U kratkim crtama jer nemam vremena... Dojadile su mi rasprave na nekim stranicama o novinarima i novinarstvu, pa sam odlučila pokrenuti forum s tom tematikom. A zahvaljujući stranicama koje pomažu i tutlekima poput mene da naprave forum, moje djelce možete pronaći na adresi:

http://novinari.forumotion.com

Naravno, tražim i moderatore. A svaka sugestija, kritika, primjedba i slično su više nego dobrodošli. Pa eto, pomognite mi da svoj mali projekt dignem iz pepela.

Naučila sam još jednu lekciju iz majčinstva - moram biti oprezna kad mijenjam image. Očito više nemam pravo niti na šišanje i farbanje, a bez razmišljanja o tome kako će to djelovati na mog sina... U subotu sam napravila drastičnu promjenu izgleda jer se više nisam mogla pogledati ujutro u ogledalu - ošišala sam se potpuno na kratko i ofarbala u plavo. Frizerke oduševljene, ja oduševljena, moji oduševljeni, a on... udri u plač, vrištanje, kuku-lelek... Dijete doživjelo šok! Čekao me jadničak nekoliko sati, nadao se kad je čuo otvaranje ulaznih vratiju, a onda je ugledao spodobu koja glumi njegovu mamu. Jedva sam ga smirila, a već dva dana ne želi nikome u ruke osim meni. I stalno ga moram nosati, ne smijem ga ispuštati, a sa svojih godinu dana već je dovoljno težak da mi leđa otpadaju. Vjerojatno se boji da ću opet nestati, pa se pojaviti drugačija, njemu neprepoznatljiva. Čak mi je prvog dana stalno nudio kapu i zadovoljno se smješkao kad bih je stavila na glavu. Tada nije morao gledati te grozne dlake...

I tako, držeći se za križa, psujući nešto sebi u bradu, teško zadržavajući strpljenje koje mi, zbog ove naglo povećane potražnje za mojim angažmanom, visi na koncu, pomislim kako ću napisati nešto u stilu one izreke: "Budite oprezni sa svojim željama". No, onda stanem i ponovno promislim - pa tko će me drugi u životu ovako jako voljeti i trebati upravo takvu kakva jesam? A potpuno me razoruža vlažni niz njegovih pusa - prije par dana naučio je kako se to radi iako, doduše, često plazi jezik poput malog štenca. I što da na to kažem? Slegnem ramenima i zanemarim leđa...

Sutra je novi dan. Pa nije važno ako me u samo 48 sati od raskošnog, doveo u stanje ofucanog kanarinca. Njemu sam dobra i to je najvažnije. Živ-živ-živ

Inspiracija: LINK na dva dana staru vijest

Odlučila sam - organizirat ću prosvjed na prosvjed i kontraprosvjed za (pre)imenovanje Kazališnog trga, odnosno Trga maršala Tita ili kako ga već zvali. Zapravo, moj prosvjed bit će protiv svih imena ulica i trgova u gradu Zagrebu - tražit ću od našeg Bandića da se umjesto naziva postave brojevi, pa kom milo, a kom drago! Zaključak: kako bismo izbjegli beskonačne rasprave o tome je l' prije bila kokoš ili jaje (a da ne govorimo o traženju gomile dlaka u jajetu/jajima) i uštedjeli na izradi tabli i novih karata, dajmo svemu brojeve i mir u kući.



Moram priznati da mi je sjela na živac novinarka OTV-a koja je izjavila otprilike ovako: "... neki jugonostalgičari žele iskopati Tita kao povijesnu ličnost" Dakle, trebam biti jugonostalgičarka kako bih zaključila da je Tito obilježio određen period u povijesti?! Nema veze što on jest bio povijesna ličnost (sviđao se nekome ili ne). Po novoj interpretaciji, samo jugonostalgičari mogu tako nešto tvrditi... A to što je skromnih pedesetak godina bio na čelu nekakve tamo države - nikom ništa. Država se raspala, pa smo tako uzeli gumicu u ruke i izbrisali taj dio povijesti skupa sa Titom jer nam se ne sviđa. A ako mu spomenemo ime, e onda smo i jugonostalgičari.

Dakle, na pojednostavljenom primjeru kako bi shvatila poantu i stvorenja poput citirane novinarke: kad sam bila klinka, imala sam vezu sa jednom budalom - bili smo čak dvije-tri godine zajedno. Na određen način ostavio je na meni traga, naučio me što ne želim u životu i na tome mu hvala. On je dio moje prošlosti, a (među ostalim) zahvaljujući njemu sam danas (nadam se) pametnija. Narodi pak imaju povijest i svoje povijesne ličnosti (o kojima možemo raspravljati jesu li bili geniji, budale, mirotvorci, zločinci ili negdje u sredini), a koje su utjecale svojim životom i djelovanjem na njihovu sadašnjost. Osobno bih definitivno onoj spomenutoj budali iz moje prošlosti dala barem jednu slijepu ulicu u gradu kako bih mu zahvalila na tolikim korisnim životnim lekcijama o tome što nije dobro. Neću ulaziti u to kako bi se trebao zvati trg na kojem je HNK, ipak sam oduvijek bila apolitična. Ali nekako se želim nadati da ću slušati barem malo manje bedastoća poput ove iako se bojim da se Nada i dalje bavi najstarijim zanatom. U krajnjoj liniji, ako se može na udarnim stranicama novina objaviti intervju sa homoseksualcem koji putem emaila glumi premijera, zašto bi Tito morao biti povijesna ličnost?

O tempora, o mores...

(Mali dodatak uz temu (kao zanimljivost): jeste li znali da se u seriji Ponos Ratkajevih upravo pojavio Tito kao vrlo pozitivna osoba, a glavni junak serije, mladi grof Ratkaj, sav se rastopio od milja jer ga je Tito osobno angažirao da mu pomogne u organizaciji komunističkog pokreta u Hrvatskoj? Sve se bojim kakav će biti utjecaj na gledateljstvo - nakon još dvije-tri epizode glasna će gomila nahrupiti pred HNK i tražiti da se trg preimenuje u Ratkajev trg. U ovom slučaju bit će riječ o ratkajonostalgičarima... Tito će prema mladom grofu biti manji od zrna graška...A kakva je bila prava povijest? Pa tko se danas još time zamara...)

Bilo je to davne 1983. godine kada smo spakirali posljednje kofere i spremili se za povratak u Zagreb. Živjeli smo dugi niz godina u Celju gdje su roditelji radili, a tamo sam i ja rođena. Morala sam se oprostiti od prijatelja, a najteže mi je bilo pozdraviti se sa Matejom. Mala, plava djevojčica, prava Slovenka bila mi je najbolja prijateljica. Iako je živjela u susjednom neboderu sa kojim smo ratovali (klinci sa broja 2 i broja 4 bili su dva posvađana tabora iako mislim da nitko od nas nije znao zašto je tome tako), ona je uvijek bila na našoj strani. Zajedno smo dijelile sva najnovija otkrića među kojima je jedno od najvažnijih bilo da sveti Miklavž (sveti Nikola) ne postoji ili kakvi su okusi pojedinih trava. Ne jednom sam povraćala zeleno po čemu je mama odmah znala da smo opet jele djetelinu... Mogla bih ispričati puno priča vezanih uz tih mojih osam godina života koje sam provela u Sloveniji. Imala sam puno prijatelja, a kao i svi klinci na kugli zemaljskoj, znali smo se lijepo igrati (ili ponekad mlatiti). Zapravo sam s godinama shvatila da imam više lijepih uspomena na Celje nego na osnovnu školu u Zagrebu, no kakva je ovdje bila ekipa, to nimalo ne čudi.

Pa da se vratim na osamdesettreću... Toga sam se ljetnog dana morala oprostiti od Mateje. Rekli su nam da se možemo poljubiti za rastanak, a nas je toliko bilo sram, da smo "to" otišle obaviti iza obližnje trafostanice. Brzi poljubac u obraz i zbogom čije pravo značenje nismo mogle razumjeti. Odlasci djeci nisu jasni, kao što ne poznaju ni pojam konačnosti. Sjećam se i vlaka koji je odlazio s celjskog perona kao i riječi moje starije sestre: "Dobro zapamti sve što vidiš jer tko zna kada ćeš ponovno ovdje doći."

Sa Matejom sam u sljedećih nekoliko godina razmijenila dvije ili tri razglednice i čestitke, a zatim je ostala u mom sjećanju jer je život krenuo nekim drugim putem. U Celje sam ponovno došla tek 2005. prije vjenčanja jer sam trebala izvod iz matične knjige rođenih. Odvela sam budućeg muža do nebodera, škole, prošetala ga malenim kvartom i sa čuđenjem shvatila da je gotovo sve ostalo isto.

Naš neboder...


... pa čak i drvo na koje sam se nekada davno popela iz prevelike ljubavi prema jednom Primožu i nisam mogla sići zbog čega sam toliko glasno dozivala mamu upomoć da su stanari izlazili na balkone kako bi vidjeli što se događa


Mateji se nisam javila, prošlo je previše vremena i izgubile smo svaki kontakt. Bilo mi je glupo pozvoniti na vrata sa zaručnikom u stilu: "Eto, ja se pojavila nakon toliko godina..."

Čemu ova priča? Nedavno sam se, na poziv prijateljice učlanila u Facebook. Svuda me ima, pa zašto ne bih bila i ovdje? Nije prošlo ni desetak dana kada sam dobila "poziv na prijateljstvo" od osobe dobro mi poznatog imena i prezimena iz Slovenije. Iako sam se učlanila sa novim prezimenom, moja Mateja me uspjela pronaći. Pretražila je sve članice mog imena iz Hrvatske (neovisno o prezimenu) i svima poslala poruku u nadi da će joj neka od njih odgovoriti. I uspjela je! Srećom pa nemam svakidašnje ime kao što je Ana ili Iva (ipak ću zadržati barem dio anonimnosti, pa neću otkriti kako se zovem) što joj je donekle olakšalo potragu. Nisam mogla vjerovati... Nakon 25 godina ni ona mene nije zaboravila.

Danas je sutkinja u Ljubljani, još nema svoju obitelj, no i to će doći na red. Bilo mi je prekrasno sa nekim razgovarati o tako davnom djetinjstvu i vremenu koje rado čuvam u sjećanju iako ga rijetko spominjem. Ona meni piše na slovenskom, ja njoj na hrvatskom i tako pokušavamo već danima ispričati jedna drugoj sve što se događalo u protekla dva desetljeća.



I neka mi netko kaže da internet udaljava ljude?!

Jučer sam gledala dio emisije Petrova trudionica... Obuzele su me uspomene na divnog liječnika koji je vodio moju trudnoću, na očajno stanje odjela na kojem sam nekoliko dana bila hospitalizirana (zbog prethodno izgubljenih trudnoća trebalo je napraviti detaljne pretrage), na dragu prijateljicu i specijalizanticu iz Petrove koja je bila pokraj mene dok sam rađala...

I tako sam spontano poslala mail sljedećeg sadržaja:
"Da dobijem bingo, dio bi sigurno išao vama, a ovako samo zovem...Hvala vam od srca!" i priložila na brzinu napravljenu zahvalnicu:



A onda je došao muž i htio je gledati film, okrenuli smo program... Pa nismo ni znali da su nas pročitali i pokazali.

Petrovoj od srca želim svako dobro. I nadam se da će se urediti prije mog drugog poroda.

Uskoro će proljeće, pa sam odlučila malo čeprkati po predlošcima i osvježiti se bojama. Ovaj mi je do sada najljepši. Mala mu je zamjerka što je preuski prostor za tekst. No, ionako rijetko napišem dugu lametaciju

"U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj"

Kad sam bila dijete govorili su mi da optimisti duže žive. Učili su me i da „lijepa riječ zlatna vrata otvara“. Doista, naši su se roditelji svim silama trudili da u nas usade što više pozitivnih vrijednosti. Osigurali su nam sretno djetinjstvo – ne materijalno bogato već sretno. Naučili su nas što je pravo bogatstvo, naučili su nas pravoj vrijednosti tolerancije, praštanja, razumijevanja, poštovanja, altruizma te općenito pojmova koji proizlaze iz ljubavi. Nikada nas nije smetalo ako bi nas netko zbog toga proglasio konzervativnima ili naivnima jer smo bili sretni, a u dušama onih koji su nas osuđivali gotovo redovito bismo prepoznali ljubomoru ili duboku, gorku nesreću i usamljenost. Danas je malo onih koji poštuju obiteljske vrijednosti, a to i ne treba čuditi s obzirom u kakvom okruženju djeca rastu... O toj sam temi davno pisala. Možda ću je jednom i ponoviti, no ne u ovom postu. Danas želim pisati o Riječi i njezinoj snazi...

Kada sam postala djevojka, počela sam primjećivati da se doista ostvaruje većina mojih snova, odnosno sve što bih od srca, iskreno poželjela to bi se i dogodilo. Dugo sam to nazivala čudom, smatrala sam se rođenom pod sretnom zvijezdom, kao da se događaji odvijaju bez mog učešća, nekom čarolijom... No, je li doista bilo tako? Sva ta čuda obično bi se dogodila kada bih otvorila nekome svoje srce te iz dubine duše izgovorila ili napisala svoju želju. Nekada bi prošlo više, a nekada manje vremena, no želje su se redovito ostvarivale.

Tada sam počela primječivati niz koji počinje od misli (vjere), nastavlja se u Riječi, a potom slijedi „materijalizacija“. Razmišljajući tako o toj temi, sjetila sam se da i Biblija počinje sa Riječi. Tu je i hebrejsko pismo koje Židovi smatraju svetim, odnosno s time povezana Kabala (drevni židovski ezoterijski svjetonazor koji se oslanja na dublje tumačenje Tore (prvog petoknjižja Starog Zavjeta). Prenosila se isključivo usmenim putem sve do III. stoljeća, kada je napisan Sefer Jetzirah (Knjiga stvaranja) koji tumači stvaranje svijeta putem mistične simbolike deset brojeva (1 - 10) i dvadeset dva slova hebrejskog pisma). Općenito je u društvu priznata vrijednost jezika: on je elementarni dio identiteta naroda, opismenjavanje je neophodno za razvoj društva, poznati su i primjeri poput Srednjeg vijeka gdje su se ljudi namjerno držali nepismenima kako bi im se uskratilo znanje, pa se tako njima lakše manipuliralo...


Ivan Kukuljević Sakcinski prvi je progovorio na hrvatskom jeziku u Hrvatskom saboru 2. svibnja 1843. godine propagirajući borbu za nacionalno oslobođenje s neobičnom smionošću, zahtijevajući da se hrvatski uvede kao službeni jezik u škole i urede, tako da uvođenje u javni život bude postupno.

Danas sam duboko uvjerena u snagu Riječi i bojim se da je suvremeni čovjek vrlo podcjenjuje. Ljudi slute da se nešto loše događa u društvu, posvuda traže razloge, ali nikako da pronađu „sjeme zla“. Veliku krivicu svaljuju na medije koji se povode za senzacionalizmom i zastrašivanjem sa ciljem zarade i rekla bih da su ljudi na dobrom putu da otkriju žarište. No, mediji nisu uzrok već posljedica procesa koji počinje od nas samih. Da sami nismo „zaraženi“ potrebom da dušu hranimo crnim kronikama, mediji više nebi imali interesa pisati o takvim temama... Zato bi bilo korisno da napokon, umjesto da tražimo krivce u drugima, počnemo tražiti uzrok u nama.

Možda bi upravo naše izražavanje trebao biti prvi korak. Ma kako se činio malen, mogao bi poput snježne grude bačene s vrha planine izazvati pravu lavinu. Bio bi to „malen korak za čovjeka, no ogroman za čovječanstvo“. Umjesto da olako izgovaramo uvrede i psovke šireći mržnju, možda bismo napokon mogli okrenuti kotač u suprotnom smijeru. Recimo: koliko ste često za nekoga rekli da je „seljačina“ jer ne zadovoljava vaše kriterije po kojima bi se osoba trebala ponašati? Ili koliko ste puta čuli nekog da kaže „pravi si Židov“ ako želi istaknuti nečiju škrtost? To nisu primjeri prostačkih, reklo bi se rudarskih psovki, ali nose u sebi veliko zlo i prijetnju. Zašto? Nazivajući nekoga „seljačinom“ zapravo ističete da su seljaci bezvrijedni ljudi iako vrlo teško zarađuju svoj kruh poštenim radom na zemlji. Oni su, po vašem sudu, zadnja rupa na svirali, sorta koju treba iskorijeniti jer je suvišna. Nazivajući nekoga Židovom zato jer je škrt, upravo ste dali svoj doprinos ionako raširenom antisemitizmu u svijetu te odali priznanje Hitleru za dobro obavljen posao. Židovi su, naime škrti, očito previše imaju te ih također treba maknuti s lica Zemlje. Jer zašto bi u protivnom bili sinonimom za nešto loše kao što je škrtost? Nikada primjerice nisam čula da netko nekome kaže „E jesi Kršćanin!“, ako želi istaknuti neku lošu osobinu...

„Ispeci pa reci“ ili već prije spomenuta izreka „lijepa riječ zlatna vrata otvara“ te slične poslovice trebale bi češće biti predmetom našeg razmišljanja. Uostalom razmislite o još nečemu – riječi su odraz našeg unutrašnjeg stanja. Da nismo ispunjeni gorčinom, boli, ljubomorom, bijesom..., psovke sigurno nikada ne bi izašle iz naših usta. A zlo hrani zlo. Zlom se ciklus zla ne može prekinuti, pa su tako i uvrede i psovke vrlo bitan akcelerator tog procesa. Suprotno tomu, ako pokušamo okrenuti ploču, pa u zlu pronaći bar nekakvo dobro, ako prestanemo hraniti „vraga“ otrovom, na dobrom smo putu da popravimo kvalitetu našeg življenja. Kad sam već spomenula medije, eto primjera kako bi i urednici mogli dati svoj doprinos. Nedavno je izgorio autobus koji je prevozio vaterpolo ekipu iz Dubrovnika. Naglasak svih vijesti bio je na izgorenom autobusu, a ne na činjenici da se cijela ekipa spasila iskakanjem iz autobusa te da nitko nije teže ozlijeđen. Ne kažem da je sve vijesti moguće napisati iz pozitivnog aspekta, ali uvjerena sam da je to moguće sa barem 50 posto. Pa da se i tih 50 posto napiše na drugačiji način već bismo sa manje tjeskobe čitali novine i gledali dnevnik...

Ružne Riječi imaju snagu ravnu fizičkom udarcu, a često i veću, ostavljaju duboke rane na duši. Koliko ste puta čuli da netko kaže: „Rađe bih da me udario, nego sve to izgovorio“, a sigurno ste i sami tako nešto barem jednom pomislili. Svakodnevno svjedočimo i raspadima obitelji jer su se partneri neprestano svađali i međusobno vrijeđali. Da ne govorim o verbalnom zlostavljanju djece čije su posljedice trajne te negativno utječu na njihov mentalni razvoj... Primjera je zaista mnogo.



Pokušajte barem jedan dan aktivno misliti o tome što govorite, nastojte svemu izgovorenom dati pozitivnu notu i sigurna sam da ćete tu noć mnogo mirnije spavati. A bliži se vrijeme korizme – umjesto da se odričete cigareta i čokolada kako biste sebi učinili uslugu, pokušajte učiniti uslugu i svojim bližnjima, pa se u tih 40 dana odreći psovki i vrijeđanja. Začinite li to doba svakodnevnim traženjem razloga za vedrinu i smijeh, učinit ćete veliko dobro svima, a osobito sebi. Bolje od čokoladica, zar ne? Pa makar takvo ponašanje ne uspjeli zadržati kao trajno, možda ćete nekoga slučajno zaraziti optimizmom i dobrotom te tako posijati barem jedno sjeme dobra...