Pere me nekakvo cendravo raspoloženje... Kao što se vidi iz priloženog promjenila sam dizajn bloga i sad je na cvjetiće (hvala tutor blogu), razmišljam o djetinstvu, o emocijama... Pun mjesec je prošao, dakle ostaju jugovina, rane naznake proljeća, muž koji je zapao u depru i malo pošemereni hormoni. A vjerojatno je krivac i premorenost, nagomilalo se toga...
U četvrtak me iznenadio jedan telefonski poziv. Nazvala me prijateljica iz djetinstva sa kojom sam izgubila kontakt. Živjela je u susjedstvu, udala se, odselila negdje kod Kutine i rodila. Moram priznati da sam se osjećala pomalo neobično - već dugo nisam nekome u svega desetak minuta pričala što mi se dogodilo u posljednjih nekoliko godina. S druge pak strane, razgovarajući sa ženom uz koju me povezuju uspomene na gumi-gumi, prve ljubavi i prve izlaske, a koja sada tijekom razgovora smiruje svog sina, kao da mi se sve pomješalo. Mozak mi nikako nije htio prihvatiti činjenicu da je prošlo toliko vremena, te da ni ona više nije djevojčurak. Doduše, viđale smo se u prolazu još tijekom studija, ali zapravo već godinama nismo prolazile kroz cijeli naš život. Danas će nas možda posjetiti, bit će to zanimljiv susret...
Opet sam dobila jedan lijepi mail. Tekst je, piše, od nepoznatog autora, a prema njegovu naslovu sam nazvala i ovaj zapis. Zanimljivo je kako energije našeg trenutnog raspoloženja privlače slične energije. Vjerojatno zato i postoje životni ciklusi - kad smo loše, sve ide loše, kad smo dobro, sve ide dobro, pa tako kad me peru emocije, sve oko mene pršti od emocija. :) Tu pada u vodu ona teorija da se + i - privlače, uvijek su energije istog predznaka.
Pa da ne duljim previše, ovdje je tekst. Bio je u power pointu, na vrlo lijepim fotkama, ali ne mogu ga uploadirati u tom obliku... No, ni ovako ne gubi na okusu.
Nedavno sam čitao knjigu u kojoj je život uspoređivan s putovanjem u vlaku. Bijaše to veoma zabavna lektira. Život je poput putovanja u vlaku. Ljudi ulaze i silaze. Za nekih zaustavljanja znaju se dogoditi ugodna iznenađenja. Čovjek proživljava sretne trenutke, ali ima i nezgoda, nesreća, žalosti.
Kad se rodimo i kročimo u vlak, susrećemo se s ljudima za koje mislimo da će nas pratiti tijekom cijeloga našega putovanja. Primjerice, naši roditelji… Nažalost, istina je posve drukčija. Kadli-tadli oni oni će sići s vlaka i ostaviti nas bez svoje ljubavi, svoje naklonosti, nježnosti, bez svoga prijateljstva i svoga društva. Međutim, u vlak će unići druge osobe koje će nam biti veoma važne.To su naša braća i sestre, naši prijatelji te ljudi koje susrećemo te koje ćemo zavoljeti u svome životu.
Mnoge osobe koje ulaze gledaju na putovanje kao na kratku šetnju. Drugi pak na svojoj vožnji kroz život nalaze samo žalost i tugu. Ali ima i onih koji su u vlaku za vožnje uvijek nadohvat ruke te spremno pomažu onima kojima treba pomoć. Mnogi nakon svoga silaska s vlaka ostavljaju iza sebe trajnu čežnju. Mnogi nas sunovraćuju u duboku nevolju. Mnogi ulaze i silaze a da ih nismo ni zapazili.
Čudi nas što su mnogi putnici koji su nam najdraži negdje u nekom drugom vagonu. Ostavljaju nas same u tome odsječku našega putovanja. Naravno da nas to ne priječi uzeti na sebe tegobe putovanja i samoće potražiti ih te se pokušati smjestiti u njihov vagon. Međutim,na našu žalost ne možemo sjesti uz njih. Mjesto je pored njih već netko drugi zauzeo.
I takav je život. Prepun izazova, snova, maštanja, nadanja, prepun sastanaka i rastanaka, bez ponovnoga sastanka. I nikad se ti trenutci ne će vratiti. Pokušajmo od svoga putovanja kroz život učiniti najbolje što možemo. Pokušajmo sa svima u vlaku biti u miru. Pokušajmo u svakome od njih vidjeti ono najbolje što je u njima. Sjetimo se i toga da na svakome odsječku životnoga kolosijeka netko od suputnika može ‘iskliznuti’ te da treba naše razumijevanje i simpatije. I mi ćemo možebit ‘iskliznuti’ s kolosijeka. I vjerujemo da će se netko naći tko će nas razumjeti. I najveći je misterij putovanja što ne znamo kad ćemo mi napokon sići s vlaka. Isto tako ne znamo ni kad će naši suputnici sići. Pa ni za one koji sjede tik uz nas. Bit ću veoma tužan i žalostan kad moradnem sići zauvijek s vlaka.
Vjerujem da će veoma boljeti rastanak s nekim prijateljima koje sam susreo za vrijeme putovanja te koji su mi postali dragi. Veoma će me ražalostiti što ću morati ostaviti svoju djecu same. Međutim, gajim nadu da će doći i glavni kolodvor. Tada ću vidjeti kako svi oni pristižu, sa svom prtljagom što je za ulaska u vlak nisu imali. To će me silno obradovati. Usrećit će me činjenica te pomisao da sam im pomogao povećati putnu prtljagu te da sam u nju stavio prave sadržaje. Trudimo se i nastojmo da imadnemo sretno putovanje te da se na kraju sva muka stostruko isplatila. Pokušajmo da pri silasku s vlaka ostavimo prazno sjedalo koje budi u ostalim putnicima što nastavljaju putovanje čežnju te lijepa i ugodna sjećanja.
Svima želim sretno i ugodno putovanje!
PS. Ovo je malo izvan teme, ali moram to napisati... Događa mi se već tjednima nešto super glupo. Po nekoliko puta na dan pogledam na sat baš kad se brojevi ponavljaju - npr. 09:09, 11:11, 18:18... To se toliko često događa, da se već počinjem pitati nema li i to nekakvo značenje?! Poznaje li netko numerologa ili nekoga tko bi mogao imati nekakvu teoriju o tome (osim da često gledam na sat, pa mi se mora dogoditi da naletim i na ponavljanje :))))? Da imam klasičan sat, pa da je cajger na cajgeru to bih znala što znači, ali ova elektronika mijenja stara praznovjerja i očito stvara nova... :)))
Ugodan vikend, a nama koji radimo u nedjelju što manje živciranja... :)