlo uspješnog dojenja, djeca su bila zdrava i zaštićena odličnim imunitetom. Noge stenju pod teretom jer svakodnevno na njima satima nosim petnaest do dvadeset kila "žive vage", a o tome koliko kilometara općenito prohodam obavljajući razne poslove da i ne govorim. To cijelo tijelo je preuzelo dobar dio psihičkih opterećenja i pomagalo mi, na jedini način na koji je znalo, da ne puknem po šavovima. A ja ga mrzim, gadi mi se, ne mogu ga niti pogledati umjesto da mu kažem hvala. Tako ljudski, tako primitivno i tako žalosno.

Često se govori kako treba voljeti sebe, no rijetko se govori zašto. Najčešći argument je "volite sebe jer u protivnom nećete moći voljeti druge". Potom se mogu čuti komentari o sebičnosti i sličnim glupostima. Jer to nisu ništa drugo nego gluposti - vi morate razviti zdravi odnos sa samim sobom zbog sebe samih, a to nema veze sa drugima. Taj odnos je sam po sebi jednako važan kao i ostali društveni odnosi koje razvijamo, pa ga ne treba vezivati uz nešto drugo da bi dobio na težini.

Osnovni problem u današnje vrijeme je manjak poštovanja i zahvalnosti - takvo je ozračje u svijetu u kojem živimo, pa je prirodno da takav stav razvijemo i prema sebi. Danas stari ljudi nisu mudri ili zaslužni, već ružni i suvišni. Starenje je bolest protiv koje se borimo čitavim arsenalom kozmetičkih proizvoda, tretmana i medicinskih zahvata. Čak su i bore koje nastaju od smijeha (oko očiju) odvratne?! No, ako i volimo druge, tako često ne volimo sebe - umjesto da budemo zahvalni na onome što je na nama dobro, što smo dobroga napravili i platili mladalačkim izgledom, zdušno kritiziramo sve ono što ne valja. I po kojoj čarobnoj formuli, po kojoj dijeti ili uz koji to proizvod bismo trebali postati (i ostati!) prirodno lijepi i zdravi? Kako uopće možemo očekivati uspješni (dakle trajni) gubitak kilograma ako sami sebe omalovažavamo i blokiramo se mržnjom?

Danas je idealan dan za početak "dijete". Danas iskreno i od srca zahvaljujem svojem tijelu na svemu što je dalo i što jest, na zdravlju i odličnoj kondiciji koji ga još uvijek služe, na tome što sjajno podnosi povremene teške i ružne vibracije koje šalje uznemireno srce. Svakodnevno ću učiniti barem jednu lijepu stvar za svoje tijelo i barem jednom reći hvala, ako zbog ničeg drugog, tada zbog činjenice da je uspješno preživjelo još jedan dan.