Mami će uskoro biti rođendan, napunit će 68. godina. Nikad ga osobito nije obilježavala, doista je među onima kojima rođendani idu na živce. Mama je rijetko u životu izražavala želje, obično sam trebala pažljivo slušati među recima što bi govorila, a sve je uvijek davala za nas. No, sada je po prvi puta tati jasno rekla što želi - u prospektu nekog od trgovačkih lanaca ugledala je stolicu za ljuljanje kakvu je imala njezina baka. I jučer je moj muž vozio tatu u kupovinu...

Općenito je u jučerašnjem danu bilo nečeg dirljivog. Na mojim roditeljima se sve više poznaju godine. Postaju dvoje dragih i ljubaznih staraca, sve više se smiruju, a ponekad se čak ponašaju djetinjasto. Iako su oduvijek više pažnje pridavali malim stvarima, s vremenom to postaje sve očitije. Ponekad se iznenadim koliko malo treba za njihovo veselje. Primjera radi, uvijek im odnesem stari kruh kojim tata hrani golubove, vrapce i sjenice u našem vrtu i njemu je velika sreća kada se ptice okupe čim ga vide na vratima. Grize ga savijest ako izađe praznih ruku... (ne moram spominjati da neki kosovi već pomalo poprimaju dimenzije manjih kokoši zbog dobre hrane... :)). Ono čemu se trenutno najviše vesele jest uređenje vrta koje muž i ja planiramo otkako smo se uselili - popločit će se staza, napraviti sjenica kod roštilja (dobili smo kameni roštilj kao vjenčani poklon), nasad malina će se kolcima dovesti u red pa neće više visiti po podu... Mama i tata su u tu svrhu štedjeli pa su platili materijal koji već čeka ljepše vrijeme...

Da se vratim na stolicu za ljuljanje. Kupujući razne potrepštine, moj dragi i tata kupili su mami i toliko željenu stolicu. Ima razne vitice, lijepo je zaobljena, djeluje poput onih iz filmova u kojima starice sjede uz kamin, štrikaju i pričaju unucima priče... Kada je mama u nju sjela, vidjela sam izraz lica koji me pogodio ravno u srce. Ne mogu opisati koliko je u njoj bilo veselja. Kao dijete nije bila dovoljno visoka da sama sjedne u nju, pa joj je baka pomagala. Uspomene su joj navirale, oči se zacaklile...
- mama, već dugo te nisam vidjela tako sretnu - rekla sam pomalo iznenađeno. Nasmješila se
- toliko dugo sam čekala ovu stolicu i napokon sam je dočekala... - za vrijeme II. svjetskog rata prabaku i dio obitelji su pobili nacisti i opljačkali imovinu, pa tako i prabakinu stolicu za ljuljanje. Sjećala se svakog detalja iako je tada imala manje od 10 godina...

Moram priznati da me već dugo ništa nije toliko dirnulo kao njezino lice. To je jedan od onih trenutaka kada se prolaznost vremena može gotovo fizički dodirnuti. Rijetko doživljavam svoje roditelje kao one koji su nekada također bili djeca i koji nose zapise iz djetinstva. U ovakvom trenu prošlost i sadašnjost postaju jedno, mama je bila ono isto dijete koje su povrijedili do te mjere da i danas osjeća gorak okus u ustima. A to se dijete jako veselilo bakinoj stolici za ljuljanje i bakinim toplim rukama koje su joj pomagale da savlada tada nepremostivu prepreku...

Svi mi imamo nekakvu "stolicu za ljuljanje". Moja doduše nije drvena, nije čak ni stolica nego je veliki, crveni dlakavi pokrivač. Kada bih se gušila (do osme godine sam imala problema sa dušnikom, pa sam ostajala bez zraka kada god bih obolila od angine ili gripe), mama bi mi dala sirup, zamotala me u tu crvenu toplu deku, posjela na krilo i otvorila balkonska vrata. Dok bi me ljuljala na koljenima ja bih osjećala njezinu blizinu i poljupce, slušala tihi, smirujući glas i lagano tonula u san... Deka je s vremenom postala stara i ofucana, već je odavno na nekom otpadu. Ja srećom još nisam za odbaciti... :)

Idem raditi prije nego pretjeram s ranojutarnjom patetikom. Mjesec je još uvijek trbušast, on je kriv za sve. :)