Počelo je uređivanje vrta. Doduše, moj je dragi već proteklih dana zabijao kolce i lukove u maline kako bi se dovele u red, ali sad je počelo i popločenje staze. Jučer smo organizirali radne akcije, pa su nam došli prijatelj i moj brat s nećacima. I što bi se drugo jelo nego meso s roštilja...
Bilo mi je simpatično vidjeti hrpu ipsilon gena kako uživaju u krampanju, a klinci su bili bolji nego ikada. Dakle, vrtom su se muvala četri muškarca i dva dečka, a mama i ja smo samo pratile razvoj situacije. Teta je još davno prije izjavila nešto u stilu "daj muškima da pemzlaju i roštiljaju, pa ćeš imati mir". Uz pemzlanje, u obzir dolaze i razne druge fizikalije, posebno ako se muškarci međusobno slažu i ako im je pivo pri ruci (molim da se muški dio čitateljske populacije ne uvrijedi jer ne mislim ništa loše, naprotiv).
Ponekad poželim da sam se rodila kao muškarac. Feministkinjama bih u ovom trenu vjerojatno stala na žulj, ali osobno ne mogu izjaviti da su muškarci i žene jednaki. Naravno da se i ja zalažem za to da se za oba spola osiguraju isti uvjeti odnosno da žena ima jednako pravo izbora kao i muškarac, ali to ne znači da će joj evolucija podariti i veću količinu testosterona. Žena ostaje žena, a muškarac je muškarac - dvije strane istog novčića koje trebaju jedno drugo da budu cjeloviti. No, iz moje ženske perspektive izgleda mi da je život muškarca nekako jednostavniji. Pri tome prvenstveno mislim na emotivni sklop. Kao i sve ostalo u životu, tako i svoje osjećaje imaju uredno poredane - stvari su većinom crne ili bijele, malo je sivila. Uglavnom se ne zamaraju time što je netko mislio reći kad je ovo ili ono izjavio, niti se pretjerano oslanjaju na intuiciju. Oni su naša sidra, noge su im čvrsto zakucane u zemlju. No, zato su i osjetljiviji po pitanju raznih vrsta prevara jer najčešće ne čitaju između "emotivnih redaka". Žena će daleko prije osjetiti da nešto nije kako treba nego muškarac i tu je njihova slaba točka. A naš je nedostatak čitav spektar boja između dvije temeljne, duga čije se nijanse ponekad luđački ispremješaju, pa nastane kaos. I kako tada objasniti što ne valja? Proteklih sam se dana mučila s PMS-om i po dobrom starom običaju - pukla. Moje su suze naprosto natjerale muža u očaj. On općenito ne osjeća što se sa mnom događa, a da ne govorim da nije u stanju probaviti emotivni bum. Uzalud sam mu tumačila moje konstrukcije u glavi temeljene na (pretežno) nerealnim strahovima. Nije mogao shvatiti da sam iz košmara uspjela izvuči toliko različitih katastrofičnih scenarija. Da, sve to jest bilo pretjerano napuhano pa sada, kad je to moje jednomjesečno ludilo prošlo, i sama znam da priče nemaju veze sa zdravim razumom. Ali svoje sam osjećaje "odradila", znam što je bilo u igri. No, to se muškarcu neće tako lako dogoditi... Oni se najčešće brinu oko vrlo konkretnih stvari, doživljavaju sadašnjost, ono što je ovdje i sada tako da tek u trenutku kad nastupe vidljivi simptomi problema počinje i njihovo uzrujavanje... A mene sravnaju sa zemljom iluzije izazvane pošemerenom razinom progesterona...
Možda će ovih dana pasti kiša i stvori se duga. Dođe mi da prođem ispod nje, pa da malo promjenim spol. Mogla bih biti vrlo korisna u kopanju rupa i paljenju vatrice za roštilj...
Post je objavljen 27.03.2006. u 06:46 sati.