Povratak iz Makarske je stvarno bio bolan. Ne sjećam se kada mi je posljednji puta bilo tako teško otići natrag u Zagreb. Vrijeme je bilo prekrasno, a samo je jednom pao kratkotrajni pljusak. Na Veliki petak otišla sam sa svekrvom i svekrom u Tučepe na ranojutarnju procesiju koja počinje i završava u crkvi u kojoj smo se vjenčali. Nešto više od pet sati obilaze se sve crkvice u župi, od kojih se do većine treba uspinjati jer su pod Biokovom. Bilo je prilično naporno, ali vrijedno svake kapi znoja. Nije bilo gotovo ni jednog oblaka, a cijelim se putem osjećao omamljujući miris smilja. Iako sam se toga dana probudila u pet ujutro jer je procesija počela u 6:30, a cijelim putem nisam niti jednom sjela, u Makarsku sam se vratila nabijena snagom. Nakon ludnice koju sam ostavila u Zagrebu, kao da sam pod Biokovom ponovno progledala i prisjetila se koje su doista prave vrijednosti u životu... Znam što moram učiniti iako neće biti lako.

No, ovih sam dana napunila baterije i vratila barem malo snage - rano sam odlazila na spavanje i nisam izlazila jer sam bila u potpunosti iscrpljena. Iako srcu dragi, ljudi me nisu zanimali. Morala sam se okrenuti sebi i odlučiti što doista u životu želim i kako ću riješiti kaos. Posljednjeg smo dana obilazili rodbinu, pa smo se tako putem zatekli i na jednoj od Tučepskih plaža. Nigdje uokolo nije bilo žive duše... Dok su šogor i moj dragi obilazili zemlju, sjela sam na žalo i uživala u tišini. Sunce se bližilo zapadu, more je bilo samo malo namreškano, a pogled je obuhvaćao cijelo makarsko primorje od Brača i Hvara, pa daleko prema Splitu... Boje su zbog jugovine bile pastelne i tople, napokon sam uživala u toliko željenom mirisu borovine i soli, a tišinu je remetio samo šum valića... Sve osim čistog užitka postojanja i jedinstva sa savršenom ljepotom postalo je nevažno i tako zanemarujuće. Niti jedan dan u firmi, ma koliko mi bila na mazohistički način draga, nije vrijedan mojih živaca. Kao da mi je na rame sletio gavran Edgara Allana Poa i uporno ponavljao: "Never more... Nikad više...". Da mi je bilo barem još jedan dan duže provesti u ovom zemaljskom raju, vjerojatno bih se do kraja oporavila. Ovako sam se u ponedjeljak osjećala kao da su me silom probudili iz prekrasnog sna...

U utorak isti prizori koje sam ostavila - ista nervoza, ista lica, isti problemi koji strpljivo čekaju moju akciju jer se ništa ne rješava samo po sebi... Ali nova ja i novi početak, makar sam u tuđim očima nastavila priču na istom mjestu na kojem je bila prekinuta. Počelo se pisati novo poglavlje u knjizi života...