Naučila sam još jednu lekciju iz majčinstva - moram biti oprezna kad mijenjam image. Očito više nemam pravo niti na šišanje i farbanje, a bez razmišljanja o tome kako će to djelovati na mog sina... U subotu sam napravila drastičnu promjenu izgleda jer se više nisam mogla pogledati ujutro u ogledalu - ošišala sam se potpuno na kratko i ofarbala u plavo. Frizerke oduševljene, ja oduševljena, moji oduševljeni, a on... udri u plač, vrištanje, kuku-lelek... Dijete doživjelo šok! Čekao me jadničak nekoliko sati, nadao se kad je čuo otvaranje ulaznih vratiju, a onda je ugledao spodobu koja glumi njegovu mamu. Jedva sam ga smirila, a već dva dana ne želi nikome u ruke osim meni. I stalno ga moram nosati, ne smijem ga ispuštati, a sa svojih godinu dana već je dovoljno težak da mi leđa otpadaju. Vjerojatno se boji da ću opet nestati, pa se pojaviti drugačija, njemu neprepoznatljiva. Čak mi je prvog dana stalno nudio kapu i zadovoljno se smješkao kad bih je stavila na glavu. Tada nije morao gledati te grozne dlake...

I tako, držeći se za križa, psujući nešto sebi u bradu, teško zadržavajući strpljenje koje mi, zbog ove naglo povećane potražnje za mojim angažmanom, visi na koncu, pomislim kako ću napisati nešto u stilu one izreke: "Budite oprezni sa svojim željama". No, onda stanem i ponovno promislim - pa tko će me drugi u životu ovako jako voljeti i trebati upravo takvu kakva jesam? A potpuno me razoruža vlažni niz njegovih pusa - prije par dana naučio je kako se to radi iako, doduše, često plazi jezik poput malog štenca. I što da na to kažem? Slegnem ramenima i zanemarim leđa...

Sutra je novi dan. Pa nije važno ako me u samo 48 sati od raskošnog, doveo u stanje ofucanog kanarinca. Njemu sam dobra i to je najvažnije. Živ-živ-živ