Kad sam se rodila, bila sam sva zgužvana, flekava i ukliještenog očnog živca zbog kojeg sam morala šest godina kasnije na operaciju jer sam škiljila... Porod je bio težak, mama se čak u jednom trenu onesvijestila. Rodila sam se, rekli su doktori, s apstinencijskom krizom jer je mama pušila u trudnoći - ne previše, ali dovoljno da satima tulim neutješno poput brodske sirene (eto još jednog opravdanja za moj nick). A možda sam reinkarnirana, pa sam tada, zbog još svježeg sjećanja na prethodni život bila odmah očajna jer sam znala što me čeka. Tko zna jesam li ravno prije 31. godinu i 30 minuta bila pametnija nego što sam danas...

Od tog, za moj život presudnog dana, fleke od mučnog izlaženja iz maternice zamijenile su fleke od alergije na sunce. Ponovno apstiniram jer je moje novo ja unatrag par dana objavilo rat lošoj navici koja me očito prati još od mojih blaženih devet mjeseci... I dalje ne znam jesam li pametnija nego što sam onda bila, ali dajem sve od sebe da nešto naučim. Proteklih tjedana odlazak u životnu školu postao mi je pomalo naporan jer sam morala naučiti nešto i o pojmovima poput iskorištavanja, zabijanja noža u leđa i slično. Ali zato se Bog pobrinuo za ravnotežu - dobila sam dva najljepša moguća poklona, no o tome neću govoriti. Dovoljno je kazati da kad Bog dijeli rođendanske poklone, tada ih dijeli s lopatom! I vjerujte mi, baš mi ništa više na ovome svijetu mi nije potrebno...