Evo još jedna priča za popunjavanje prostora u danima kada nemam o čemu pisati...
Teško je biti anđeo
Sigurno ste u svom životu upoznali ljude koje većina doživljava kao anđele bez krila. «Ona (ili on) je tako dobra, draga, pametna, ljubazna...» frcaju komplimenti sa svih strana. Ako imate sreće pa se sa njima zbližite, odmah bivaju uvršteni na prvo mjesto favorite liste - postaju vaši ispovjednici, uživaju veliko povjerenje, uvijek vas pažljivo slušaju, ne osuđuju vas čak i kada napravite teško probavljive greške, daju vam korisne savjete i uvijek imaju snage za osmijeh. Oni zrače toplinom i optimizmom, no ujedno i velikom snagom iz koje izvire naizgled nepokolebljivo samopouzdanje. Te osobe ne griješe, a kako bi i mogle? Kako bi netko koga krase toliki komplimenti mogao učiniti pogrešan korak i pasti? Ne, to se njima ne događa, to bi bilo previše strašno. Pa oni su uravnoteženi, kod njih nema gubitka razuma uslijed spontanosti srca, nisu skloni grijehu jer odlično razlikuju dobro od zla. Zato vam i nesebično pomažu, zato uvijek izaberu prave riječi i zato se u njih ne smijete razočarati. Odlučno odbijate takvu mogućnost čak i kada vam oni pesimistični i zli ljudi prišapnu da ćete se jako neugodno iznenaditi ako zagrebete malo dublje ispod površine. Htjeli ili ne, u startu ste im oduzeli njihovo pravo na ljudskost i nesavršenost, a svaka njihova greška bit će stavljena pod povećalo i oštro osuđena. Kazna koju će snositi bit će uskraćivanje oprosta jer povjerenje u njih ne smije biti poljuljano. Oni nemaju pravo na ravnopravnost sa vama - kako bi vas u protivnom smjeli savjetovati? Ne želite čuti da su svi ljudi, bez iznimke, rođeni sa teretom istočnog grijeha. Jeste li se ikada pitali koliko daleko seže vaša sebičnost i nepravda? One koje toliko često imate obraza nazvati najboljim prijateljima stavili ste u trajnu izolaciju. Bez grižnje savijesti povjeravate im sve najgore stvari koje ste učinili, odmarate umornu glavu na njihovom mekom ramenu, nježno im govorite da ne znate što biste učinili da njih nema... U svakoj vašoj riječi je skrivena laž. Onoga trena kada njihova aura izgubi sjaj ili, ne daj Bože, padne, vi se korak po korak udaljavate i tražite drugu žrtvu čijom ćete se energijom hraniti. U istoj mjeri u kojoj će blistati u vašim očima, bit će strašan njihov pad. Uostalom, pali anđeli vam ne trebaju, takvih ima i previše. Okrećete im leđa i ostavljate ih da lutaju u samoći, nadajući se da će netko u njima napokon prepoznati samo čovjeka...
Post je objavljen 31.03.2006. u 06:42 sati.