Ljubav, ah ljubav...
19.04.2007.U nedostatku vremena, Irida me inspirirala da potražim jedan tekst koji sam davno napisala.... Moja najveća ljubav neće još dugo spavati.
Oduvijek sam maštala pisati o ljubavi. Kao lako zaljubljivom stvorenju, ona je predstavljala isključivo odnos muškarca i žene. Poput većine tinejdžerki, pokušavala sam pisati ljubavne romane te u mislima doživljavala zvjezdanu budućnost poput Danielle Steel. Kraljica ljubavnih romana sve više je postajala svjesna činjenice da niti jedan ljubavni roman nije dovršen, te da bi moja karijera već nakon dva do tri romana postala dosadnom i jednoličnom. Zadnje bi stranice obično završavale pred oltarom, a škola života ukazivala mi je na činjenicu da je brak tek početak. Mnogi moji prijatelji bili su djeca rastavljenih roditelja, čak su i moji roditelji prolazili krize u braku, a takve situacije su neprekidno ponavljale pitanje: što jest ljubav? S vremenom sam osvijestila i beskrajne druge oblike ljubavi: ljubav prema Bogu, ljubav prema rodbini, ljubav prema prijateljima, ljubav prema poslu, ljubav prema životinjama, ljubav prema domovini, ljubav prema životu... U svemu je bila prisutna, pokretala je mnogobrojne procese, ulijevala nadu, sigurnost i vjeru, vraćala optimizam, davala snagu, oplahivala naše živote poput mora čiji se valovi neprestano povlače, ali se još većom žestinom vraćaju na obalu. I sada želim pisati o ljubavi, ali ne više kroz prizmu zaljubljivog djevojčurka već zrele žene koja je smisao života pronašla u rečenici «volim i voljena sam». Ljubav prema muškarcu pri tome je samo dio mora do čije druge obale možda neću ni doći tijekom ovoga života.
Ovo poglavlje govori o najvećoj istini srca, konačnom odgovoru na sva naša pitanja, pa ipak vjerujem da će biti najkraće. Jer ni ja, kao niti bilo koji živući čovjek na Zemlji, nisam uspjela proniknuti u njezinu suštinu i osjetiti njezinu sveobuhvatnost. Tek sam naslutila dio njezinih istina, spoznala svoju malenkost, ali i shvatila da su moje emocije poput i svih ostalih, važan te neizostavan dio njezine ukupne veličine. Kao što govore i stihovi poznatog hrvatskog pjesnika Dobriše Cesarića:
«Taj sjaj u slapu da bi mogo sjati
i moja kaplja pomaže ga tkati.»
Osim što sam naučila da su mnogobrojni oblici ljubavi, naučila sam i da ne postoji biće koje ljubavi nema ili ljubav ne zaslužuje. Ljubav nije privilegija dana pojedincima – ona se ne osvaja, ne otima, ne zaslužuje, ne kupuje, ne poklanja, ne prodaje. Ona postoji i ona jest, neovisna o našim ljudskim željama. Ovdje je neovisno o tome vjerujemo li u nju, priznajemo li je, jesmo li je svjesni ili je pokušavamo pronaći misleći da smo je izgubili. Svi smo djeca ljubavi i ne mislim pri tom na ljubav roditelja, već ljubav svijeta odnosno Stvoritelja prema nama. Naše duše su suština ljubavi.
Nedavno mi je jedna draga osoba ispričala priču o duši koja me se vrlo dojmila te je smatram prikladnom ponoviti u ovom poglavlju. Jedna malena duša odlučila je iskusiti ljubav te je zamolila Boga da joj omogući da se rođenjem spusti na Zemlju kako bi naučila što je to ljubav. Kada je Bog pitao dušu zašto želi na svijet, ona je odgovorila:
- Želim spoznati što je to ljubav.
- Ali ti jesi ljubav – bio je Njegov odgovor
- Svejedno, ja želim ljubav spoznati
Bog je znao da će duša i dalje inzistirati na rođenju jer će samo tako postati sebe svjesna. I zato je nakon njezinog žestokog inzistiranja na rođenju pristao:
- Dobro, poslat ću te na Zemlju. Ali da bi spoznala što jest ljubav, morat ćeš na Zemlji naučiti što ljubav nije.
I tada je Bog tražio od drugih okupljenih duša da se jave najhrabrije koje bi na Zemlji naučile malenu dušu što ljubav nije. Te najhrabrije duše su oni koje doživljavamo kao mučitelje u životu. Ta poznata priča bila mi je bliska jer sam već davno spoznala da sreću ne mogu pronaći bez nesreće. Ako bismo stalno bili sretni, tada sreću ne bismo znali niti prepoznati niti cijeniti. Isto je sa ljubavlju – ako ne naučimo što ljubav nije, tada ljubav ne znamo proživjeti u svoj njezinoj ljepoti i veličini. Upravo kada mislimo da naša ljubav umire i nestaje, ona se potvrđuje i ponovno stvara. Ljubav jest poput Feniksa koji se uvijek iznova pretvara u pepeo te se iz njega ponovno rađa. Često zbog boli nismo u stanju vidjeti novo rođenje, ali kada se srce smiri pa ljubav kakvu poznajemo ponovno zakuca na naša vrata, nitko nije sretniji od nas. Zato je najveća bol ujedno i najveći blagoslov. Sretni ljudi teže spoznaju ljubav, često nisu svjesni njezine vrijednosti i ne uživaju punim srcem sve njezine darove.
Da se vratim na ljubav kakvu svakodnevno proživljavam. Ljubav ne vezuje i ne postavlja uvjete, ona nije ljubomorna niti sebična jer postoji zbog svakoga i svega. Ljubav daje slobodu i poštuje različitosti, omogućava rast i razvoj, a ne postavlja barijere. Ljubav nema rok trajanja niti je ograničena količinom. Nije moguće voljeti niti dovoljno niti previše. Ona seže u apsolutno svaki segment našeg postojanja, pa tako nije ograničena niti prostorom. Kao što sam već navela, ona nema materijalan oblik iako je broj aspekata ljubavi koje poznajemo beskrajan. Zato sa njome i ne možemo baratati, koristiti je za vlastite interese, odnosno ne možemo manipulirati ljubavlju. Pa čak i ako pomislimo da smo nekoga uspješno prevarili u ljubavi, pitanje je vremena kada ćemo shvatiti da smo u najvećoj mjeri prevarili sebe. Ljubav ne traži da se u njeno ime umire ili ubija, to su najveće od svih zabluda ljudskog srca i najveće greške čovječanstva. Ljubav je toliko čista i jednostavna da je ljudi zbog svoje osobine kompliciranja naprosto nisu u stanju spoznati. Ona postoji zbog sebe u drugima.
Zato znam da volim i znam da sam voljena. Zbog toga se iz dana u dan budim sa osmjehom na licu koji mi više nitko ne može oduzeti. Naučila sam govor ljubavi koji leži u svakome od nas – često čujem i osjećam druge duše, razgovaram sa njima srcem. Na isti način tražim i svoje odgovore, te puštam da dolaze do mene neovisno o tome kako se bolnim činili. Osluhnete li govor ljubavi, nikada više nećete biti usamljeni, razočarani ili nesretni. Sve što je potrebno jest da se napokon prepustite i prestanete kalkulirati.
komentiraj (19) * ispiši * #
Nova dimenzija
14.04.2007.Nedavno sam srela starijeg bratića dok sam sa malim šetala kvartom. Otac je dvoje djece, već je ušao u peto desetljeće života. Uz već uobičajan set pitanja i komplimenata odjednom je prokomentirao: "Sada ste u sasvim novoj dimenziji, zar ne?". To je opažanje zapravo dotaklo najveću promjenu u našem životu. Iako sam znala da će dijete promijeniti naš pogled na svijet, ipak nisam ni približno slutila kako će to izgledati. Sustav vrijednosti mijenja se iz dana u dan, mijenja se način razmišljanja, ponašanja, promijenili su se osjećaji, a i s njima povezan senzibilitet... Negdje sam pročitala izreku da se sa svakim djetetom svijet ponovno rađa. Nekako mi se čini da smo se rođenjem Mihovila iz naših svjetova gdje smo mi igrali glavne uloge naglo preselili u njegov. Jedna od mnogobrojnih posljedica te seobe jest i činjenica da smo neke ljude neminovno morali ostaviti u našim bivšim dimenzijama. Uglavnom je riječ o onima koji već sada ne prihvaćaju naš novi outlook, odnosno ne uspjevaju nas doživjeti kao roditelje sa drugačijim obrascem ponašanja - manje smo društveni (za sada gotovo nimalo), teme razgovora su se promijenile, naši interesi su sasvim drugačiji, da ne govorim o organizaciji života... Jučer je naš vjenčani kum najbolje opisao naše ponašanje: "Dite vas je bome dobro ustrojilo".
Sa tim ljudima, iako je riječ o osobama sa kojima sam nekada mogla satima razgovarati, događaju mi se trenuci neugodne tišine. Naprosto osjećam da ih ne zanimaju lamentacije o kakicama, (ne)spavanju, bolovima u leđima, održavanju stana, svakodnevnim sitnim (i krupnim) promjenama u Mihovilovu ponašanju... Uostalom, ni ja do nedavno nisam imala interesa kao ni strpljenja za takve razgovore.
Sjećam se nedavnog posjeta nekada vrlo drage osobe. Došla je u vrijeme kad mali već postaje razdražljiv jer mu se spava, a tada traži samo moju pažnju. Neumorno je plakao, a moja prijateljica pokušala ga je nadglasati pričom o krizi u njezinu životu što je proizvelo jedva podnošljivu buku. Nekada sam je mogla beskonačno dugo slušati, dati joj kakav koristan savjet, posvetiti joj punu pažnju, a sada nisam znala kako joj objasniti da bi nas trebala ostaviti jer mali treba mir. Vidjela sam joj u očima da joj je krivo i da ne zna kako se postaviti, što napraviti... Među nama se odjednom pojavio zid. Nema tu nikakve krivice, nema ni gubitka ljubavi već se naprosto dogodilo što se moralo dogoditi. Neki su se ljudi udaljili, a drugi su nam bliži nego ikada. Uglavnom je riječ o onima koji su već prošli ili prolaze natezanja s malom djecom. Tek sada mogu doživjeti njihov svijet kao što će neki moji prijatelji doživjeti naš tek kada i sami postanu roditelji. A do tada će mi očito novi najbolji prijatelj piškiti i kakati u krevetu...
PS. Ne znam što se događa ovih dana s komentarima. Često mi se dogodi u trenutku kada nekome želim nešto napisati da osvane natpis: "Pokušajte ponovno za nekoliko minuta" ili nešto tome slično.
komentiraj (9) * ispiši * #
Život
11.04.2007.Nemam inspiracije, iako mali spava... Prijateljičin muž boluje od zloćudne bolesti - ima samo 30 godina. Imaju i malenu djevojčicu od pet godina. Puno teških misli mi prolazi glavom, a ne mogu ih uobličiti u smislen tekst. Pomogla sam preporukom koliko sam mogla, vidjet ćemo kako će se stvari dalje razvijati. Prije nego što sam rodila lakše sam se suočavala sa razmišljanjima o prolaznosti, a sada mi je u glavi samo jedno - živjeti barem toliko dugo da Mihovilu ostanem u sjećanju...
ŽIVOT JE ...
(Molitva Majke Tereze
izvor: http://www.dobripastir.com)
Život je prilika - iskusi je
Život je ljepota - divi joj se
Život je san - učini ga stvarnim
Život je izazov - suoči se s njim
Život je zadatak - izvršavaj ga
Život je igra - igraj se
Život je dragocjen - njeguj ga
Život je bogatstvo - čuvaj ga
Život je ljubav - uživaj je
Život je tajna - pronikni je
Život je obećanje - ispuni ga
Život je tuga - nadiđi je
Život je himna - pjevaj je
Život je borba - prihvati je
Život je tragedija - uhvati se s njom u koštac
Život je avantura - usudi se
Život je sreća - zasluži je
Život je život - brani ga
komentiraj (14) * ispiši * #
komentiraj (11) * ispiši * #
Eto i mene u "štafeti"
07.04.2007.E moja mala pea, jesi me usosila... Tek sam se vratila na blog, a već si mi uvalila štafetu. Pa valjda ću se snaći 
Jel' to ok?
Ako sam dobro shvatila, red je da i ja zadam riječi, a to su: pecivo, novine, lopta, grad i zora. A rado bih da ovaj zadatak padne na mog nećaka, pa da i on pokaže što zna.
komentiraj (8) * ispiši * #
"Stara duša"
Prije nego što sam rodila, jako me brinulo kako ću to dijete odgajati. Cijelo vrijeme sam zapravo zamišljala malen i prazan mozak sa ponešto genetskog zapisa kojeg ćemo morati u potpunosti oblikovati.
Nikada neću zaboraviti drugi dan u rodilištu. Izbezumila sam se jer nisam imala dovoljno mlijeka da zadovoljim njegove apetite, pa ga je medicinska sestra na moju molbu odnjela i dohranila. Osjećala sam se očajno jer nisam mogla sama nahraniti svoje dijete, a hormoni su dodatno napravili svoje pa sam ronila krokodilske suze. Ležala sam na krevetu skrivajući se jastukom kad su mi ga vratili. I tada se to dogodilo... Gledao me širom otvorenih očiju - one ne samo da nisu bile "prazne" već su bile "odrasle". Gledao me pogledom odraslog čovjeka koji me tješi i govori mi da se uzrujavam oko gluposti. Taj maleni paketić dao mi je jasno i nedvosmisleno do znanja da je svoj... Reinkarnacija? Genetsko sjećanje? Stara duša? Svejedno. Tada sam shvatila i da odgoj nebi trebao biti takva kalvarija kakvu sam zamišljala. Vjerujem da će biti dovoljno poštovati njegovu dušu, a uzeti na znanje "kratke spojeve" u glavici koje odgojem treba popraviti kako bi ta duša došla do punog izražaja.
komentiraj (5) * ispiši * #
Dobrodošla srećo
05.04.2007.Našla sam prekrasan tekst, pa ga želim podijeliti sa vama. Vrijedan je čitanja...
Došla sam k vama da vas pozdravim. Moje je ime Sreća i sastavni sam dio života...života onih koji vjeruju u snagu ljubavi i života onih koji vjeruju da je ljubav beskonačna. A znate da sam u braku? Davno sam se vjenčala za Vrijeme i ono vam je odgovorno za rješenje mnogih problema koji vam na početku izgledaju veliki i bezizlazni. Ono izgrađuje srca i osobnost, liječi rane i pobjeđuje tugu... Vrijeme i ja zajedno imamo troje djece. Naša su djeca Prijateljstvo, Mudrost i Ljubav.
Prijateljstvo je najstarije dijete... lijepo, iskreno, veslo i nasmijano. Zbližava ljude, a da pri tome nikoga ne ranjava već utješi svakoga kome se približi držeći ga za ruku. Mudrost je naše drugo dijete. Ona je pametna, sa čvrstim principima i neprestano uči i sve je zanima. Najsličnija je svom ocu Vremenu. Možete zamisliti kako je to kad njih dvoje koračaju zajedno – Mudrost i Vrijeme. Najmlađa je Ljubav. Koliko posla s njom!!! Tvrdoglava je, uporna i prevrtljiva... tako ponekad želi živjeti na samo jednom mjestu... a onda se nakon nekog vremena sjeti i kaže da je stvorena da bi živjela u dva srca, a ne samo u jednom. Ah, moja je Ljubav vrlo složena i zapletena osoba, tako da zna i pokoju nesmotrenost počiniti... i to samo kakvu! Kada do toga dođe na scenu moram pozvati njezina oca. Vrijeme dođe i pokuša pokrpati rane koje je njegova kći Ljubav izazvala, a često u pomoć priskoči i Mudrost, mada nije u svim slučajevima od velike koristi sa svom svojom pameću. Jednom mi je jedna osoba rekla: "... na kraju sve dođe na svoje... na ovaj ili na onaj način. Ako se stvari još nisu sredile i posložile znači da još nismo na našem pravom putu...".
Zato, kažem vam, vjerujte mojoj obitelji...mom suprugu Vremenu i mojoj djeci... Prijateljstvu, Mudrosti i Ljubavi. Budete li imali povjerenja u njih, znajte, da ću i ja... Sreća... jednog dana svakako pokucati na vaša vrata. I nikad se ne zaboravite smiješiti!
komentiraj (7) * ispiši * #
Nigdjezemska
04.04.2007.Često mi je u mislima Petar Pan... Moj nekadašnji život čini mi se tako dalekim i ponekad osjećam nostalgiju. Čak s nježnošću znam razmišljati o kapetanu Kuki i njegovim gusarima. Bilo ih je jako puno, pa ipak sam imala dovoljno sretnih misli za let. Sada mi se čini da su mi sretne misli na rezervi zbog čega osjećam krivicu - pored mene svakodnevno leži jedna ogromna sretna misao za koju bi mnogi dali i život. Pa ipak... Kad prođu pored mene kao pokraj zida i njega poljube prvog, kad poželim zagrljaj, a on mi se ne skida s prsiju, kad želim razgovarati, a on se dere toliko glasno da ni sebe ne čujem, kad želim leći pokraj muža, a ne mogu se opustiti jer stalno očekujem plač, kad želim jesti, no on daje sve od sebe da ga ne maknem s ruku, kad samujem u našoj sobi i smirujem ga jer je nervozan od svrbeža desni istovremeno željna druženja i bezbrižne zabave, kad se izderem ili otresem na muža jer gubim strpljenje i razumijevanje za druge, kad se pogledam u ogledalo i vidim puknute zube, oguljenu kožu, strije i groznu žlundru na trbuhu... Pomislim skrivečki na Nigdjezemsku i izgubljene dječake, na igre koje više nikada neću igrati i na čarobni prah male Zvončice na koji više nemam pravo... Za odlazak iz Nigdjezemske morala sam kupiti kartu u jednom smjeru. Vremeplov ništa nebi izmjenio, učinila bih ponovno to isto i bez žaljenja, ali uspomene ponekad peckaju. To je samo umor, ništa više. Proći će kao i sve u životu...
komentiraj (9) * ispiši * #
