Dugo nisam pisala, čini mi se godinama ili su one barem proletjele u mojoj glavi... Razmišljala sam ovih dana o tome kako je blog pratio moj život na njegovom najaktivnijem dijelu u kojem se dogodilo mnoštvo sudbonosnih događaja - moja konačna odluka o novinarstvu kao doživotnom zanimanju, vjenčanje, trudnoće, rođenje djece... Sad je čak i moj dugogodišnji nickname dobio smisao - naime, počela sam davnih dana pisati blog kako bi mi to olakšalo prestanak pušenja. Tijekom godina sam doista bacila cigarete, nisam zapalila više od dvije godine te sad komotno mogu reći da sam doslovno bivša apstinentica. :)

Pa kad sam već marljivo opisivala sve te značajne životne avanture, eto da zabilježim i ove trenutke. Jučer je, nakon četiri godine "ljubavi", napokon pukla i moja veza s EPH gdje je u tijeku "reorganizacija", a istovremeno sam pozvana na razgovor za novi posao. U tom jednom nevjerojatnom danu dogodila su se preklapanja zbog kojih sam se osjećala kao gledatelj nekog jako čudnog, artističkog filma. Ujutro režim na direktora (koji mi ionako nikada nije ništa značio zbog one moje ljubljene kategorije "stalni honorarac", pa mi je bio i ostao nitko i ništa u životu), bacam sve sa stola u smeće, praznim računalo i kupim krpice sretna što je mučenje napokon gotovo, a samo tri sata kasnije zove me direktorica jedne firme na razgovor za urednički posao kojeg sam potajice priželjkivala (naravno, još uvijek mu se nadam, točno u podne ću znati više detalja).

U svemu tome posljednjih je mjeseci snažno na djelu u punom sjaju zakon privlačenja o kojem sam već pisala... Detalji su previše osobni da bih izlazila s njima u javnost, osim ovih spomenutih situacija s poslom - zaista sam žarko htjela hitno vađenje iz EPH i priliku za nešto novo, drugačije, ali se nisam usuđivala samoinicijativno otići u nepoznato bez posla jer sam ipak odgovorna za dvoje djece. No, sve što sam tražila počelo se ostvarivati takvom brzinom da sam bez trunke sumnje uzela na znanje kako treba biti jako oprezan sa željama jer se one itekako mogu ostvariti.

I sada igram tu neku čudnu životnu igru, oslobođena predrasuda o vlastitoj nemoći, svjesna da držim nekakve karte u rukama te ih trebam samo mudro iskoristiti... Po ne znam koji puta postavljam si pitanje što doista želim i gdje želim stići, pa da napokon formuliram molbu do kraja. Navrh jezika mi je, još samo malo...

A Valentinovo? Prije šest godina, na današnji datum, izgubila sam treću trudnoću zaredom, i o tome sam ovdje pisala. Isplakala sam dušu, odlučila da više ne mogu tako, pustila kontrolu nad kreiranjem Života Onome Gore te mjesec i pol kasnije ostala u drugom stanju sa Mihovilom. Pa eto, šest godina kasnije imam prekrasnog petogodišnjaka kakvog nisam mogla zamisliti niti u najluđim snovima, imam jako željenu kćer, ratobornu i slatku, izgubila sam posao, ali suzama nema mjesta. Više mi ne treba niti mjesec dana kako bih odbacila od sebe ono što me opterećuje i nastavila dalje. Ne znam zašto žene pričaju o krizi srednjih godina kad je samopouzdanje u 37.-oj nemjerljivo s izgubljenim lutanjima mlade djevojke. Prekrasno je biti ostvarena žena, zaista. Sretno mi Valentinovo, volim samu sebe.

Poklanjam si pjesmu, najdražu...