Otkako sam rodila, u mom životu nema prevelikih promjena. Dobro, nije baš da nema, a bome nisu niti male s obzirom na to da se moj pogled na svijet u potpunosti promijenio o čemu sam davno pisala. No, ipak, nešto se dogodilo što nema veze s djecom, nešto što je vezano isključivo i samo uz moj osobni život i rast (mislim na onaj čisti "ja" koji nije ni žena, ni majka, ni ljubavnica niti bilo što drugo osim svoja za sebe)...

Istini za volju, priča jest počela u vrtiću, neobaveznim razgovorom s Franovim tatom (Fran je najbolji Mihovilov prijatelj) i pozivom na Franov rođendan. Znala sam da je čovjek psiholog, ljubazan i miran čovjek i tu su moje zanimanje i svaki interes za njega stali. I Franova mama mi je bila jako simpatična, znale smo si lijepo popričati o raznim temama vezanim uz klince, posebno uz one male jer imaju i mlađeg sina, a meni je Gabrijela taman postajala neukrotivo aktivna... Dakle, bilo je to jedno sasvim uobičajeno "vrtićko poznanstvo" koje nije obećavalo baš ništa više od toga, a oni su bili bračni par kakvih smo dotad već poznavali na desetke i s njima vodili uobičajenu konverzaciju "dobar dan, kako ste, jeste li svi zdravi...".

Franov rođendan bio je jedan od prvih na koje smo bili pozvani i vjerojatno ni tada ne bih ni na što obratila pažnju da se nismo našli u malenoj dvorani uređenoj u potkrovlju privatne kuće na Horvatovcu. "Što će im pobogu dvorana?!" pitala sam potiho Josipa dok je gomilica klinaca uokolo jurcala i stvarala nemoguću buku. Nisam odoljela znatiželji i odlučila sam se o tome raspitati. Mare mi je tada spomenula da ovdje njezin muž radi, da tu prima klijente, uspjela sam shvatiti da je riječ o nekakvoj glazbenoj terapiji, a tog je trena taj čovjek postao predmetom moje profesionalne znatiželje. Ipak sam pisala o temama vezanim uz zdravlje, pri čemu mi je glazbena terapija već dugo neodoljivo primamljiva. Volim pjevati, bilo me je po raznim zborovima u djetinjstvu i mladosti, a kod kuće sam svoje frustracije, tuge i razne druge loše osjećaje već dugo "liječila" tako što bih raspalila do daske pjesme koje bi me dirale u dušu... A sad sam napokon našla, i to igrom slučaja, glazbenog terapeuta u Hrvatskoj. Moram priznati da mi se i dalje to činilo kao nešto simpatično, raspjevano, ali ni po čemu drugom posebno i bila sam uvjerena da glazbena terapija, kakva god bila, može biti jednako učinkovita kod kuće u vlastitoj režiji, kao i u društvu nekakvog terapeuta, ovisno o tome koliko vam je potrebna sugestija, a koliko možete sami sebe u nešto uvjeriti....

Baldo (da nisam saznala za njegov posao, tko zna bih li ga ikada pitala za ime, tata Mikulić bi mi bilo sasvim dovoljno) je rado pristao razgovarati o svom poslu, ispričao mi na brzaka o školovanju u Finskoj, svom radu u inozemstvu (op. a. gdje je poznatiji nego kod nas) dao mi je nekakav letak i rekao da će uskoro biti seminar u Zagrebu te da svakako dođem, a da se možemo i ovako naći i razgovarati, najbolje kad neće biti djece u blizini... Werbeck pjevanje, razvijeno kao tehnika pjevanja, a potom i terapija, počelo se polako uvlačiti u moj um. Zabava za lakovjerne, utjeha žalosnima ili ima nekog sadržaja u svemu tome?


(fotka snimljena za reportažu u časopisu "Doktor u kući", na slici je Saša Đukić)

Ne mogu sasvim opisati što se dalje događalo. Kad o svemu razmišljam i dalje mi se čini kao da sam začarana i nisam sasvim sigurna što se sa mnom događa. Osim seminara, ubrzo smo počeli i sa privatnim satovima pjevanja, pridružila sam se i njegovom malom zboru... Emocionalni kaos (ne u negativnom smislu već onako pozitivan, potreban) također je umom nedodirljiv, pa ga ne mogu niti objaviti na blogu :). Bilo kako bilo, nisam bila spremna na ove promjene, no kad su se počele događati, objeručke sam ih prihvatila. Recimo to ukratko ovako - cijela ova priča počela je prije nepunih pet mjeseci, a osobno imam osjećaj da je oduvijek ovdje. Iz toga se izrodio članak na portalu Naturala.hr "U potrazi za izgubljenim glasom" kojeg sam potpisala pseudonimom, te mi je objavljen i tekst u "Doktoru u kući". U članku na Naturali uspjela sam najbliže dočarati kako je sve počelo i što je točno "Škola za otkrivanje glasa", odnosno Werbeck pjevanje.



Sa Baldom sam se upustila i u nekakvu poslovnu suradnju iako me to nije tražio, naprosto se počelo odvijati spontano, po inerciji, dok istovremeno sve dublje kopam po svojoj duši i napokon čistim sve što je predugo bilo zanemareno. Upravo je u tijeku još jedan seminar na Horvatovcu 92 u kojem beskrajno uživam. S druge strane, naše se prijateljstvo u međuvremenu produbilo - ipak je on s Pelješca, Mare je također iz Dalmacije, moj muž iz Makarske, kao i Baldov vjenčani kum... Dakle, ljubav prema moru nam je čvrsta poveznica, vjerojatno ćemo se i ondje družiti na ljeto, a nadam se i pjevati. Nažalost, zbog djece sigurno neću moći sudjelovati na ljetnom seminaru u Orebiću, no ako ste u potrazi za malo drugačijim načinom ljetovanja kojeg sasvim sigurno nikada nećete zaboraviti, ovaj link toplo preporučujem: ljetni seminari Werbeck pjevanja. Na istim stranicama (www.orpheus.hr) postoji i raspored događanja, ako je netko zainteresiran...



U svakom slučaju, želim vam srce ispunjeno pjesmom i dušu punu stihova...

Dugo nisam pisala, čini mi se godinama ili su one barem proletjele u mojoj glavi... Razmišljala sam ovih dana o tome kako je blog pratio moj život na njegovom najaktivnijem dijelu u kojem se dogodilo mnoštvo sudbonosnih događaja - moja konačna odluka o novinarstvu kao doživotnom zanimanju, vjenčanje, trudnoće, rođenje djece... Sad je čak i moj dugogodišnji nickname dobio smisao - naime, počela sam davnih dana pisati blog kako bi mi to olakšalo prestanak pušenja. Tijekom godina sam doista bacila cigarete, nisam zapalila više od dvije godine te sad komotno mogu reći da sam doslovno bivša apstinentica. :)

Pa kad sam već marljivo opisivala sve te značajne životne avanture, eto da zabilježim i ove trenutke. Jučer je, nakon četiri godine "ljubavi", napokon pukla i moja veza s EPH gdje je u tijeku "reorganizacija", a istovremeno sam pozvana na razgovor za novi posao. U tom jednom nevjerojatnom danu dogodila su se preklapanja zbog kojih sam se osjećala kao gledatelj nekog jako čudnog, artističkog filma. Ujutro režim na direktora (koji mi ionako nikada nije ništa značio zbog one moje ljubljene kategorije "stalni honorarac", pa mi je bio i ostao nitko i ništa u životu), bacam sve sa stola u smeće, praznim računalo i kupim krpice sretna što je mučenje napokon gotovo, a samo tri sata kasnije zove me direktorica jedne firme na razgovor za urednički posao kojeg sam potajice priželjkivala (naravno, još uvijek mu se nadam, točno u podne ću znati više detalja).

U svemu tome posljednjih je mjeseci snažno na djelu u punom sjaju zakon privlačenja o kojem sam već pisala... Detalji su previše osobni da bih izlazila s njima u javnost, osim ovih spomenutih situacija s poslom - zaista sam žarko htjela hitno vađenje iz EPH i priliku za nešto novo, drugačije, ali se nisam usuđivala samoinicijativno otići u nepoznato bez posla jer sam ipak odgovorna za dvoje djece. No, sve što sam tražila počelo se ostvarivati takvom brzinom da sam bez trunke sumnje uzela na znanje kako treba biti jako oprezan sa željama jer se one itekako mogu ostvariti.

I sada igram tu neku čudnu životnu igru, oslobođena predrasuda o vlastitoj nemoći, svjesna da držim nekakve karte u rukama te ih trebam samo mudro iskoristiti... Po ne znam koji puta postavljam si pitanje što doista želim i gdje želim stići, pa da napokon formuliram molbu do kraja. Navrh jezika mi je, još samo malo...

A Valentinovo? Prije šest godina, na današnji datum, izgubila sam treću trudnoću zaredom, i o tome sam ovdje pisala. Isplakala sam dušu, odlučila da više ne mogu tako, pustila kontrolu nad kreiranjem Života Onome Gore te mjesec i pol kasnije ostala u drugom stanju sa Mihovilom. Pa eto, šest godina kasnije imam prekrasnog petogodišnjaka kakvog nisam mogla zamisliti niti u najluđim snovima, imam jako željenu kćer, ratobornu i slatku, izgubila sam posao, ali suzama nema mjesta. Više mi ne treba niti mjesec dana kako bih odbacila od sebe ono što me opterećuje i nastavila dalje. Ne znam zašto žene pričaju o krizi srednjih godina kad je samopouzdanje u 37.-oj nemjerljivo s izgubljenim lutanjima mlade djevojke. Prekrasno je biti ostvarena žena, zaista. Sretno mi Valentinovo, volim samu sebe.

Poklanjam si pjesmu, najdražu...