Evo još jedna priča za popunjavanje prostora u danima kada nemam o čemu pisati...

Teško je biti anđeo

Sigurno ste u svom životu upoznali ljude koje većina doživljava kao anđele bez krila. «Ona (ili on) je tako dobra, draga, pametna, ljubazna...» frcaju komplimenti sa svih strana. Ako imate sreće pa se sa njima zbližite, odmah bivaju uvršteni na prvo mjesto favorite liste - postaju vaši ispovjednici, uživaju veliko povjerenje, uvijek vas pažljivo slušaju, ne osuđuju vas čak i kada napravite teško probavljive greške, daju vam korisne savjete i uvijek imaju snage za osmijeh. Oni zrače toplinom i optimizmom, no ujedno i velikom snagom iz koje izvire naizgled nepokolebljivo samopouzdanje. Te osobe ne griješe, a kako bi i mogle? Kako bi netko koga krase toliki komplimenti mogao učiniti pogrešan korak i pasti? Ne, to se njima ne događa, to bi bilo previše strašno. Pa oni su uravnoteženi, kod njih nema gubitka razuma uslijed spontanosti srca, nisu skloni grijehu jer odlično razlikuju dobro od zla. Zato vam i nesebično pomažu, zato uvijek izaberu prave riječi i zato se u njih ne smijete razočarati. Odlučno odbijate takvu mogućnost čak i kada vam oni pesimistični i zli ljudi prišapnu da ćete se jako neugodno iznenaditi ako zagrebete malo dublje ispod površine. Htjeli ili ne, u startu ste im oduzeli njihovo pravo na ljudskost i nesavršenost, a svaka njihova greška bit će stavljena pod povećalo i oštro osuđena. Kazna koju će snositi bit će uskraćivanje oprosta jer povjerenje u njih ne smije biti poljuljano. Oni nemaju pravo na ravnopravnost sa vama - kako bi vas u protivnom smjeli savjetovati? Ne želite čuti da su svi ljudi, bez iznimke, rođeni sa teretom istočnog grijeha. Jeste li se ikada pitali koliko daleko seže vaša sebičnost i nepravda? One koje toliko često imate obraza nazvati najboljim prijateljima stavili ste u trajnu izolaciju. Bez grižnje savijesti povjeravate im sve najgore stvari koje ste učinili, odmarate umornu glavu na njihovom mekom ramenu, nježno im govorite da ne znate što biste učinili da njih nema... U svakoj vašoj riječi je skrivena laž. Onoga trena kada njihova aura izgubi sjaj ili, ne daj Bože, padne, vi se korak po korak udaljavate i tražite drugu žrtvu čijom ćete se energijom hraniti. U istoj mjeri u kojoj će blistati u vašim očima, bit će strašan njihov pad. Uostalom, pali anđeli vam ne trebaju, takvih ima i previše. Okrećete im leđa i ostavljate ih da lutaju u samoći, nadajući se da će netko u njima napokon prepoznati samo čovjeka...

Počelo je uređivanje vrta. Doduše, moj je dragi već proteklih dana zabijao kolce i lukove u maline kako bi se dovele u red, ali sad je počelo i popločenje staze. Jučer smo organizirali radne akcije, pa su nam došli prijatelj i moj brat s nećacima. I što bi se drugo jelo nego meso s roštilja...

Bilo mi je simpatično vidjeti hrpu ipsilon gena kako uživaju u krampanju, a klinci su bili bolji nego ikada. Dakle, vrtom su se muvala četri muškarca i dva dečka, a mama i ja smo samo pratile razvoj situacije. Teta je još davno prije izjavila nešto u stilu "daj muškima da pemzlaju i roštiljaju, pa ćeš imati mir". Uz pemzlanje, u obzir dolaze i razne druge fizikalije, posebno ako se muškarci međusobno slažu i ako im je pivo pri ruci (molim da se muški dio čitateljske populacije ne uvrijedi jer ne mislim ništa loše, naprotiv).

Ponekad poželim da sam se rodila kao muškarac. Feministkinjama bih u ovom trenu vjerojatno stala na žulj, ali osobno ne mogu izjaviti da su muškarci i žene jednaki. Naravno da se i ja zalažem za to da se za oba spola osiguraju isti uvjeti odnosno da žena ima jednako pravo izbora kao i muškarac, ali to ne znači da će joj evolucija podariti i veću količinu testosterona. Žena ostaje žena, a muškarac je muškarac - dvije strane istog novčića koje trebaju jedno drugo da budu cjeloviti. No, iz moje ženske perspektive izgleda mi da je život muškarca nekako jednostavniji. Pri tome prvenstveno mislim na emotivni sklop. Kao i sve ostalo u životu, tako i svoje osjećaje imaju uredno poredane - stvari su većinom crne ili bijele, malo je sivila. Uglavnom se ne zamaraju time što je netko mislio reći kad je ovo ili ono izjavio, niti se pretjerano oslanjaju na intuiciju. Oni su naša sidra, noge su im čvrsto zakucane u zemlju. No, zato su i osjetljiviji po pitanju raznih vrsta prevara jer najčešće ne čitaju između "emotivnih redaka". Žena će daleko prije osjetiti da nešto nije kako treba nego muškarac i tu je njihova slaba točka. A naš je nedostatak čitav spektar boja između dvije temeljne, duga čije se nijanse ponekad luđački ispremješaju, pa nastane kaos. I kako tada objasniti što ne valja? Proteklih sam se dana mučila s PMS-om i po dobrom starom običaju - pukla. Moje su suze naprosto natjerale muža u očaj. On općenito ne osjeća što se sa mnom događa, a da ne govorim da nije u stanju probaviti emotivni bum. Uzalud sam mu tumačila moje konstrukcije u glavi temeljene na (pretežno) nerealnim strahovima. Nije mogao shvatiti da sam iz košmara uspjela izvuči toliko različitih katastrofičnih scenarija. Da, sve to jest bilo pretjerano napuhano pa sada, kad je to moje jednomjesečno ludilo prošlo, i sama znam da priče nemaju veze sa zdravim razumom. Ali svoje sam osjećaje "odradila", znam što je bilo u igri. No, to se muškarcu neće tako lako dogoditi... Oni se najčešće brinu oko vrlo konkretnih stvari, doživljavaju sadašnjost, ono što je ovdje i sada tako da tek u trenutku kad nastupe vidljivi simptomi problema počinje i njihovo uzrujavanje... A mene sravnaju sa zemljom iluzije izazvane pošemerenom razinom progesterona...

Možda će ovih dana pasti kiša i stvori se duga. Dođe mi da prođem ispod nje, pa da malo promjenim spol. Mogla bih biti vrlo korisna u kopanju rupa i paljenju vatrice za roštilj...

Kao što možete vidjeti, "preimenovala" sam se, iako nisam htjela promijeniti i adresu bloga. Odavno nisam više "apstinent", a cigarete ću već ostaviti, imam neke planove... Dakle, još jednom želim zahvaliti tutor blogu, ovaj dizajn me stvarno pogodio u žicu.

Stislo me uzduž i poprijeko, malo sam si previše nagurala dnevnu satnicu, po dobrom, starom običaju. Imala sam nekoliko stresnih situacija na poslu koje su me bacile u veš-mašinu. Slijedom svega toga zaključila sam da mi je vrijeme za godišnji, ako me kolega ne razapne. Naime, približava se Uskrs, a s njime i moj 31. rođendan, travanj je pred vratima... Vrijeme ide sumanuto. Vidjet ćemo kakva će biti situacija, možda će biti prilike da prošećem praznom plažom i razbistrim misli... Nedostaje mi Makarska, more i miris soli, samo ondje znam što mi je činiti...

Tipkamo se, moram platiti nagomilane račune.

E ovaj mi se posebno sviđa...

Jako sam umorna, pisat ću čim skupim malo volje...

Pere me nekakvo cendravo raspoloženje... Kao što se vidi iz priloženog promjenila sam dizajn bloga i sad je na cvjetiće (hvala tutor blogu), razmišljam o djetinstvu, o emocijama... Pun mjesec je prošao, dakle ostaju jugovina, rane naznake proljeća, muž koji je zapao u depru i malo pošemereni hormoni. A vjerojatno je krivac i premorenost, nagomilalo se toga...

U četvrtak me iznenadio jedan telefonski poziv. Nazvala me prijateljica iz djetinstva sa kojom sam izgubila kontakt. Živjela je u susjedstvu, udala se, odselila negdje kod Kutine i rodila. Moram priznati da sam se osjećala pomalo neobično - već dugo nisam nekome u svega desetak minuta pričala što mi se dogodilo u posljednjih nekoliko godina. S druge pak strane, razgovarajući sa ženom uz koju me povezuju uspomene na gumi-gumi, prve ljubavi i prve izlaske, a koja sada tijekom razgovora smiruje svog sina, kao da mi se sve pomješalo. Mozak mi nikako nije htio prihvatiti činjenicu da je prošlo toliko vremena, te da ni ona više nije djevojčurak. Doduše, viđale smo se u prolazu još tijekom studija, ali zapravo već godinama nismo prolazile kroz cijeli naš život. Danas će nas možda posjetiti, bit će to zanimljiv susret...

Opet sam dobila jedan lijepi mail. Tekst je, piše, od nepoznatog autora, a prema njegovu naslovu sam nazvala i ovaj zapis. Zanimljivo je kako energije našeg trenutnog raspoloženja privlače slične energije. Vjerojatno zato i postoje životni ciklusi - kad smo loše, sve ide loše, kad smo dobro, sve ide dobro, pa tako kad me peru emocije, sve oko mene pršti od emocija. :) Tu pada u vodu ona teorija da se + i - privlače, uvijek su energije istog predznaka.

Pa da ne duljim previše, ovdje je tekst. Bio je u power pointu, na vrlo lijepim fotkama, ali ne mogu ga uploadirati u tom obliku... No, ni ovako ne gubi na okusu.

Mami će uskoro biti rođendan, napunit će 68. godina. Nikad ga osobito nije obilježavala, doista je među onima kojima rođendani idu na živce. Mama je rijetko u životu izražavala želje, obično sam trebala pažljivo slušati među recima što bi govorila, a sve je uvijek davala za nas. No, sada je po prvi puta tati jasno rekla što želi - u prospektu nekog od trgovačkih lanaca ugledala je stolicu za ljuljanje kakvu je imala njezina baka. I jučer je moj muž vozio tatu u kupovinu...

Općenito je u jučerašnjem danu bilo nečeg dirljivog. Na mojim roditeljima se sve više poznaju godine. Postaju dvoje dragih i ljubaznih staraca, sve više se smiruju, a ponekad se čak ponašaju djetinjasto. Iako su oduvijek više pažnje pridavali malim stvarima, s vremenom to postaje sve očitije. Ponekad se iznenadim koliko malo treba za njihovo veselje. Primjera radi, uvijek im odnesem stari kruh kojim tata hrani golubove, vrapce i sjenice u našem vrtu i njemu je velika sreća kada se ptice okupe čim ga vide na vratima. Grize ga savijest ako izađe praznih ruku... (ne moram spominjati da neki kosovi već pomalo poprimaju dimenzije manjih kokoši zbog dobre hrane... :)). Ono čemu se trenutno najviše vesele jest uređenje vrta koje muž i ja planiramo otkako smo se uselili - popločit će se staza, napraviti sjenica kod roštilja (dobili smo kameni roštilj kao vjenčani poklon), nasad malina će se kolcima dovesti u red pa neće više visiti po podu... Mama i tata su u tu svrhu štedjeli pa su platili materijal koji već čeka ljepše vrijeme...

Da se vratim na stolicu za ljuljanje. Kupujući razne potrepštine, moj dragi i tata kupili su mami i toliko željenu stolicu. Ima razne vitice, lijepo je zaobljena, djeluje poput onih iz filmova u kojima starice sjede uz kamin, štrikaju i pričaju unucima priče... Kada je mama u nju sjela, vidjela sam izraz lica koji me pogodio ravno u srce. Ne mogu opisati koliko je u njoj bilo veselja. Kao dijete nije bila dovoljno visoka da sama sjedne u nju, pa joj je baka pomagala. Uspomene su joj navirale, oči se zacaklile...
- mama, već dugo te nisam vidjela tako sretnu - rekla sam pomalo iznenađeno. Nasmješila se
- toliko dugo sam čekala ovu stolicu i napokon sam je dočekala... - za vrijeme II. svjetskog rata prabaku i dio obitelji su pobili nacisti i opljačkali imovinu, pa tako i prabakinu stolicu za ljuljanje. Sjećala se svakog detalja iako je tada imala manje od 10 godina...

Moram priznati da me već dugo ništa nije toliko dirnulo kao njezino lice. To je jedan od onih trenutaka kada se prolaznost vremena može gotovo fizički dodirnuti. Rijetko doživljavam svoje roditelje kao one koji su nekada također bili djeca i koji nose zapise iz djetinstva. U ovakvom trenu prošlost i sadašnjost postaju jedno, mama je bila ono isto dijete koje su povrijedili do te mjere da i danas osjeća gorak okus u ustima. A to se dijete jako veselilo bakinoj stolici za ljuljanje i bakinim toplim rukama koje su joj pomagale da savlada tada nepremostivu prepreku...

Svi mi imamo nekakvu "stolicu za ljuljanje". Moja doduše nije drvena, nije čak ni stolica nego je veliki, crveni dlakavi pokrivač. Kada bih se gušila (do osme godine sam imala problema sa dušnikom, pa sam ostajala bez zraka kada god bih obolila od angine ili gripe), mama bi mi dala sirup, zamotala me u tu crvenu toplu deku, posjela na krilo i otvorila balkonska vrata. Dok bi me ljuljala na koljenima ja bih osjećala njezinu blizinu i poljupce, slušala tihi, smirujući glas i lagano tonula u san... Deka je s vremenom postala stara i ofucana, već je odavno na nekom otpadu. Ja srećom još nisam za odbaciti... :)

Idem raditi prije nego pretjeram s ranojutarnjom patetikom. Mjesec je još uvijek trbušast, on je kriv za sve. :)

Opet turbulencije - nisu to loši događaji, ali je naporno... Sve što si ne zapišem, zaboravim. Vrijeme je plaćanja računa, bilo je i vrijeme donošenja nekih odluka... U međuvremenu sam upisala tečaj njemačkog, besplatan je u našoj firmi (osim ako odustanemo, pa moramo platiti) i počinje sutra. Iako znam da ću se mrcvariti, ipak se veselim jer nisam ništa učila otkako sam završila faks. U nekom sam čudnom raspoloženju, vjerojatno je kriv mjesec - iako mislim da će sutra biti pun, već djeluje na veliko... A ponedjeljak je, a datum trinaesti, a mjesec trbušast, a vrijeme promjenjivo... :) Mislim da će biti jedan od onih, kako ih zovem, "dana pacijenata" kada ljudi pobenave.

Jučer sam bila dežurna, nije bilo stresno, pa sam pregledavala 74 nepročitana maila koliko mi se nagomilalo tijekom tjedna. S obzirom da smo se kolega i ja podijelili (radimo u svojevrsnim smjenama), prošli je tjedan bio moj. I nisam imala ni volje ni vremena za viceve i lijepe misli koje mi šalju prijatelji, čitala sam samo ono što se ticalo posla. Ostalo mi je toga još, no među hrpom raznih .jpg-ova, .txt-ova i .pps-ova jedan je mail na mene posebno djelovao... Mislim da sam ga već čitala, još davno prije, a zaista je vrijedan arhiviranja. Pa ako vam je ovaj ponedjeljak 13. težak, pročitajte ove misli - možda će u vas uliti bar 13 kapi dobrog raspoloženja...

Dakle, ja takve ljude zaista ne mogu razumijeti... Ne znam koliko ste upoznati sa događajima koji su se proteklih mjeseci zbivali kod mjesta Kneževića Ždrilo, odnosno o spašavanju pasa iz jame Jamurke. Posljednji objavljeni članak imate na ovoj adresi.

Mogu shvatiti da netko ne voli životinje ili, konkretno, pse. Ne moraju svima biti slatki, dragi, netko će se bojati, netko će ih mrziti... Sve to je stvar osobnih sklonosti. Isto tako, ne mora svatko imati kućnog ljubimca - tko voli, nek izvoli. Ali preuzeti odgovornost za životinju i uzeti si pravo likvidacije kada je to čovjeku po volji, e to je zločin! Bacanje štenadi i pasa u jame ili rijeke jer predstavljaju problem, izbacivanje na cestu iz jurečeg auta prije odlaska na godišnji odmor, umlaćivanje životinje jer ne ispunjava naša očekivanja... Ma na temelju čega ljudi misle da imaju to pravo?! Tko ih je natjerao da uzmu ljubimca?! Ako ih ne vole, neka ih ni nemaju!

Također, apsolutno se slažem da je zatvorska kazna za mučitelje životinja jedino rješenje i bila sam neizmjerno zadovoljna kad je onaj luđak koji je hladnokrvno i bez kajanja zatukao psa dobio barem ta tri mjeseca (ako mu već nisu mogli dati više). Znam da će neki komentirati - "pa po ulici šeću ubojice ljudi. Bilo bi vrijeme da se njih zatvori, a tek onda neka se sudovi pozabave ubojicama životinja." Svjesna sam činjenice da nam je sudstvo u komi i slažem se da je to jedan od osnovnih problema koji treba riješiti. Ali ne treba zaboraviti jednu činjenicu - onaj tko je u stanju hladnokrvno mučiti životinju, kadar je zlostavljati, ako ne i ubiti čovjeka. To su osobe bez srca i duše jer onaj tko ima imalo samilosti, barem će se pobrinuti za udomljavanje "viška" ljubimaca, pa makar ih nekome ostavili pred vratima.

Ne, nisam učlanjena u Društvo prijatelja životinja jer se ne slažem sa agresivnim pristupom. Nikada nisam podržavala nikakvo silovanje nečije savijesti i draže su mi odgojne metode i pozitivni pristupi. Ne sviđa mi se upropaštavanje nečije bunde bojom niti me osobito oduševljava golotinja na ulicama Pamplone u vrijeme utrke bikova iako sam protivnik krzna. A možda mi naprosto ide na živce marketing koji mi je struka, tko će ga znati...

Ali kao nekakav homo sapiens koji je ipak dosegao određenu razinu svijesti, smatram da imam i određenu odgovornost prema živim bićima na "nižoj" razini (iako mislim da su izrazi viši i niži relativni pojmovi... Ako ništa drugo, neizmjerno volim životinje, ali ih i poštujem kao svojevrsne učitelje srca. Iz tog razloga odlučila sam sljedeće (barem to mogu napraviti):

Ustupam svoj web prostor svima koji žele objaviti oglas u kojem poklanjaju životinje. Šaljite mi svoje mailove i fotke (imate adresu na desnoj strani), pa kako mi stigne mail, tako ću ga objavljivati (po mogućnosti, neka fotke budu manjih dimenzija, prikladnih za objavu na webu). Također ću mailove cirkularno slati svojim prijateljima.

Ne ubijajte životinje, molim vas.


S obzirom da sam zbog tehničkih problema morala vraćati tekstove iz arhive, a komentare ne mogu, ovdje ću ih kopirati jer zaista ima zanimljivih: