Marketing
Jezično sjeme dobra i zla
"U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj"
Kad sam bila dijete govorili su mi da optimisti duže žive. Učili su me i da „lijepa riječ zlatna vrata otvara“. Doista, naši su se roditelji svim silama trudili da u nas usade što više pozitivnih vrijednosti. Osigurali su nam sretno djetinjstvo – ne materijalno bogato već sretno. Naučili su nas što je pravo bogatstvo, naučili su nas pravoj vrijednosti tolerancije, praštanja, razumijevanja, poštovanja, altruizma te općenito pojmova koji proizlaze iz ljubavi. Nikada nas nije smetalo ako bi nas netko zbog toga proglasio konzervativnima ili naivnima jer smo bili sretni, a u dušama onih koji su nas osuđivali gotovo redovito bismo prepoznali ljubomoru ili duboku, gorku nesreću i usamljenost. Danas je malo onih koji poštuju obiteljske vrijednosti, a to i ne treba čuditi s obzirom u kakvom okruženju djeca rastu... O toj sam temi davno pisala. Možda ću je jednom i ponoviti, no ne u ovom postu. Danas želim pisati o Riječi i njezinoj snazi...
Kada sam postala djevojka, počela sam primjećivati da se doista ostvaruje većina mojih snova, odnosno sve što bih od srca, iskreno poželjela to bi se i dogodilo. Dugo sam to nazivala čudom, smatrala sam se rođenom pod sretnom zvijezdom, kao da se događaji odvijaju bez mog učešća, nekom čarolijom... No, je li doista bilo tako? Sva ta čuda obično bi se dogodila kada bih otvorila nekome svoje srce te iz dubine duše izgovorila ili napisala svoju želju. Nekada bi prošlo više, a nekada manje vremena, no želje su se redovito ostvarivale.
Tada sam počela primječivati niz koji počinje od misli (vjere), nastavlja se u Riječi, a potom slijedi „materijalizacija“. Razmišljajući tako o toj temi, sjetila sam se da i Biblija počinje sa Riječi. Tu je i hebrejsko pismo koje Židovi smatraju svetim, odnosno s time povezana Kabala (drevni židovski ezoterijski svjetonazor koji se oslanja na dublje tumačenje Tore (prvog petoknjižja Starog Zavjeta). Prenosila se isključivo usmenim putem sve do III. stoljeća, kada je napisan Sefer Jetzirah (Knjiga stvaranja) koji tumači stvaranje svijeta putem mistične simbolike deset brojeva (1 - 10) i dvadeset dva slova hebrejskog pisma). Općenito je u društvu priznata vrijednost jezika: on je elementarni dio identiteta naroda, opismenjavanje je neophodno za razvoj društva, poznati su i primjeri poput Srednjeg vijeka gdje su se ljudi namjerno držali nepismenima kako bi im se uskratilo znanje, pa se tako njima lakše manipuliralo...
Ivan Kukuljević Sakcinski prvi je progovorio na hrvatskom jeziku u Hrvatskom saboru 2. svibnja 1843. godine propagirajući borbu za nacionalno oslobođenje s neobičnom smionošću, zahtijevajući da se hrvatski uvede kao službeni jezik u škole i urede, tako da uvođenje u javni život bude postupno.
Danas sam duboko uvjerena u snagu Riječi i bojim se da je suvremeni čovjek vrlo podcjenjuje. Ljudi slute da se nešto loše događa u društvu, posvuda traže razloge, ali nikako da pronađu „sjeme zla“. Veliku krivicu svaljuju na medije koji se povode za senzacionalizmom i zastrašivanjem sa ciljem zarade i rekla bih da su ljudi na dobrom putu da otkriju žarište. No, mediji nisu uzrok već posljedica procesa koji počinje od nas samih. Da sami nismo „zaraženi“ potrebom da dušu hranimo crnim kronikama, mediji više nebi imali interesa pisati o takvim temama... Zato bi bilo korisno da napokon, umjesto da tražimo krivce u drugima, počnemo tražiti uzrok u nama.
Možda bi upravo naše izražavanje trebao biti prvi korak. Ma kako se činio malen, mogao bi poput snježne grude bačene s vrha planine izazvati pravu lavinu. Bio bi to „malen korak za čovjeka, no ogroman za čovječanstvo“. Umjesto da olako izgovaramo uvrede i psovke šireći mržnju, možda bismo napokon mogli okrenuti kotač u suprotnom smijeru. Recimo: koliko ste često za nekoga rekli da je „seljačina“ jer ne zadovoljava vaše kriterije po kojima bi se osoba trebala ponašati? Ili koliko ste puta čuli nekog da kaže „pravi si Židov“ ako želi istaknuti nečiju škrtost? To nisu primjeri prostačkih, reklo bi se rudarskih psovki, ali nose u sebi veliko zlo i prijetnju. Zašto? Nazivajući nekoga „seljačinom“ zapravo ističete da su seljaci bezvrijedni ljudi iako vrlo teško zarađuju svoj kruh poštenim radom na zemlji. Oni su, po vašem sudu, zadnja rupa na svirali, sorta koju treba iskorijeniti jer je suvišna. Nazivajući nekoga Židovom zato jer je škrt, upravo ste dali svoj doprinos ionako raširenom antisemitizmu u svijetu te odali priznanje Hitleru za dobro obavljen posao. Židovi su, naime škrti, očito previše imaju te ih također treba maknuti s lica Zemlje. Jer zašto bi u protivnom bili sinonimom za nešto loše kao što je škrtost? Nikada primjerice nisam čula da netko nekome kaže „E jesi Kršćanin!“, ako želi istaknuti neku lošu osobinu...
„Ispeci pa reci“ ili već prije spomenuta izreka „lijepa riječ zlatna vrata otvara“ te slične poslovice trebale bi češće biti predmetom našeg razmišljanja. Uostalom razmislite o još nečemu – riječi su odraz našeg unutrašnjeg stanja. Da nismo ispunjeni gorčinom, boli, ljubomorom, bijesom..., psovke sigurno nikada ne bi izašle iz naših usta. A zlo hrani zlo. Zlom se ciklus zla ne može prekinuti, pa su tako i uvrede i psovke vrlo bitan akcelerator tog procesa. Suprotno tomu, ako pokušamo okrenuti ploču, pa u zlu pronaći bar nekakvo dobro, ako prestanemo hraniti „vraga“ otrovom, na dobrom smo putu da popravimo kvalitetu našeg življenja. Kad sam već spomenula medije, eto primjera kako bi i urednici mogli dati svoj doprinos. Nedavno je izgorio autobus koji je prevozio vaterpolo ekipu iz Dubrovnika. Naglasak svih vijesti bio je na izgorenom autobusu, a ne na činjenici da se cijela ekipa spasila iskakanjem iz autobusa te da nitko nije teže ozlijeđen. Ne kažem da je sve vijesti moguće napisati iz pozitivnog aspekta, ali uvjerena sam da je to moguće sa barem 50 posto. Pa da se i tih 50 posto napiše na drugačiji način već bismo sa manje tjeskobe čitali novine i gledali dnevnik...
Ružne Riječi imaju snagu ravnu fizičkom udarcu, a često i veću, ostavljaju duboke rane na duši. Koliko ste puta čuli da netko kaže: „Rađe bih da me udario, nego sve to izgovorio“, a sigurno ste i sami tako nešto barem jednom pomislili. Svakodnevno svjedočimo i raspadima obitelji jer su se partneri neprestano svađali i međusobno vrijeđali. Da ne govorim o verbalnom zlostavljanju djece čije su posljedice trajne te negativno utječu na njihov mentalni razvoj... Primjera je zaista mnogo.
Pokušajte barem jedan dan aktivno misliti o tome što govorite, nastojte svemu izgovorenom dati pozitivnu notu i sigurna sam da ćete tu noć mnogo mirnije spavati. A bliži se vrijeme korizme – umjesto da se odričete cigareta i čokolada kako biste sebi učinili uslugu, pokušajte učiniti uslugu i svojim bližnjima, pa se u tih 40 dana odreći psovki i vrijeđanja. Začinite li to doba svakodnevnim traženjem razloga za vedrinu i smijeh, učinit ćete veliko dobro svima, a osobito sebi. Bolje od čokoladica, zar ne? Pa makar takvo ponašanje ne uspjeli zadržati kao trajno, možda ćete nekoga slučajno zaraziti optimizmom i dobrotom te tako posijati barem jedno sjeme dobra...
Post je objavljen 02.02.2008. u 11:12 sati.