Jesam li preživjela? Jesam, kao i uvijek, iako je bilo daleko gore nego što sam uopće mislila da će biti... Napisala sam jedan vrlo bijesan post prije par dana, no srećom blog nije radio... Možda i bolje, čemu širiti negativnu energiju.

Dogodilo se puno toga, recimo ukratko da sam slomila sve svoje iluzije koje sam gajila prema poslu što je bilo prilično bolno. Počela sam i na drugačiji način gledati na neke ljude što također nije bilo ugodno, ali je bilo korisno. Naša firma se trese od krova do podruma, točnije međuljudski odnosi su se srozali toliko da je ponekad muka raditi. Nisu to sve loši ljudi, ali kada te unište loša organizacija posla, stalno isticanje grešaka, a uskraćivanje pohvala i nagrada za dobar rad, neadekvatni uvjeti rada, a prije svega neprofesionalizam najodgovornijih čije greške mi plaćamo, tada iz ljudi izlazi njihova tamna strana. Obično je odraz čiste bitke za egzistenciju jer u takvim uvjetima ili ćeš plivati ili ćeš potonuti.

I dalje ne razmišljam o promjeni posla jer volim posao koji radim, samo sam vježbala razvijanje empatije. Moram učiti kako isprati sa sebe sve nagomilane frustracije i kako produžiti fitilj. Nisam osoba koja bi bila hladne glave, što znači da imam faze zamračenja kada nisam daleko od toga da nekoga raspalim. Od svih osobina najviše mrzim glupost te neplansko i naprasno provođenje promjena. Alergična sam na glupe poteze šefova koji se moraju prešutjeti. A što je najgore od svega, djelatnici su zbog svih loših lekcija postali sebični, odnosno ni ne razmišljaju o tome što bi sve mogli učiniti samo uz malo više složnosti. Ovo je velika firma i kad bi se ljudi udružili i organizirali, djelovali kao tim, gdje bi nam bio kraj?

Austrijanci (vlasnici) provode robovlasnički sustav, stav prema Hrvatima im je u najmanju ruku ponižavajući. Kao da su kupili tvornicu u Bjafri gdje rade mali crnci koji nemaju pravo glasa. Donijeli su sa sobom najgori mogući oblik kapitalizma. Da se razumijemo, nisam komunist, niti sam oštri protivnik kapitalističkog sustava, ali naši ljudi ne znaju kako u takvom sustavu živjeti i raditi, odnosno kako razviti mehanizme zaštite prava. Još uvijek imaju osobinu da stalno kukaju kako im je teško, kako ovim svijetom vlada nepravda te najčešće drže srcedrapateljne govore na krivim mjestima. Ne znaju kako ispravno djelovati i žive u nadi kako će netko prepoznati njihovu bol te rješiti problem. Nema više toga, nema socijalne osjetljivosti, nema akcije bez reakcije (ili reakcije bez akcije, možda je to ispravnije rečeno), mirovina ne dolazi sama po sebi, inercijom... Kad se približiš ili pređeš 50-u postaješ nepoželjan, teret, usporavaš rad firme koja treba mlade i izdržljive ljude. I boli njih briga kako ćeš do kraja odškolovati djecu ili to što si u toj firmi proveo 25 i više godina. A da ne govorim o preodgoju mladih od kojih se očekuje da jedini njihov brak bude brak sa firmom... U takvoj situaciji moraš imati čelične živce i oštre zube inače si prošlo svršeno vrijeme.

Učim. Polako, mukotrpno, ali sigurno učim. Malo urlanja, malo suza, a na kraju zastrašujuće hladna glava i stav "ma neće mene nitko jeb..i, nije posao vrijedan toga da trošim svoje živce!". Povukla sam par poteza koji se vjerojatno od mene nisu očekivali jer je poznato da volim ovo raditi i da ću napraviti što se od mene traži bez previše prigovora. No, ploča je okrenuta na drugu stranu, pa sam vjerojatno neke ljude šokirala. Nije to ni blizu onoga što bih još bila u stanju učiniti i što ću napraviti ako me se baci na dno.

Danas putujemo u Makarsku i vraćamo se u ponedjeljak, zaista mi treba odmor. Uopće ne znam što će me po povratku dočekati na poslu, na kojem ću izdanju i sa kim raditi. Možda izgubim vrlo dragog kolegu, nekoga tko me u godinu dana naučio toliko koliko me nitko do sada nije naučio. Njega su vrlo gadno izigrali i nije ni čudo što je zaključio ono do čega su i mnogi drugi od nas došli - sa nekim ljudima se ne isplati biti ljubazan jer počnu vjerovati da si glup. Dodala bih k tome: ne bacajte biserje pred svinje...