Plodite se i množite i - ne budite depresivni
27.01.2008.Naravno da stvari nisu tako crne kao što izgledaju kada se sve loše stavi na hrpu. Gledajući u cjelini, zapravo nisu uopće crne. Prošli mi je post bio ispušni ventil, nešto što sam dugo kuhala i kumulirala, pa sam napokon i eksplodirala. Ali samo na "papiru", nikako drugačije. Iako naporno, majčinstvo toliko obogaćuje i ispunjava ženu u emocionalnom smislu, da se svaki trud itekako isplati.
Također, uredništvo bloga mi je prošli put napravilo medvjeđu uslugu naslovom u flash vijestima gdje su naveli "mračna strana majčinstva". A moj naslov nije spominjao "mračnu" već "drugu" stranu majčinstva... Žene koje su rodile shvatile su da sve što je napisano nije nekakva grozna strana, već naprosto ono što je u prvim mjesecima djetetova života teško izbjeći. A takve je stvari dobro znati jer slamanje nekakvih iluzija o uvijek nasmješenim, blaženim i (kako je Iva komentirala) sladunjavim majčicama može biti vrlo bolno. Čak sam sklona vjerovati da idealiziranje bilo čega - partnera, braka, pa tako i majčinstva - može dovesti do ozbiljnih problema poput primjerice depresije. Ako nismo spremni priznati i prihvatiti manje slatku stranu života i ako ne znamo kako se prema njoj postaviti, tada ćemo prije ili poslije naići na visok i vrlo tvrd zid.
Što me ovaj put navelo da napišem post? Naišla sam na stranice koje su mi dokazale da postoje ljudi koji, u ovim vremenima u kojima je sve manje sklopljenih brakova, sve manje djece, a sve više rastava i samaca, volonterski i od srca čine sve kako bi ljudima vratili optimizam te im bacili pojas za spašavanje. Pronađite vremena i posjetite stranice SRETNE VEZE. Tko zna, možda ćete upravo ondje pronaći izlaz iz krize.
Na navedenim stranicama pronašla sam i test koji je dokazao kako me sve one "mračne" strane majčinstva iz moje "jezive priče" ipak nisu uspjele baciti u depresiju. 
Doduše, rezultat od 14 bodova (od ukupno 63 moguća) je pokazao "blagu depresiju", ali u testu nije moglo biti uzeto u obzir da, npr. nesanica i gubitak libida u mom slučaju nisu rezultat depresije nego premorenosti. Sigurna sam da ću već nakon prve normalno prospavane noći prestati biti čak i blago depresivna. 
Pa za one koje zanima jesu li depresivni ili ne, eto copy-paste testa i objašnjenja sa preporučene stranice:
Iz knjige dr. Samuela Pfeifera "Bodriti slabe"
Ovaj se upitnik sastoji od tvrdnji raspoređenih u skupine. Pročitajte pozorno svaku skupinu. Zatim u svakoj od njih odaberite tvrdnju koja najbolje opisuje kako ste se osjećali ovoga tjedna, uključujući i današnji dan!
Zaokružite broj tvrdnje koju ste izabrali. Ako vam se prikladnom čini više od jedne tvrdnje, zaokružite onu za koju smatrate da ipak najbolje opisuje vaše stanje. U svakom slučaju pročitajte sve rečenice u skupini prije nego što odaberete.
A.
0 Ne osjećam se tužno.
1 Osjećam se tužno.
2 Osjećam se tužno cijelo vrijeme i ne mogu se trgnuti iz toga.
3 Tako sam žalostan ili nesretan da to više ne mogu podnijeti.
B.
0 Nisam posebno obeshrabren glede budućnosti.
1 Obeshrabren sam glede budućnosti.
2 Osjećam da se nemam čemu veseliti.
3 Osjećam da je budućnost beznadna i da se stvari ne mogu popraviti.
C.
0 Osjećam da sam neuspješna osoba.
1 Osjećam se neuspješnijim od prosječnog čovjeka.
2 Kad sagledam unatrag vlastiti život, vidim samo mnogo neuspjeha.
3 Kao osoba osjećam se kao potpuni promašaj.
D.
0 Neke mi stvari i dalje čine zadovoljstvo kao i ranije.
1 Ne uživam više u nekim stvarima kao ranije.
2 Više mi gotovo ništa ne donosi pravo zadovoljstvo.
3 Ništa mi ne može pričiniti zadovoljstvo i sve mi je dosadno.
E.
0 Ne osjećam se posebno krivim.
1 Dobar dio vremena osjećam krivicu.
2 Većinom se osjećam krivim.
3 Cijelo se vrijeme osjećam krivim.
F.
0 Ne mislim da sam kažnjen.
1 Osjećam da sam možda kažnjen.
2 OČekujem da ću biti kažnjen.
3 Osjećam da mi je ovo kazna.
G.
0 Nisam razočaran sobom.
1 Razočaran sam sobom.
2 Gadim se sam sebi.
3 Mrzim se.
H.
0 Ne osjećam se gore nego bilo tko drugi.
1 Kritičan sam prema sebi zbog svojih slabosti ili pogrešaka.
2 Cijelo vrijeme se okrivljavam zbog svojih pogrešaka.
3 Krivim sebe za sve loše što se dogodi.
I.
0 Uopće ne pomišljam na samoubojstvo.
1 Pomišljam na samoubojstvo, ali ne bih ga počinio.
2 Volio bih se ubiti.
3 Ubio bih se, da imam priliku.
J.
0 Ne plačem više nego obično.
1 Sada plačem više nego ranije.
2 Sada stalno plačem.
3 Ranije sam mogao plakati, ali sada više ne mogu plakati čak i kada to želim.
K.
0 Više se srdim nego ikada.
1 Lakše se razljutim nego ranije.
2 Sada se cijelo vrijeme ljutim.
3 Više me uopće ne ljute stvari koje su me ranije ljutile.
L.
0 Nisam izgubio zanimanje za druge ljude.
1 Drugi me ljudi zanimaju manje nego ranije.
2 Uglavnom sam izgubio zanimanje za druge ljude.
3 Izgubio sam svako zanimanje za druge ljude.
M.
0 Odluke donosim dobro kao i uvijek prije.
1 Odlažem donošenje odluka više nego ranije.
2 Teže mi je donositi odluke nego ranije.
3 Uopće više ne mogu odlučivati.
N.
0 Ne mislim da izgledam išta gore nego inače.
1 Bojim se da izgledam staro ili nepoželjno.
2 Osjećam da su se u mojem izgledu dogodile promjene koje me čine neprivlačnim.
3 Mislim da ružno izgledam.
O.
0 Mogu raditi jednako dobro kao i prije.
1 Moram uložiti poseban napor da bih počeo nešto raditi.
2 Moram se vrlo teško tjerati da bilo što radim.
3 Uopće ne mogu raditi.
P.
0 Spavam dobro kao i obično.
1 Ne spavam dobro kao prije.
2 Budim se sat-dva ranije nego obično i teško mi je ponovno zaspati.
3 Budim se nekoliko sati ranije nego prije i više ne mogu zaspati.
Q.
0 Ne umaram se više nego obično.
1 Umaram se lakše nego prije.
2 Ako bilo što radim, umorim se.
3 Preumoran sam da bih bilo što radio.
R.
0 Nemam slabiji apetit nego obično.
1 Nemam više tako dobar apetit kao prije.
2 Apetit mi je sada mnogo slabiji.
3 Uopće više nemam apetita.
S.
0 Nisam mnogo smršavio - ako sam uopće smršavio.
1 Izgubio sam više od 2 kg.
2 Izgubio sam više od 5 kg.
3 Smršavio sam više od 7 kg.
T.
0 Zdravlje me ne zabrinjava više nego obično.
1 Brinem zbog fizioloških smetnji kao što su bolovi, ili nervoza želuca, ili zatvor.
2 Vrlo sam zabrinut zbog zdravstvenih problema i teško mi je razmišljati o drugim stvarima.
3 Tako sam zabrinut zbog zdravstvenih problema da više ni o čem drugom ne mogu razmišljati.
U.
0 U posljednje vrijeme nisam primijetio da se moje zanimanje za seks promijenilo.
1 Seks me zanima manje nego ranije.
2 Jako sam izgubio zanimanje za seks.
3 Potpuno sam izgubio zanimanje za seks.
Zbrajanje
Zbrojite sve brojke ispred zaokruženih rečenica. Najveći mogući rezultat je 63 boda.
Težina depresije prema broju bodova:
a) Nema depresije 11 bodova
b) Blaga depresija 12-19 bodova
c) Umjerena depresija 20-26 bodova
d) Teška depresija 26 bodova
Sljedeći će vam dijagram pomoći da klasificirate i vrednujete svoje simptome, jer objašnjava na što se odnosi svako pojedino pitanje na koje ste odgovarali:
A Poremećaj raspoloženja
B Gubitak nade
C Osjećaji odbačenosti
D Nesposobnost za uživanje
E Osjećaj krivice
F Potreba za kaznom
G Mržnja prema sebi
H Samoosuđivanje
I Sklonost samoubojstvu
J Plačljivost
K Razdražljivost
L Poremećaj u odnosu s drugim ljudima
M Neodlučnost
N Negativna slika o sebi
O Nesposobnost za rad
P Poremećaj sna
Q Umor
R Nedostatak apetita
S Mršavljenje
T Hipohondrija
U Gubitak libida
I za kraj - nadam se da moj prethodni post nije neku buduću majku bacio u depresiju ili, nedajbože, odgovorio je od majčinstva. Nikad si ne bih oprostila kada bih doznala da sam doprinijela dodatnom smanjenju ionako katastrofalnog nataliteta u Hrvatskoj. Jer, ako niste znali - ako se pronatalitetna politika pokaže neuspješnom, tada će u lijepoj našoj 2030. biti toliko staraca da ih mladi naprosto neće moći financirati. Drugim riječima, naši potomci jednog će dana pričati kako su posljednji izdanci izumrlog naroda... E tada će biti razloga za sveopću depresiju.
Zato dragi moji: plodite se i množite - unatoč svemu prethodno napisanom, samoća ne može biti ljepša od doživotnog druženja sa ovim našim malim, ljubljenim davežima.
komentiraj (7) * ispiši * #
Majčinstvo – druga strana medalje
11.01.2008.Komentar Ive na mom prošlom blogu potakao me da napišem još jedan post. Dugo sam izbjegavala o tome pisati. Naime, među ženama kao da postoji neki kodeks šutnje zbog kojeg se mladim djevojkama koje još nisu rodile ne govori o majčinstvu u punom svjetlu kako nebi izgubile želju za djetetom. No, ima tu više razloga. Prije svega, teško je pisati o lošim stranama majčinstva jer se tada može steći dojam da je ono prije mučenje nego užitak, a da ne govorim kako je tada lako donijeti i pogrešne zaključke u smislu: „ova majka nimalo ne voli svoje dijete i/ili muža“. Također, svaka iole pristojno odgojena osoba „ne iznosi prljavo rublje iz kuće“. A teško je pisati o lošim stranama bez da se potkrade barem jedna „prljava čarapa“ koje se s vremenom nagomilaju u svakoj obitelji.
Počet ću sa sljedećim – dijete iz korijena mijenja odnose u obitelji neovisno o tome koliko je skladan brak ili koliko su dugo partneri zajedno. Kada sam rodila, sa suprugom sam bila u vezi devet godina od čega smo iza sebe imali sedam godina zajedničkog života. Odluka o djetetu bila je zajednička. Osjetili smo da nam je došlo vrijeme i željeli smo osnovati obitelj. Pretresli smo sve razloge „za“ i „protiv“ i bili smo sigurni da ne želimo zrelost života dočekati sami. O tome kako je naš maleni došao na svijet neću ovdje pisati, detaljan izvješaj je u prethodnom postu. Trudnoća nam je bila velika radost i jedva smo dočekali porod... No, porod je tek početak razdoblja koje poput uragana digne krov kuće u zrak.
Prije svega, želim zamoliti očeve koji će ovaj blog eventualno čitati da svakako uzmu u obzir da je sve ovdje izneseno osobno iskustvo. Dakle, ne generaliziram. Ipak, iskreno vjerujem da je u prvim mjesecima djetetova života uloga majke nezamjenjiva. Također majke na sasvim drugačiji način pristupaju djetetu zbog veće emocionalne osjetljivosti koja očevima biološki nije prirođena i to nam dodatno otežava život. Očevi su praktičari. U životinjskom svijetu vukovi ne ulaze u brlog vučice s mladima već odlaze u lov, a ulov ostavljaju pred ulazom. Slično bi se moglo reći i za Homo sapiensa – očevi u prvim mjesecima (godinama) djetetova života u najvećoj mjeri predstavljaju logističku podršku obitelji. Ipak, pri tome mnogi zanemaruju potrebu majke za pažnjom i razumijevanjem...
No, da ne odem previše u širinu, vratit ću se na Ivin komentar:
„Ali zar za zenu koja rodi zaista prestaje sav svijet i ona se okrene samo djetetu?
Zar prestaje biti intelektualka, angazirna na mnogo polja sa interesima i izvan svog djeteta?“
Moj svijet počeo se, prije svega zahvaljujući hormonima, mijenjati još u trudnoći. Sve emocije bile su stavljene na n-tu potenciju i bila sam rastrgana u ekstremima. Ili sam se smijala do suza ili sam plakala ko kišna godina ili sam mahnitalo vikala u napadajima nekontroliranog bijesa (srećom, ovih negativnih pojava je bilo manje nego pozitivnih). No, ništa se ne može usporediti sa svijetom koji je osvanuo nakon Mihovilovog rođenja... S obzirom da proteklih godinu dana ne mogu strpati u blog, ovdje ću nabrojati po natuknicama sve one „divne“ stvari koje će možda odgovoriti na dva Ivina pitanja.
1. Mama nema slobodnog vremena.
Slobodno vrijeme ne postoji. Ako nije angažirana oko djeteta (molim pročitati moj komentar u prijašnjem postu o dnevnom ritmu kako se ne bih ponavljala), tada „slobodno“ vrijeme koristi za pospremanje, kuhanje, pranje... Higijena se svodi uglavnom na tuširanje jer za kupanje treba barem pola sata. A ako je dijete poput mojeg, pa ne spava niti pola sata u komadu nego se svako malo budi, tada vremena za kupanje nema. Nedostatak slobodnog vremena, naravno, podrazumijeva da nema odlazaka na kave, druženja i slično. Društveni život u velikoj se mjeri svodi na nulu.
2. Mama nema pravo na bolest
Imaš temperaturu? Trese te groznica? Povraćaš? Tvoje dijete to ne zanima. Moraš ga nahraniti, presvući, utješiti, dati mu svu potrebnu pažnju. Ako ti partner i pomaže, on ne može primjerice dojiti kako danju tako ni noću. A osobno se nisam nikada mogla izdojiti dovoljno, pa da barem odspavam dva-tri sata. Također, Mihovil je od početka bio jako vezan za mene, pa ga ionako nitko osim mene nije mogao smiriti i uspavati. Svaki moj oporavak trajao je danima jer se nisam mogla naspavati. Ne jednom sam u nekakvom polusnu sa temperaturom 38-39 obavljala sve svoje noćne i dnevne aktivnosti.
3. Spavanje je nemoguća misija
Malo je sretnih mama čija djeca spavaju 5-8 sati u komadu, osobito ako majka doji, pa se bude svako malo. Osobno nisam spavala u proteklih godinu dana niti jedan dan duže od cca. 5 sati i to kada se sve skupa zbroji. Tijekom noći dojim, pa me muči nesanica, tjeskobe, ustajem, šetam ko avet stanom, a bez koncentracije da bar nešto malo pročitam ili napišem.
4. U stanu vlada vječni nered
Da prvih mjeseci nisam uz sebe imala mamu, zaista ne znam kako bih kuhala. A pospremanje me baca u očaj. Taman sklonim igračke, operem suđe, objesim veš, a tada – mali se probudi i hoće opet svoje igračke, pojedemo ručak, a s obzirom da najčešće kuham dva (posebno za maloga) tada prljava gomilica brzo napuni bazen, mali se obilato pokaka, zaprlja bodić, hlačice i opet puni veš mašinu... Perpetuum mobile smeća i nereda. Jedino rješenje bilo je angažiranje tete koja nam dolazi jednom u dva tjedna da opegla i napravi veliko spremanje.
5. Ode moje tijelo pa-pa
Nikada nisam bila atraktivna, niti sam nekakva ljepotica. Ali bila sam ponosna na grudi, a ni guza nije bila loša. No, nikada nisam bila niti opterećena izgledom. Nisam se mučila dijetama, ubijala se od vježbanja i slično. Moja parola je bila – ako sam njemu i sebi dobra, nedostaci su prihvatljivi. Ipak, kada sam prvi put nakon poroda stala pred ogledalo (nakon tri-četiri mjeseca), priznajem da sam se rasplakala. Opušten i ružan trbuh pun strija, obješene grudi, u zubalu dva zuba manje jer su doslovno prsnuli tijekom trudnoće, podočnjaci do poda, kosa je otpadala kao kod tifusara (barem mi se tako činilo, pa sam je odrezala na kratko), lice blijedo, a na području nosa i među obrvama vratio mi se seboroični dermatitis, pa su ta područja bila crvena i oguljena... Tek sada mogu reći da sam se pomirila sa novonastalim stanjem, a donekle sam se i dovela u red.
6. Odnos prema poslu se mijenja i izaziva tjeskobu
Rođenjem djeteta roditelji postaju dio njegova svijeta i sve mu je podređeno. Ima jedna krasna izreka koja kaže „Sa svakim djetetom svijet se ponovno rađa“. Uostalom, pogledajmo iz vlastite perspektive – život gledamo svojim, a ne tuđim očima. Roditelje u najvećoj mjeri ocjenjujemo prema tome kakvi su bili prema nama, a ne prema drugima ili sami sebi. Jesu li nam osigurali dobru obitelj, zdravo i veselo djetinstvo? Koliko puta ćete čuti da netko govori: „Moja mama/moj tata nikada nije shvatila da sam trebao nju/njega, a ne njezine/njegove novce“. E pa kada postanemo roditelji, tada se pogled na karijeru mijenja. Hoće li mi posao ostaviti dovoljno vremena za dijete? Nekada sam radila posao koji sam obožavala i išla sam za srcem. Nije mi bilo bitno što sam na poslu provodila i po 12 sati, što sam radila kao honorarac bez pravog ugovora i slično. E pa sada mi je bitno. Znam da sam malome potrebna, znam da će često biti bolestan, pa ću trebati koristiti bolovanja i slobodne dane... Više nemam luksuz birati posao koji samo meni odgovara jer postoji odgovornost prema djetetu koje treba i moje vrijeme, ali i pristojne uvjete za život. To dvoje je gotovo nemoguće pomiriti. A raditi i plaćati račune se mora...
7. Kriza u braku
Zbog „prljavih čarapa“ spomenutih na početku ovu točku neću obrađivati na dugo i na široko iako je zapravo jedna od najvažnijih. Zaboravite na floskulu da partnere u kvalitetnoj vezi dijete zbliži, a u nekvalitetnoj razdvoji. To može biti istina, ali i ne mora. Odgovorno tvrdim da je naša veza itekako kvalitetna od samog početka. Pa ipak smo se suočili sa problemima koji su zahtjevali puno rasprava, prilagodbi, obostranog razumijevanja i strpljenja. A da ne spominjem onaj dio koji se odnosi na seksualne odnose. Umor i iscrpljenost učine svoje, no frustracije dodatno potkopaju stvari. Kriza je veća ili manja ovisno o karakteru partnera. Još jedan segment je razlika među spolovima koja u tom periodu itekako dolazi do izražaja, no neka to bude osobno iskustvo. Svoju lekciju sam savladala...
Ovaj post pišem već dva dana (u kratkim trenucima tišine i minutama ukradenim od posla) i mislim da je vrijeme da ga privedem kraju. Otići ću jako daleko ako počnem pisati o tome kako tek izgleda kad se počne raditi neki posao, pa kad se dijete vodi na adaptaciju u jaslice, pa kad počne skupljati viruse... A kako je tek roditeljima koji nemaju sreće u životu poput nas pa nemaju sređeno stambeno pitanje, žive u garsonijerama, nemaju posao, nemaju roditelje koji ih podržavaju ili su, još gore, sa svojim obiteljima u lošim odnosima...? Nezamislivo, skidam im kapu.
Dakle, moj svijet kakvog sam prije poznavala je doista prestao postojati i ustupio je svoje mjesto drugom svijetu. Ne želim iz njega izaći, ali u njegovom centru je isključivo moje dijete i sve je njemu podređeno. Možda će se s vremenom granice malo pomaknuti, pa ću naći ponovno neko svoje „ja“, otkriti zadovoljstvo u nekakvom hobiju i slično. Jesam li prestala biti intelektualka ili ne, to još ne znam. Činjenica je da mi tijekom dana ostaje (nakon što zadovoljim potrebe djeteta) tek toliko vremena da zadovoljim svoje osnovne potrebe – hrana, piće i obavljanje nužde.
Znalo je biti dana kada sam se pitala da li bih bila mama da sam si ovakav život uopće mogla zamisliti u punom smislu te riječi. Imam stariju sestru i brata koji imaju svoje obitelji, no dok se ne osjeti roditeljstvo na svojoj koži ne znaš o čemu se zaista radi. Ali – tada čujem njegov smijeh ili se čvrsto stisne uz mene... I znam da je samo tako moglo biti i da je to od svih odluka u mom životu bila najbolja.
Eto Iva, na kraju ti moram zahvaliti što si me svojim komentarom potaknula da napišem ovaj dugačak post. Trebalo je dugo vremena da neke stvari izbacim iz sebe i sada sam to napokon učinila. Nadam se da ću imati prilike jednog dana čitati i tvoje iskustvo.
komentiraj (31) * ispiši * #
Mihovile, sretan rođendan!
08.01.2008.Bilo je to prije godinu dana... Toga jutra probudila sam se rano, bez trudova, ali znala sam da ću roditi. Liječnik mi je najavio mogućnost induciranog poroda, razgovarali smo o tome. Bio je ponedjeljak, prošlo je 12 dana od termina. Po prvi puta sam osjetila nelagodu, ipak me bilo strah. Da su trudovi došli prirodno, sigurno o strahu ne bih imala vremena razmišljati, ali ovako... Nije mi bilo svejedno...
S obzirom da neće još dugo spavati, pa nemam vremena pisati, kopirat ću priču koju sam još u travnju napisala na Rodinom forumu.
Ovu priču već dugo dugujem, no nikako da se prihvatim posla. Čekala sam da mi proradi optimizam pamćenja, pa da ostanu samo lijepe uspomene. No, još uvijek nisam u stanju gledati na porod «s odmakom» te mu dati nekakvu ocjenu na ljestvici težine. Također bih htjela naglasiti da su iskustva s poroda vrlo individualna te da naprosto ne postoji ništa što bi vas moglo pripremiti na ono što dolazi. Možda mi zato i ponestaje inspiracije, a rečenice se teško slažu. Bojim se da neku buduću majku slučajno ne prestrašim ili da ne budem «osuđena» kao žena koja je «pustila da je voda nosi», pa se tako nije borila za što prirodniji porod zbog čega je «dobila što je zaslužila». Zato želim prije svih mogućih i nemogućih interpretacija teksta istaknuti – porod je svakako nešto najposebnije što ćete ikada doživjeti. Sav bol i trud bit će naplaćeni kad svoje dijete primite u ruke.
Pa da se vratim na svoju priču, vrijeme je... Po Rodinom forumu švrljam već dugo, još od vremena kad nisam ni slutila koliko će mi teško biti uspješno začeti. Počelo je 2004. kada sam nakon više mjeseci pokušaja napokon ostala trudna. Nisam ni slutila da će to biti početak neslavnog i bolnog niza. Trudnoća je bila blizanačka, no blighted ovum te je u 12. tjednu završila kiretažom. 2005. ponovno brodolom i ponovno kiretaža. Prošle godine srce mi je gotovo puklo na samo Valentinovo kada sam izgubila i treću trudnoću, no ovoga sam puta prokrvarila sama. Toga smo dana digli ruke. Odlučila sam prestati obraćati pažnju na plodne i neplodne dane, promatrati cervikalnu sluz, mjeriti bazalnu temperaturu, skakati ko ofurena na svaki, pa i najmanji znak ovulacije... Što Bog da (ili neda) – bit će. U ožujku nisam ni slutila da će to biti posljednja mjesečnica - već u travnju je test pokazao veliki, debeli plus i to samo dva dana prije mog rođendana. Ma kako izgledalo iz današnje perspektive, tada se nismo usudili veseliti i zapravo smo bili prestravljeni. Što ako se ponovi? Gdje je tome kraj?... U osmom tjednu trudnoće sam tvrda od straha jedva uspjela doći do ginekologa – nikakvi simptomi, osjećam se izvrsno, sve je previše dobro... Hoćemo li čuti malene otkucaje srca? Moj drugi rođendan je 17. svibanj. Toga me je dana ginekolog ostavio samu u sobi s ultrazvukom jer sam nezaustavljivo plakala od sreće dok je na monitoru maleni crvuljak drhtao od života. Trudnoća je bila školska, bez ikakvih komplikacija. Nisam koristila niti jedan dan bolovanja, radila sam do 9. mjeseca kada su me gotovo otjerali s posla. Čak sam prvog dana 9. mjeseca plesala do 6 ujutro...
Stigla je zima i prosinac, termin je bio 27.12. Već dva tjedna ranije bila sam sva napeta od iščekivanja. Prošao Božić – ništa. Prošla Nova Godina – ništa. Sveta tri kralja – ništa. U nedjelju 7.01. dva lažna truda i ponovno ništa. Sa svojim sam liječnikom u Petrovoj dogovorila pregled 8.01. Slutila sam što će se dogoditi... Plodna voda bila je lagano zamućena, no i dalje sam bila svega jedan prst otvorena. «Ja bih savjetovao da malo ubrzamo stvari...» Iako je moj liječnik nastavio govoriti o induciranom porodu, njegove riječi do mene gotovo i nisu dopirale. Već dan ranije odlučila sam koji će biti moj odgovor – danas ću dakle roditi. U meni su se miješali osjećaji uzbuđenja, sreće i panike. Suprug je otišao po torbu koja je spremno čekala na stražnjem sjedištu automobila. Nikada neću zaboraviti našu zbunjenost – poljubili smo se tek kad nam je sestra rekla da se možemo poljubiti jer je vrijeme da krenem prema rađaoni. Priznajem da mi ni klistir ni brijanje nisu bili ni najmanje neugodni, u tome mi nije bilo baš ničeg strašnog. Zapravo mi je bilo najgore iščekivanje kada će me napokon smjestiti u boks. Iz jedne od soba čulo se vrištanje i glas babica koje su smirivale rodilju. Noge su mi se po prvi puta odrezale od straha i priznajem da su mi na oči navrle suze. U tome sam trenu htjela pobjeći. No, tada se dogodilo nešto čarobno – hodnikom je odjeknuo plač novorođenčeta i to je bilo nešto najljepše što sam ikada čula. Taj vrisak života nadglasao je sve zvukove gotovo natprirodnom snagom. Dao mi je hrabrosti da i ja uđem u boks. To je taj dan, to sam htjela cijelim svojim srcem, u tome vidim jedini pravi smisao života i dogodit će se ono što se mora dogoditi. Danas ću vidjeti njegovo lice i danas ću svog sina napokon primiti u ruke.
Liječnik u kojeg imam beskrajno povjerenje probušio mi je vodenjak i stavio gel. Za tri sata trudovi bi trebali uzeti maha i vidjet ćemo kako dalje. I doista, trudovi su krenuli. Najprije slabi, a zatim sve jačeg intenziteta. Iako sam se zaklela da neću vikati, glas sam teško suzdržavala. Najviše od svega značila mi je podrška mlade specijalizantice iz Petrove, a moje prijateljice. Shvatila sam da je odluka da suprug ne prisustvuje porodu bila ispravna. Tu također moram naglasiti da se ljudi razlikuju – ta je odluka bila zajednička. On nije htio biti prisutan, a ja sam to htjela još manje. Pripadam kategoriji žena koje ne žele da se oko njih pretjerano skače kad im je loše. Neka je blizu, ali ne pored mene, to je bila moja parola. Znala sam da ga prijateljica može nazvati u svakom trenu i to mi je bilo sasvim dovoljno.
Nakon tri sata već sam počela lagano mahnitati od trudnova. Tolerancija boli mi je inače vrlo niska, a donošenje na svijet novog života mora uzeti svoj danak. Najgore mi je bilo što sam cijelo vrijeme morala ležati priključena na CTG i to na lijevom boku. Tako se porod navodno ubrzava, no bol je veća. To sam shvatila kada sam prilikom pregleda legla na leđa u polusjedeći položaj. Trudovi su tako bili potpuno podnošljivi i imala sam jak nagon da čučnem. Gel je učinio svoje i već sam bila šest prstiju otvorena. Ubrzo su me stavili i na drip, a ponuđena mi je i epiduralna na koju sam pristala. Ne želim promovirati epiduralnu anesteziju, no priznajem da mi je djelovala poput pravog melema. Ali – uvijek ono ali... Nisam znala da u Hrvatskoj, za razliku od većine zemalja u Europi kao i u svijetu, liječnici dozvoljavaju da epiduralna traje samo do faze izgona, a ne do samog kraja. Dogodilo se ono od čega sam u potpunosti izgubila glavu... Nakon nekoliko sati blaženog opuštanja odjednom sam ponovno počela osjećati trudove, no ovoga puta izuzetno žestoke. Umjesto da se moj organizam postupno na njih pripremao, ja sam iz mira uletjela u oluju svih oluja. Nisam se mogla suzdržati te sam nakon nekoliko trudova počela pomahnitalo vikati. Uzalud mi je jedna od prisutnih liječnica govorila da se smirim jer to nije dobro ni za mene ni za dijete. Da ne govorim da mi je ležanje na lijevom boku postao pakao. Stigla sam do faze izgona, no glavica nikako nije htjela izići. U rađaoni sam bila već punih osam sati, bilo je devet navečer... Taj mi je dio u mutnom sjećanju. Prijateljica je nazvala muža jer ću uskoro roditi, no minute su odmicale. Odlučili su se za nalijeganje i pristala sam. Doveli su liječnika za kojeg mi je rečeno da taj zahvat radi najbolje. Ležala sam na leđima i posljednje što sam čula bila je njegova uputa: «gospođo, sljedeći ćemo trud odraditi zajedno jer ne mogu bez vaše pomoći...». Trud je došao, stisla sam i... došlo je do prekida filma. Nisam pala u nesvijest, već su mi rekli da sam se «malo izgubila». Bilo je to vrlo neobično stanje. Znam da sam nešto sanjala, a tada sam čula glasove oko sebe koji su me budili: «Gospođo sad ćete roditi...». Ležala sam pomaknuta prema donjem dijelu kreveta, držala sam se za ogradu širom raširenih nogu, oko mene su stajala dva liječnika i (pretpostavljam) specijalizanti, njih ukupno šest-sedam. Ništa mi nije bilo važno, samo sam htjela da napokon bude gotovo. «Tiskajte...». Zatvorila sam oči i osjetila nešto što je bio najveličanstveniji doživljaj u mom životu. Osjetila sam kako izlazi iz mene...
Taj trenutak ne mogu opisati, naprosto ne postoje riječi. Ne, nisu mi potekle suze radosnice, bila sam potpuno izgubljena. Činilo mi se da predugo nema plača i samo sam viknula: «Jel' živ?!». Istovremeni dugo očekivani vrisak i odgovor uz osmijeh mog liječnika «Još kako je živ!» bili su mi dovoljni. Gledala sam izbezumljeno kad mi ga je nagnuo nad glavu kako bi se našalio «Neka mama vidi da je muško». Zatim su ga obrisali i stavili mi ga na prsa. Sjećam se kako me oduševilo jer nije bio ljubičast i izgužvan, već nekako ružičast, lijep i mirišljav – i, naravno, glasan! Mihovil se rodio 8.01. u 21:40, težak 3450 g i dug 53 cm. Prošao je svoj prvi ispit s odličnim - 10/10. Kakva je bila trudnoća, takva je bila i njegova ocjena, a takvi su i prvi mjeseci njegova života. Dojim bez poteškoća, a on raste i deblja se lagano poprimajući oblike povećeg baroknog anđela.
Što reći za kraj ove priče nego, vjerujte mi – porod je tek početak... Kao što vas ništa ne može pripremiti na porod, tako vas ništa ne može pripremiti na prve zajedničke tjedne, a tako me vjerojatno ništa neće moći pripremiti na prvu ozljedu, upis u školu, vjenčanje... No, jedno je sigurno – ne postoji ništa na ovome svijetu zbog čega bih se odrekla ovog iskustva. Ljubav koju sam upoznala svemu daje smisao.
Ljubavi moja, hvala ti što si nam obogatio život. Nikada više ne bih vratila vrijeme u doba prije nego što si se ti rodio.
komentiraj (17) * ispiši * #
