Kad sam bila dijete, doduše već veliko od desetak godina, vidjela sam u nekakvom časopisu reklamu za "četkicu koja svira kada se njome peru zubi" i kakvu može samo poželjeti svaki mališan. Naravno, nagovorila sam moje da je kupe i nestrpljivo čekala kada će doći. Pokraj slike te čarobne četkice bile su nacrtane vesele note i maštala sam o tome kakvi će samo čarobni tonovi svirati dok ću prati svoje zube. Prat ću ih i više od dva, tri puta dnevno, samo neka mi svira. Raspitivala sam se kod mame kakva bi to mogla biti četkica, no ni ona nije znala i pretpostavljala je da možda radi na baterije. Vjerojatno i nije bila skupa čim su se moji tako lako odlučili na kupovinu, a znali su da će me to razveseliti. Čekala sam i čekala dok jednog dana napokon nisam dočekala svoj paket. Sjećam se da sam bila jako uzbuđena dok sam ga otvarala. I primila sam je u ruku... Bio je to valjak iz čijeg je vrha virila četkica i kada sam je protresla nastupilo je jedno od mojih većih dječjih razočaranja. Nije bilo nikakve čarobne melodije. U valjku su se nalazili štapići i kuglica, pa kada bi se četkica protresla, oni su proizvodili razne tonove, ali bez melodije. Zvučalo je otprilike kao da vučete štap po staroj ogradi... Ne sjećam se jesam li od bijesa četkicu bacila u smeće ili sam je negdje zaturila kako je nikada više ne bih vidjela. Toliko snova, toliko nadanja, a dobila sam valjak koji zvecka din-don-din-don na svaki pokret.

Zašto sam se sjetila te zgode? Shvatila sam da sam i kao mlada žena imala snove o "čarobnoj četkici". Činili su se tako stvarni, tako logični i bila sam uvjerena kako neće biti nikakvih iznenađenja nakon otvaranja kutije. Po drugi puta u životu dobila sam zveckajuću i nimalo romantičnu "četkicu" zapakiranu u šareni papir, a koju bih najradije bacila u smeće. Ali ovoga puta sam zrelija i pametnija, pa sam izvukla pouku - ubuduće ću se veseliti tek nakon otvaranja paketa.

Danas nisam optimistična, ima takvih perioda u životu koji te dobro očetkaju. Mislim da je stiglo vrijeme da se napokon naspavam, ali i razbudim, da prestanem sanjati o šarenim papirima i mašnama... Dosta mi je zveckanja u prazno, predugo to traje za moj ukus i moje živce. A i puni mjesec napokon bi trebao početi gubiti na snazi, kao što bi se i moj PMS trebao smiriti. Zašto se nisam rodila kao muškarac? No, trebam biti oprezna sa željama jer tko zna - možda tada ne bih maštala od četkicama već, što je još gore, zveckala din-don-din-don-din-don...



PS. Pretraživanje slika za ovaj post me dodatno ubilo u pojam jer danas ima četkica koje stvarno sviraju!!!

Dakle, pridružujem se inicijativi blogerice Priče iz Bečke šume sa konkretnim prijedlogom kako možemo vratiti osmijeh na lice nacije. Dogovorile smo da će dio ovog teksta možda ići na zajednički blog, a prijedlog ću objaviti ovdje. Na zajedničkom blogu bit će dosta ozbiljnih tema, a ova bi se, iako itekako znanstveno utemeljena i "ozbiljno neozbiljna", među njima možda isticala kao trn u oku. Naime, možda bi vam se u startu prijedlog mogao učiniti suludim, pa zato počnimo od znanstvenih činjenica.

Tome pridodajmo još jednu činjenicu: lanac zla ne može se prekinuti zlom jer zlo rađa zlo, nasilje rađa nasilje. Na zlo se može udariti samo dobrim. Osobno sam se ne jednom našla u situaciji da sam agresivne ljude spustila na zemlju ne tako što bih im uzvratila istom mjerom već stvari okrenula na humor. Ja sam optimist i utoliko mi je lakše tako nešto učiniti, no nisu svi rođeni kao optimisti, a svima je potreban smijeh kao i dobro raspoloženje. To posebno dolazi do izražaja u ovakvim vremenima kada je čak i optimistima teško smijati se i odagnati brige. I na blogovima koji obrađuju ove teme može se često, među ostalim, pročitati pitanja gdje su nestale dobre vijesti - kao da su crne kronike progutale cijele medije. Naravno, sa društvom u cjelini stvari su ipak teže i složenije, pa kada bi smijeh i dobro raspoloženje bili jedini načini borbe protiv nasilja tada bismo vjerojatno bili nacija dvorskih (europskih) luda. Također, kao pojedinci sa društvenog aspekta teško možemo nešto učiniti, ali zato možemo početi od sebe, pokušati popraviti kvalitetu svog života i smijehom se zaštititi od negativnih emocija kao što se kišobranom štitimo od kiše.

Radost nam često nedostaje do boli, gledamo sa zavišću sretne ljude jer se toliko žarko i sami želimo smijati do suza. Kako su lijepi trenuci kada uživamo u dobrom društvu gdje vlada dobro raspoloženje i smijeh - on liječi rane na srcu i osvjetljava sumorne dane. Umjesto da žalimo za izgubljenim smijehom, ajmo aktivno poraditi na tome da ga vratimo. Osnujmo udrugu "Smijeh za mir". Umjesto da sijemo sjeme zla, očaja, tuge, razočarenja, mržnje, jala i nasilja, posijmo sjeme dobra, humora, optimizma, radosti, nade i puno, puno smijeha. Naučimo se smijati i u svijetu tame. Umjesto da tražimo dobro u zlu, ajmo ga sami stvoriti i njegovati.

Upotrebite na trenutak svoju maštu i zamislite da Udruga "Osmijeh za mir" već postoji. Na njezinim web stranicama u svako vrijeme mogli biste pročitati kakav dobar vic i poticajnu, lijepu misao koja bi osvježila vaš duh poput jutarnjeg tuširanja. Mogli biste potražiti savjet psihologa članova Udruge za svoju konkretnu situaciju, mogli biste sudjelovati u radionicama smijeha, mogli biste pronaći preporuku za literaturu ili film koji će vas nasmijati, a čije recenzije bi na stranicama pisali članovi Udruge, imali biste mogućnost objavljivanja svojih dobrih vijesti, predlagati akcije i tražiti pomoć udruge u njihovom oglašavanju i organizaciji.



Ta udruga bi doista bila posebna. Prosvjetni djelatnici potaknuti idejom Udruge u školama bi, u sklopu izvannastavnih aktivnosti, organizirali "Satove smijeha". Učenike bi se podučavalo o pozitivnim učincima smijeha na fizičko i psihičko zdravlje. No, to bi bio samo manji dio nastave. Većinu vremena učenici bi pričali viceve, vježbali se u stand-up komediji, možda pripremali kakvu duhovitu predstavu u sklopu dramske grupe... Takve bi aktivnosti širile među mladima pozitivne emocije i raspoloženje te na taj način poticale djecu na nenasilno ponašanje.

Udruga bi inicirala i obilježavanje Dana smijeha u Hrvatskoj. Zamislite da postoji barem jedan jedini dan smijeha u godini. Na ulicama bi se dijelili leci sa vicevima, organizirale izložbe karikatura, filmske matineje komedija, na trgovima bi bili organizirani eventi gdje bi se na pozornici odvijao zabavni program, a na štandovima prodavale knjige i filmovi duhovitog sadržaja. Organizirala bi se "olimpijada smijeha" gdje bi se natjecatelji takmičili tko će drugog prije nasmijati, tko može ispričati najviše viceva... Organizirali bi se okrugli stolovi gdje bi se naglasila potreba smijeha i dobrog raspoloženja u društvu koje kolektivno tone u depresiju, važnost takvih sadržaja u anti-stres programima, prikupljale dobre ideje...

Udruga bi godišnje dijelila i priznanja - novinarima za članak ili projekt koji je društvo obogatio dobrim raspoloženjem, prosvjetnim djelatnicima za školsku aktivnost koja se istakla na tom području, oglašivačima za najveseliju reklamu... Sve tvrtke i mediji bili bi u konkurenciji za priznanje "Osmijeh Hrvatske" kao što recimo postoji projekt "Bolnica prijatelj djece" i njihov bi se popis nalazio na web stranicama Udruge. Naravno, za to priznanje morali bi ispuniti određene kriterije, morali bi voditi računa o zadovoljstvu svojih klijenata, zaposlenih i ciljnog tržišta. To je doduše složen projekt koji se ne bi mogao organizirati u startu, ali već sada bi se moglo o njemu razmisliti.

Udruga bi se također povezala sa sličnim projektima kao što su Dobre vijesti iz medija, "Za osmijeh djeteta u bolnici", a možda pokrenula i neke svoje slične projekte na taj način inicirajući stvaranje mreže "pozitivnih vibracija". Ako bi barem jedna izdavačka kuća bila zainteresirana za podupiranje takvog projekta nitko ne isključuje i tiskano izdanje "Dobrih vijesti".

Mogućnosti je bezbroj, a nemam ni najmanje sumnji vezanih uz potrebu za ovakvim projektom. Smijeh nam treba poput zraka, vode ili hrane, on je sastavni dio našeg života.

A osobno? Rado bih da mi se sin barem jednom tjedno vraća iz škole smijući se jer je sudjelovao u "Radionici smijeha". Voljela bih biti na Trgu Bana Jelačića i vidjeti mnogobrojna nasmijana i nasmješena lica građana ujedinjenih u dobrom raspoloženju. Radije bih platila 6 kuna za prvo pozitivno izdanje novina "Dobre vijesti" nego za Večernji ili Jutarnji (ma koliko me uz jedan od njih vežu lijepe uspomene). Rado ću potpisati imenom i prezimenom svaki članak koji će nekoga dotaknuti u srce i izmamiti mu osmijeh na lice.





Moje zalihe smijeha i optimizma su zbog životnih situacija i društvenog okruženja u posljednje vrijeme pomalo načete. Ali ne predajem se, a to mislim ozbiljno. Znam da mogu kvalitetno živjeti dalje samo ako ponovno nastane jedina poželjna neravnoteža u mom životu - da optimizam nadvlada pesimizam. Pište mi na mail osmijeh.hrvatske@gmail.com ako podržavate ideju i želite sudjelovati u organizaciji Udruge. Prema interesu ćemo vidjeti drži li ta zamisao vodu. S obzirom da osobno imam malo dijete i u dogledno vrijeme planiram drugo, bilo bi mi drago da netko mlađi i slobodniji (ili stariji, iskusniji i slobodniji) preuzme inicijativu, a ja ću je podržati na koji god način mogu - kao novinar, PR-ovac, blogger, generator ideja...

I za kraj...



Logo Udruge (a što bi drugo bio)