Oduvijek sam smatrala da nije kultruno samo tako otići. Dakle, na neko vrijeme nestajem s bloga. Ne stignem pisati, a na žalost ni čitati... Također ću vrlo vjerojatno odustati od njemačkog. Mislila sam da će ići, no preteško je, a meni je premalo vremena na raspolaganju za učenje. Vidjet ćemo kako će se stvari razvijati.

Donijela sam jako velike odluke u životu, obračunala se sa određenim ljudima kojima su ruke još krvave od zabijanja noža u moja leđa, napravila par stvarno dobrih stvari... Mislim da će sada napokon biti ok (naravno, do neke nove životne faze...)

Pusa svima i mirno vam bilo virtualno, a posebno životno more.

Kad sam se rodila, bila sam sva zgužvana, flekava i ukliještenog očnog živca zbog kojeg sam morala šest godina kasnije na operaciju jer sam škiljila... Porod je bio težak, mama se čak u jednom trenu onesvijestila. Rodila sam se, rekli su doktori, s apstinencijskom krizom jer je mama pušila u trudnoći - ne previše, ali dovoljno da satima tulim neutješno poput brodske sirene (eto još jednog opravdanja za moj nick). A možda sam reinkarnirana, pa sam tada, zbog još svježeg sjećanja na prethodni život bila odmah očajna jer sam znala što me čeka. Tko zna jesam li ravno prije 31. godinu i 30 minuta bila pametnija nego što sam danas...

Od tog, za moj život presudnog dana, fleke od mučnog izlaženja iz maternice zamijenile su fleke od alergije na sunce. Ponovno apstiniram jer je moje novo ja unatrag par dana objavilo rat lošoj navici koja me očito prati još od mojih blaženih devet mjeseci... I dalje ne znam jesam li pametnija nego što sam onda bila, ali dajem sve od sebe da nešto naučim. Proteklih tjedana odlazak u životnu školu postao mi je pomalo naporan jer sam morala naučiti nešto i o pojmovima poput iskorištavanja, zabijanja noža u leđa i slično. Ali zato se Bog pobrinuo za ravnotežu - dobila sam dva najljepša moguća poklona, no o tome neću govoriti. Dovoljno je kazati da kad Bog dijeli rođendanske poklone, tada ih dijeli s lopatom! I vjerujte mi, baš mi ništa više na ovome svijetu mi nije potrebno...

Povratak iz Makarske je stvarno bio bolan. Ne sjećam se kada mi je posljednji puta bilo tako teško otići natrag u Zagreb. Vrijeme je bilo prekrasno, a samo je jednom pao kratkotrajni pljusak. Na Veliki petak otišla sam sa svekrvom i svekrom u Tučepe na ranojutarnju procesiju koja počinje i završava u crkvi u kojoj smo se vjenčali. Nešto više od pet sati obilaze se sve crkvice u župi, od kojih se do većine treba uspinjati jer su pod Biokovom. Bilo je prilično naporno, ali vrijedno svake kapi znoja. Nije bilo gotovo ni jednog oblaka, a cijelim se putem osjećao omamljujući miris smilja. Iako sam se toga dana probudila u pet ujutro jer je procesija počela u 6:30, a cijelim putem nisam niti jednom sjela, u Makarsku sam se vratila nabijena snagom. Nakon ludnice koju sam ostavila u Zagrebu, kao da sam pod Biokovom ponovno progledala i prisjetila se koje su doista prave vrijednosti u životu... Znam što moram učiniti iako neće biti lako.

No, ovih sam dana napunila baterije i vratila barem malo snage - rano sam odlazila na spavanje i nisam izlazila jer sam bila u potpunosti iscrpljena. Iako srcu dragi, ljudi me nisu zanimali. Morala sam se okrenuti sebi i odlučiti što doista u životu želim i kako ću riješiti kaos. Posljednjeg smo dana obilazili rodbinu, pa smo se tako putem zatekli i na jednoj od Tučepskih plaža. Nigdje uokolo nije bilo žive duše... Dok su šogor i moj dragi obilazili zemlju, sjela sam na žalo i uživala u tišini. Sunce se bližilo zapadu, more je bilo samo malo namreškano, a pogled je obuhvaćao cijelo makarsko primorje od Brača i Hvara, pa daleko prema Splitu... Boje su zbog jugovine bile pastelne i tople, napokon sam uživala u toliko željenom mirisu borovine i soli, a tišinu je remetio samo šum valića... Sve osim čistog užitka postojanja i jedinstva sa savršenom ljepotom postalo je nevažno i tako zanemarujuće. Niti jedan dan u firmi, ma koliko mi bila na mazohistički način draga, nije vrijedan mojih živaca. Kao da mi je na rame sletio gavran Edgara Allana Poa i uporno ponavljao: "Never more... Nikad više...". Da mi je bilo barem još jedan dan duže provesti u ovom zemaljskom raju, vjerojatno bih se do kraja oporavila. Ovako sam se u ponedjeljak osjećala kao da su me silom probudili iz prekrasnog sna...

U utorak isti prizori koje sam ostavila - ista nervoza, ista lica, isti problemi koji strpljivo čekaju moju akciju jer se ništa ne rješava samo po sebi... Ali nova ja i novi početak, makar sam u tuđim očima nastavila priču na istom mjestu na kojem je bila prekinuta. Počelo se pisati novo poglavlje u knjizi života...

Jesam li preživjela? Jesam, kao i uvijek, iako je bilo daleko gore nego što sam uopće mislila da će biti... Napisala sam jedan vrlo bijesan post prije par dana, no srećom blog nije radio... Možda i bolje, čemu širiti negativnu energiju.

Dogodilo se puno toga, recimo ukratko da sam slomila sve svoje iluzije koje sam gajila prema poslu što je bilo prilično bolno. Počela sam i na drugačiji način gledati na neke ljude što također nije bilo ugodno, ali je bilo korisno. Naša firma se trese od krova do podruma, točnije međuljudski odnosi su se srozali toliko da je ponekad muka raditi. Nisu to sve loši ljudi, ali kada te unište loša organizacija posla, stalno isticanje grešaka, a uskraćivanje pohvala i nagrada za dobar rad, neadekvatni uvjeti rada, a prije svega neprofesionalizam najodgovornijih čije greške mi plaćamo, tada iz ljudi izlazi njihova tamna strana. Obično je odraz čiste bitke za egzistenciju jer u takvim uvjetima ili ćeš plivati ili ćeš potonuti.

I dalje ne razmišljam o promjeni posla jer volim posao koji radim, samo sam vježbala razvijanje empatije. Moram učiti kako isprati sa sebe sve nagomilane frustracije i kako produžiti fitilj. Nisam osoba koja bi bila hladne glave, što znači da imam faze zamračenja kada nisam daleko od toga da nekoga raspalim. Od svih osobina najviše mrzim glupost te neplansko i naprasno provođenje promjena. Alergična sam na glupe poteze šefova koji se moraju prešutjeti. A što je najgore od svega, djelatnici su zbog svih loših lekcija postali sebični, odnosno ni ne razmišljaju o tome što bi sve mogli učiniti samo uz malo više složnosti. Ovo je velika firma i kad bi se ljudi udružili i organizirali, djelovali kao tim, gdje bi nam bio kraj?

Austrijanci (vlasnici) provode robovlasnički sustav, stav prema Hrvatima im je u najmanju ruku ponižavajući. Kao da su kupili tvornicu u Bjafri gdje rade mali crnci koji nemaju pravo glasa. Donijeli su sa sobom najgori mogući oblik kapitalizma. Da se razumijemo, nisam komunist, niti sam oštri protivnik kapitalističkog sustava, ali naši ljudi ne znaju kako u takvom sustavu živjeti i raditi, odnosno kako razviti mehanizme zaštite prava. Još uvijek imaju osobinu da stalno kukaju kako im je teško, kako ovim svijetom vlada nepravda te najčešće drže srcedrapateljne govore na krivim mjestima. Ne znaju kako ispravno djelovati i žive u nadi kako će netko prepoznati njihovu bol te rješiti problem. Nema više toga, nema socijalne osjetljivosti, nema akcije bez reakcije (ili reakcije bez akcije, možda je to ispravnije rečeno), mirovina ne dolazi sama po sebi, inercijom... Kad se približiš ili pređeš 50-u postaješ nepoželjan, teret, usporavaš rad firme koja treba mlade i izdržljive ljude. I boli njih briga kako ćeš do kraja odškolovati djecu ili to što si u toj firmi proveo 25 i više godina. A da ne govorim o preodgoju mladih od kojih se očekuje da jedini njihov brak bude brak sa firmom... U takvoj situaciji moraš imati čelične živce i oštre zube inače si prošlo svršeno vrijeme.

Učim. Polako, mukotrpno, ali sigurno učim. Malo urlanja, malo suza, a na kraju zastrašujuće hladna glava i stav "ma neće mene nitko jeb..i, nije posao vrijedan toga da trošim svoje živce!". Povukla sam par poteza koji se vjerojatno od mene nisu očekivali jer je poznato da volim ovo raditi i da ću napraviti što se od mene traži bez previše prigovora. No, ploča je okrenuta na drugu stranu, pa sam vjerojatno neke ljude šokirala. Nije to ni blizu onoga što bih još bila u stanju učiniti i što ću napraviti ako me se baci na dno.

Danas putujemo u Makarsku i vraćamo se u ponedjeljak, zaista mi treba odmor. Uopće ne znam što će me po povratku dočekati na poslu, na kojem ću izdanju i sa kim raditi. Možda izgubim vrlo dragog kolegu, nekoga tko me u godinu dana naučio toliko koliko me nitko do sada nije naučio. Njega su vrlo gadno izigrali i nije ni čudo što je zaključio ono do čega su i mnogi drugi od nas došli - sa nekim ljudima se ne isplati biti ljubazan jer počnu vjerovati da si glup. Dodala bih k tome: ne bacajte biserje pred svinje...

Još jedan tjedan je pred vratima, jedan od onih koje nazivam potencijalni čiroproizvoditeljski... Moja je smjena po pitanju izdanja što znači da će na meni biti briga o sadržaju naših stranica. Uz to, učenje njemačkog ide dalje, a još nisam osvježila svoj šalabahter. Novih riječi ko u priči, množe se i nepravilni glagoli, gubim se u količini informacija, brkam ga s engleskim po pitanju izgovora... Večeras moram zagrijati stolicu jer sam se prošli puta na blic testu osramotila.

Financije me opterećuju - dragi se dogovorno vratio studiranju, pa smo spali na moju plaću, njegove honorarne posliće i najamninu od iznajmljivanja garsonijere. Nije to takva tragedija, ali teško je izbalansirati. A da ne kažem kako se, prema dobrom, starom Murphyu i njegovim pravilima, pojavljuju neočekivani troškovi od kojih mi pozli. A stiglo je i proljeće - nemam adekvatnih cipela, fale mi košulje, proljetna jakna... Ne znam kako ću sve to uskladiti, treba mi Houdini kao savjetnik.
Tu je i sindikat, to mi zaista nije trebalo. Radim na izradi web stranica, ali daleko veći problem je naše članstvo i uplata članarine. Koji vrag me tjerao da uz sva opterećenja preuzmem obavezu sindikalnog povjerenika za honorarce?! Kao što mi je muž jednom rekao: ti imaš karakteristiku da čačkaš po nečemu toliko dugo dok ne zasereš... Koliko istine ima u tome, jako me dobro poznaje...

Malo su me utješile Anđeoske kartice. Ne znam koliko ste gledali sadržaj mog bloga. Na desnoj strani imam rubričicu u koju upisujem anđeosku karticu koju sam toga dana izvukla. Jutros mi se u ruci našla Snaga - prigodno, mora se priznati.

Vjerojatno će blog ponovno pasti u drugi plan, barem za neko vrijeme. Želim poslati veeeliiiiku pusu ponovno pronađenim online prijateljima sa Indexa - zločestoj curi i Neutrinu. Iako sam ondje na forumu još uvijek nekakav aktivni moderator (barem mislim), ti dani su daleko iza mene. No, sjećanje na noćna druženja i forumaške kave bude lijepe uspomene... Bio je to jedan vrlo poučan i zabavan period u životu, kada sam se trajno zalijepila za sve oblike komunikacije na Internetu.

Tipkamo se čim dođem malo k sebi.

Pa ne smijem se više derati april-li-li-li! Ili smijem?
Dakle, vidim da je već počelo nasjedanje, pa tako i mediji puše fore jedni drugima. Za sada vidim da se Iskon proslavio (link), a bit će toga još...

No, lako je smijati se na tuđi račun, treba znati odati priznanje i onima koji su vas uspješno okrenuli. E pa dragi moj kolega Edo, ovo je post posvećen tebi. Iako je prošlo punih pet godina, sjećanje na tvoju prvoaprilsku šalu produžuje mi život...

Te sam 2001. godine bila apsolvent i počela sam raditi u agenciji za istraživanje tržišta. Imali smo jake klijente, pa je tako među njima bila i naša poznata farmaceutska kuća. Za istraživanje tržišta lijekova ciljna su nam skupina bili, naravno, liječnici. Zbog kroničnog nedostatka njihova slobodnog vremena bilo je teško obavljati razgovore, pa smo ih najčešće tražili među rodbinom ili preko poznanika i prijatelja. Zato nije bilo ništa neobično zvati ih vikendom kada su kod kuće - gotovo da je to bio jedini način dogovora...

Tog sam dana premorena ležala u krevetu, bilo mi je stvarno loše. Taman sam zaspala, iako je tek prošlo podne, kada me probudio telefon - zvao me Edo:
- Kolegice, šef je zamolio da obaviš jedan telefonski poziv. Treba nazvati njegovog prijatelja, nekog dr. Medveda. Kod kuće je, a tu ti je broj... - ne sjećam se više koji je argument Edo upotrijebio kad sam ga pitala zašto on ne zove. A valjda zbog zbunjenosti nisam ni razmišljala zašto šef osobno nije sve dogovorio kad mu je već dotični prijatelj. U svakom slučaju, pristala sam (s grčem u želucu jer mi je već bila puna kapa posla) i primila se posla. Birala sam broj...
- Dobar dan, V. M. pri telefonu, zovem iz agencije A... Trebala bih doktora Medveda - prije nego što sam uspjela objasniti zašto, prekinula se linija. Bila sam uvjerena da imaju problema s vezom i pokušala ponovno. Predstavila se punim imenom i prezimenom, objasnila iz koje agencije zovem i da trebam dr. Medveda... Opet su mi spustili slušalicu. Edo je inzistirao da to obavim, interview je bio početkom sljedećeg tjedna i nisam smjela odustati. Nazvala sam i treći puta. Imala sam više sreće, pa je žena ovoga puta odslušala cijelu priču - o kakvom se istraživanju radi, da trebamo liječnike, da me šef uputio na svog prijatelja... Pustila me da sve objasnim.
- Gospođo, ali ja vam ne mogu pomoći jer ovdje nema nikakvog doktora Medveda. Dobili ste zoološki vrt... Znate, danas je prvi april!
Prva mi je misao bila da ću nekome okrenuti vratom, ali nisam se mogla prestati smijati. Koliko god sam bila bijesna, morala sam priznati da me već dugo nitko nije uspio ovako okrenuti.

Osveta je bila doslovno slatka. U ponedjeljak sam Edi kuhala kavu... Recimo da je dobio "malo" više šećera nego što mu je odgovaralo...

Koja je bila najbolja šala koju ste vi progutali?