Često mi je u mislima Petar Pan... Moj nekadašnji život čini mi se tako dalekim i ponekad osjećam nostalgiju. Čak s nježnošću znam razmišljati o kapetanu Kuki i njegovim gusarima. Bilo ih je jako puno, pa ipak sam imala dovoljno sretnih misli za let. Sada mi se čini da su mi sretne misli na rezervi zbog čega osjećam krivicu - pored mene svakodnevno leži jedna ogromna sretna misao za koju bi mnogi dali i život. Pa ipak... Kad prođu pored mene kao pokraj zida i njega poljube prvog, kad poželim zagrljaj, a on mi se ne skida s prsiju, kad želim razgovarati, a on se dere toliko glasno da ni sebe ne čujem, kad želim leći pokraj muža, a ne mogu se opustiti jer stalno očekujem plač, kad želim jesti, no on daje sve od sebe da ga ne maknem s ruku, kad samujem u našoj sobi i smirujem ga jer je nervozan od svrbeža desni istovremeno željna druženja i bezbrižne zabave, kad se izderem ili otresem na muža jer gubim strpljenje i razumijevanje za druge, kad se pogledam u ogledalo i vidim puknute zube, oguljenu kožu, strije i groznu žlundru na trbuhu... Pomislim skrivečki na Nigdjezemsku i izgubljene dječake, na igre koje više nikada neću igrati i na čarobni prah male Zvončice na koji više nemam pravo... Za odlazak iz Nigdjezemske morala sam kupiti kartu u jednom smjeru. Vremeplov ništa nebi izmjenio, učinila bih ponovno to isto i bez žaljenja, ali uspomene ponekad peckaju. To je samo umor, ništa više. Proći će kao i sve u životu...