Bilo je to davne 1983. godine kada smo spakirali posljednje kofere i spremili se za povratak u Zagreb. Živjeli smo dugi niz godina u Celju gdje su roditelji radili, a tamo sam i ja rođena. Morala sam se oprostiti od prijatelja, a najteže mi je bilo pozdraviti se sa Matejom. Mala, plava djevojčica, prava Slovenka bila mi je najbolja prijateljica. Iako je živjela u susjednom neboderu sa kojim smo ratovali (klinci sa broja 2 i broja 4 bili su dva posvađana tabora iako mislim da nitko od nas nije znao zašto je tome tako), ona je uvijek bila na našoj strani. Zajedno smo dijelile sva najnovija otkrića među kojima je jedno od najvažnijih bilo da sveti Miklavž (sveti Nikola) ne postoji ili kakvi su okusi pojedinih trava. Ne jednom sam povraćala zeleno po čemu je mama odmah znala da smo opet jele djetelinu... Mogla bih ispričati puno priča vezanih uz tih mojih osam godina života koje sam provela u Sloveniji. Imala sam puno prijatelja, a kao i svi klinci na kugli zemaljskoj, znali smo se lijepo igrati (ili ponekad mlatiti). Zapravo sam s godinama shvatila da imam više lijepih uspomena na Celje nego na osnovnu školu u Zagrebu, no kakva je ovdje bila ekipa, to nimalo ne čudi.

Pa da se vratim na osamdesettreću... Toga sam se ljetnog dana morala oprostiti od Mateje. Rekli su nam da se možemo poljubiti za rastanak, a nas je toliko bilo sram, da smo "to" otišle obaviti iza obližnje trafostanice. Brzi poljubac u obraz i zbogom čije pravo značenje nismo mogle razumjeti. Odlasci djeci nisu jasni, kao što ne poznaju ni pojam konačnosti. Sjećam se i vlaka koji je odlazio s celjskog perona kao i riječi moje starije sestre: "Dobro zapamti sve što vidiš jer tko zna kada ćeš ponovno ovdje doći."

Sa Matejom sam u sljedećih nekoliko godina razmijenila dvije ili tri razglednice i čestitke, a zatim je ostala u mom sjećanju jer je život krenuo nekim drugim putem. U Celje sam ponovno došla tek 2005. prije vjenčanja jer sam trebala izvod iz matične knjige rođenih. Odvela sam budućeg muža do nebodera, škole, prošetala ga malenim kvartom i sa čuđenjem shvatila da je gotovo sve ostalo isto.

Naš neboder...


... pa čak i drvo na koje sam se nekada davno popela iz prevelike ljubavi prema jednom Primožu i nisam mogla sići zbog čega sam toliko glasno dozivala mamu upomoć da su stanari izlazili na balkone kako bi vidjeli što se događa


Mateji se nisam javila, prošlo je previše vremena i izgubile smo svaki kontakt. Bilo mi je glupo pozvoniti na vrata sa zaručnikom u stilu: "Eto, ja se pojavila nakon toliko godina..."

Čemu ova priča? Nedavno sam se, na poziv prijateljice učlanila u Facebook. Svuda me ima, pa zašto ne bih bila i ovdje? Nije prošlo ni desetak dana kada sam dobila "poziv na prijateljstvo" od osobe dobro mi poznatog imena i prezimena iz Slovenije. Iako sam se učlanila sa novim prezimenom, moja Mateja me uspjela pronaći. Pretražila je sve članice mog imena iz Hrvatske (neovisno o prezimenu) i svima poslala poruku u nadi da će joj neka od njih odgovoriti. I uspjela je! Srećom pa nemam svakidašnje ime kao što je Ana ili Iva (ipak ću zadržati barem dio anonimnosti, pa neću otkriti kako se zovem) što joj je donekle olakšalo potragu. Nisam mogla vjerovati... Nakon 25 godina ni ona mene nije zaboravila.

Danas je sutkinja u Ljubljani, još nema svoju obitelj, no i to će doći na red. Bilo mi je prekrasno sa nekim razgovarati o tako davnom djetinjstvu i vremenu koje rado čuvam u sjećanju iako ga rijetko spominjem. Ona meni piše na slovenskom, ja njoj na hrvatskom i tako pokušavamo već danima ispričati jedna drugoj sve što se događalo u protekla dva desetljeća.



I neka mi netko kaže da internet udaljava ljude?!