Pregled posta

Još jedan početak

Ovu priču već dugo dugujem, no nikako da se prihvatim posla. Čekala sam da mi proradi optimizam pamćenja, pa da ostanu samo lijepe uspomene. No, još uvijek nisam u stanju gledati na porod «s odmakom» te mu dati nekakvu ocjenu na ljestvici težine. Također bih htjela naglasiti da su iskustva s poroda vrlo individualna te da naprosto ne postoji ništa što bi vas moglo pripremiti na ono što dolazi. Možda mi zato i ponestaje inspiracije, a rečenice se teško slažu. Bojim se da neku buduću majku slučajno ne prestrašim ili da ne budem «osuđena» kao žena koja je «pustila da je voda nosi», pa se tako nije borila za što prirodniji porod zbog čega je «dobila što je zaslužila». Zato želim prije svih mogućih i nemogućih interpretacija teksta istaknuti – porod je svakako nešto najposebnije što ćete ikada doživjeti. Sav bol i trud bit će naplaćeni kad svoje dijete primite u ruke.

Pa da se vratim na svoju priču, vrijeme je... Po Rodinom forumu švrljam već dugo, još od vremena kad nisam ni slutila koliko će mi teško biti uspješno začeti. Počelo je 2004. kada sam nakon više mjeseci pokušaja napokon ostala trudna. Nisam ni slutila da će to biti početak neslavnog i bolnog niza. Trudnoća je bila blizanačka, no blighted ovum te je u 12. tjednu završila kiretažom. 2005. ponovno brodolom i ponovno kiretaža. Prošle godine srce mi je gotovo puklo na samo Valentinovo kada sam izgubila i treću trudnoću, no ovoga sam puta prokrvarila sama. Toga smo dana digli ruke. Odlučila sam prestati obraćati pažnju na plodne i neplodne dane, promatrati cervikalnu sluz, mjeriti bazalnu temperaturu, skakati ko ofurena na svaki, pa i najmanji znak ovulacije... Što Bog da (ili neda) – bit će. U ožujku nisam ni slutila da će to biti posljednja mjesečnica - već u travnju je test pokazao veliki, debeli plus i to samo dva dana prije mog rođendana. Ma kako izgledalo iz današnje perspektive, tada se nismo usudili veseliti i zapravo smo bili prestravljeni. Što ako se ponovi? Gdje je tome kraj?... U osmom tjednu trudnoće sam tvrda od straha jedva uspjela doći do ginekologa – nikakvi simptomi, osjećam se izvrsno, sve je previše dobro... Hoćemo li čuti malene otkucaje srca? Moj drugi rođendan je 17. svibanj. Toga me je dana ginekolog ostavio samu u sobi s ultrazvukom jer sam nezaustavljivo plakala od sreće dok je na monitoru maleni crvuljak drhtao od života. Trudnoća je bila školska, bez ikakvih komplikacija. Nisam koristila niti jedan dan bolovanja, radila sam do 9. mjeseca kada su me gotovo otjerali s posla. Čak sam prvog dana 9. mjeseca plesala do 6 ujutro...

Stigla je zima i prosinac, termin je bio 27.12. Već dva tjedna ranije bila sam sva napeta od iščekivanja. Prošao Božić – ništa. Prošla Nova Godina – ništa. Sveta tri kralja – ništa. U nedjelju 7.01. dva lažna truda i ponovno ništa. Sa svojim sam liječnikom u Petrovoj dogovorila pregled 8.01. Slutila sam što će se dogoditi... Plodna voda bila je lagano zamućena, no i dalje sam bila svega jedan prst otvorena. «Ja bih savjetovao da malo ubrzamo stvari...» Iako je moj liječnik nastavio govoriti o induciranom porodu, njegove riječi do mene gotovo i nisu dopirale. Već dan ranije odlučila sam koji će biti moj odgovor – danas ću dakle roditi. U meni su se miješali osjećaji uzbuđenja, sreće i panike. Suprug je otišao po torbu koja je spremno čekala na stražnjem sjedištu automobila. Nikada neću zaboraviti našu zbunjenost – poljubili smo se tek kad nam je sestra rekla da se možemo poljubiti jer je vrijeme da krenem prema rađaoni. Priznajem da mi ni klistir ni brijanje nisu bili ni najmanje neugodni, u tome mi nije bilo baš ničeg strašnog. Zapravo mi je bilo najgore iščekivanje kada će me napokon smjestiti u boks. Iz jedne od soba čulo se vrištanje i glas babica koje su smirivale rodilju. Noge su mi se po prvi puta odrezale od straha i priznajem da su mi na oči navrle suze. U tome sam trenu htjela pobjeći. No, tada se dogodilo nešto čarobno – hodnikom je odjeknuo plač novorođenčeta i to je bilo nešto najljepše što sam ikada čula. Taj vrisak života nadglasao je sve zvukove gotovo natprirodnom snagom. Dao mi je hrabrosti da i ja uđem u boks. To je taj dan, to sam htjela cijelim svojim srcem, u tome vidim jedini pravi smisao života i dogodit će se ono što se mora dogoditi. Danas ću vidjeti njegovo lice i danas ću svog sina napokon primiti u ruke.

Liječnik u kojeg imam beskrajno povjerenje probušio mi je vodenjak i stavio gel. Za tri sata trudovi bi trebali uzeti maha i vidjet ćemo kako dalje. I doista, trudovi su krenuli. Najprije slabi, a zatim sve jačeg intenziteta. Iako sam se zaklela da neću vikati, glas sam teško suzdržavala. Najviše od svega značila mi je podrška mlade specijalizantice iz Petrove, a moje prijateljice. Shvatila sam da je odluka da suprug ne prisustvuje porodu bila ispravna. Tu također moram naglasiti da se ljudi razlikuju – ta je odluka bila zajednička. On nije htio biti prisutan, a ja sam to htjela još manje. Pripadam kategoriji žena koje ne žele da se oko njih pretjerano skače kad im je loše. Neka je blizu, ali ne pored mene, to je bila moja parola. Znala sam da ga prijateljica može nazvati u svakom trenu i to mi je bilo sasvim dovoljno.

Nakon tri sata već sam počela lagano mahnitati od trudnova. Tolerancija boli mi je inače vrlo niska, a donošenje na svijet novog života mora uzeti svoj danak. Najgore mi je bilo što sam cijelo vrijeme morala ležati priključena na CTG i to na lijevom boku. Tako se porod navodno ubrzava, no bol je veća. To sam shvatila kada sam prilikom pregleda legla na leđa u polusjedeći položaj. Trudovi su tako bili potpuno podnošljivi i imala sam jak nagon da čučnem. Gel je učinio svoje i već sam bila šest prstiju otvorena. Ubrzo su me stavili i na drip, a ponuđena mi je i epiduralna na koju sam pristala. Ne želim promovirati epiduralnu anesteziju, no priznajem da mi je djelovala poput pravog melema. Ali – uvijek ono ali... Nisam znala da u Hrvatskoj, za razliku od većine zemalja u Europi kao i u svijetu, liječnici dozvoljavaju da epiduralna traje samo do faze izgona, a ne do samog kraja. Dogodilo se ono od čega sam u potpunosti izgubila glavu... Nakon nekoliko sati blaženog opuštanja odjednom sam ponovno počela osjećati trudove, no ovoga puta izuzetno žestoke. Umjesto da se moj organizam postupno na njih pripremao, ja sam iz mira uletjela u oluju svih oluja. Nisam se mogla suzdržati te sam nakon nekoliko trudova počela pomahnitalo vikati. Uzalud mi je jedna od prisutnih liječnica govorila da se smirim jer to nije dobro ni za mene ni za dijete. Da ne govorim da mi je ležanje na lijevom boku postao pakao. Stigla sam do faze izgona, no glavica nikako nije htjela izići. U rađaoni sam bila već punih osam sati, bilo je devet navečer... Taj mi je dio u mutnom sjećanju. Prijateljica je nazvala muža jer ću uskoro roditi, no minute su odmicale. Odlučili su se za nalijeganje i pristala sam. Doveli su liječnika za kojeg mi je rečeno da taj zahvat radi najbolje. Ležala sam na leđima i posljednje što sam čula bila je njegova uputa: «gospođo, sljedeći ćemo trud odraditi zajedno jer ne mogu bez vaše pomoći...». Trud je došao, stisla sam i... došlo je do prekida filma. Nisam pala u nesvijest, već su mi rekli da sam se «malo izgubila». Bilo je to vrlo neobično stanje. Znam da sam nešto sanjala, a tada sam čula glasove oko sebe koji su me budili: «Gospođo sad ćete roditi...». Ležala sam pomaknuta prema donjem dijelu kreveta, držala sam se za ogradu širom raširenih nogu, oko mene su stajala dva liječnika i (pretpostavljam) specijalizanti, njih ukupno šest-sedam. Ništa mi nije bilo važno, samo sam htjela da napokon bude gotovo. «Tiskajte...». Zatvorila sam oči i osjetila nešto što je bio najveličanstveniji doživljaj u mom životu. Osjetila sam kako izlazi iz mene...

Taj trenutak ne mogu opisati, naprosto ne postoje riječi. Ne, nisu mi potekle suze radosnice, bila sam potpuno izgubljena. Činilo mi se da predugo nema plača i samo sam viknula: «Jel' živ?!». Istovremeni dugo očekivani vrisak i odgovor uz osmijeh mog liječnika «Još kako je živ!» bili su mi dovoljni. Gledala sam izbezumljeno kad mi ga je nagnuo nad glavu kako bi se našalio «Neka mama vidi da je muško». Zatim su ga obrisali i stavili mi ga na prsa. Sjećam se kako me oduševilo jer nije bio ljubičast i izgužvan, već nekako ružičast, lijep i mirišljav – i, naravno, glasan! Mihovil se rodio 8.01. u 21:40, težak 3450 g i dug 53 cm. Prošao je svoj prvi ispit s odličnim - 10/10. Kakva je bila trudnoća, takva je bila i njegova ocjena, a takvi su i prvi mjeseci njegova života. Dojim bez poteškoća, a on raste i deblja se lagano poprimajući oblike povećeg baroknog anđela.

Što reći za kraj ove priče nego, vjerujte mi – porod je tek početak... Kao što vas ništa ne može pripremiti na porod, tako vas ništa ne može pripremiti na prve zajedničke tjedne, a tako me vjerojatno ništa neće moći pripremiti na prvu ozljedu, upis u školu, vjenčanje... No, jedno je sigurno – ne postoji ništa na ovome svijetu zbog čega bih se odrekla ovog iskustva. Ljubav koju sam upoznala svemu daje smisao.