Komentari

apstinent.blog.hr

Dodaj komentar (31)

Marketing

  • rahatli

    sve je istina, od prve do zadnje riječi. imam 4-godišnjaka koji ni danas ne prospava noć bez buđenja, prvih godinu dana sam osnivala klub boraca s obzirom na minimalno sna koliko sam imala... ma sve je istina. ja sam nakon poroda imala neki čudan osip - ja sam ga zvala guba. peko cijele brade crvena i oguljena fleka, a u stvari sitni prištići, kao alergija. ma horor. i ona crna crta posred trbuha... sad je super, ali hej, 4 godine ima!

    avatar

    12.01.2008. (00:36)    -   -   -   -  

  • Buca18

    ma je 50 je više nego žgoljavo....to sam ja napisala ako IKADA dođem do bilo kojeg cilja, sumnjam da bi išla do 50 ostala bi na 55.......nebrini ti za mene, neću si ja dozvolit da obolim baš zato što poznajem dvije bliske osobe koje boluju od anoreksije i jednu od bulimije i NIKADA nebih željela izgledat ko one ili nedajj bože da imam pamet ko one (žao mi je kaj to govorim al one su uništeni ljudi......)bokić

    avatar

    12.01.2008. (08:18)    -   -   -   -  

  • Buca18

    nebih znal dali je istina to što si napisala al predpostavljam da je.....znam da ti je većinu puta teško al opet i jako lako kada pogledaš svoju bebicu zar ne?....mislim da radi njega vrijedi sve to podnjeti....pusa

    avatar

    12.01.2008. (08:23)    -   -   -   -  

  • NY

    Sasvim slucajno sam naletjela na tvoj blog i samo ti zelim skinuti kapu na iskrenosti. Daklem, skidam kapu. :) Ne znam je l' ovo desno slika od sincica ali ako je--zaista je prepresladak. :)

    avatar

    12.01.2008. (08:54)    -   -   -   -  

  • delfina

    Potpisujem. Sinovi, komada dva, prvi isto ko ovaj tvoj, ne spavao nikad, vrištao kad sam izašla iz prostorije. Drugi spavao više i bio lakši za odgojit. Sad im je devet i šest i mlatimo okolo, idemo po kinima, muzejima, akvarijima. Prvih par godina svakog djeteta treba preživjeti, ali mene je naučilo organizaciji i činjenici da nisam prva na svijetu.

    O muškarcima: zaboravi. Oni dolaze in the picture u času kad se mladunčad počinje učiti lovu i preživljavanju. Ako ikad uđu. Ako si se imala sreće razmnožit s takvim. I to je, da se razumijemo, OK. Muškarci i žene su različiti i trebaju biti različiti. To sam shvatila zapravo tek otkad sam mati. Prije sam bila puna sranja o jednakopravnosti, jednakozastupljenosti, jednako...bla, bla. Ne mereš promijeniti milijune godina i genetiku. I točka. Dok uspješno lovi, čuva tebe i njih, dolazi u tvoju postelju noću i uči mladunčad preživljavanju, ništa ti više zapravo ne treba. Za priču imaš majku, sestru, prijateljicu. I to one koje su rodile.

    avatar

    12.01.2008. (09:36)    -   -   -   -  

  • blond lady

    sretan rođendan mihovilu, prošla je već godina dana, tako brzo sve to leti i vrijeme prolazi...
    komentar na ovaj post ću ostaviti poslje jer mi sada Helena plače (znaš već kako je to :) ima na tu temu puno toga reći iako sam još friška mama (4,5 mjeseca je mojoj curi )
    pusa tebi i mihovilu

    avatar

    12.01.2008. (10:52)    -   -   -   -  

  • bivša apstinentica

    buca-drago mi je pročitati da ćeš se čuvati. Po pitanju istine, da, ovo je istina i na žalost, ne, ne bude lakše kad ga pogledaš... Samo što u tom trenu znaš da ga beskrajno voliš i da si spremna učiniti sve. :)

    NY - da, ovo sve na blogu je moj sin, a sa strane ima i link na naše fotke. :)

    delfina - blog o muškarcima i tobožnjoj ravnopravnosti je priča za sebe. I u skraćenoj verziji je doista onako kako si napisala: ne mogu se promijeniti milijuni godina i genetika :) Dakle, živjela neravnopravnost!

    avatar

    12.01.2008. (11:22)    -   -   -   -  

  • varosanka

    Sretnice moja, jos si imala majku.Ja nigdje nikog, a rodila 2002,2003,2005, muz radi od ujutro do navece,a ves masine nemam u kuci..., onda zamisli tu situaciju!

    avatar

    12.01.2008. (13:27)    -   -   -   -  

  • bivša apstinentica

    Ne mogu, vjeruj mi. Kao što sam i napisala u blogu, skidam kapu parovima (a osobito majkama) koje su dizale djecu bez pomoći roditelja. Svaka čast

    avatar

    12.01.2008. (13:45)    -   -   -   -  

  • Viola (sul palco)

    kao sto si rekla, ovakve teme se obicno ne raspredaju pred zenama koje nemaju djece (jos).
    e pa ja sam jedna od tih koje nemaju, i divim ti se na hrabrosti, ustrajnosti i izdrzljivosti, a najvise na živcima.
    makar mi je kakti vec odavno vrijeme za djecu, nikako da se odlucim bas zbog toga sto sam svjesna svih losih strana majcinstva, ne vidim to kao nesto roza i idealno i pribojavam se, nece li moje dijete biti ono najzahtjevnije.... a najvise me strah da ja necu biti sposobna tom djetetu biti dobra i kvalitetna majka.

    avatar

    12.01.2008. (14:13)    -   -   -   -  

  • Zvrk

    Istina pod svim tockama.

    Ja nisam imala pomoc obitelji ,daleko sam od svojih. Ali se sve prezivi ( i zapamti naravno).

    avatar

    12.01.2008. (15:41)    -   -   -   -  

  • papazjanac

    Super post, al malo me zabolilo Delfinino komentiranje.
    Ja sam ponosni otac dvoipolgodišnjaka, imam stvarno super ženu, valjda sam i ja njoj takav.
    Kad se mali rodio, promijenio sam način života, "zapostavio karijeru" i posvetio se kućanskim poslovima. I moram priznati da sam se preporodio.
    Žena sada (nakon što je mali navršio godinu dana) gura karijeru, i to odlično, nekako smo popolovili poslove (buđenje, hranjenje, igranje, "lov i preživljavanje), a pogodite što se meni dogodilo. Kako to u životu biva, vraća mi se.
    Odjednm je i meni u poslu krenulo, osjećam nekakvu lakoću motiva, ženi ide, mali super...
    I da još zapitam Delfinu, a i sebe usput: ne čini li ti se da djeca o preživljavanju nauče više od majki, nego od očeva?
    ;)
    super post, ne dajte se koke!

    avatar

    12.01.2008. (15:43)    -   -   -   -  

  • morska zvijezda

    Sve u tvom postu je istina uz opasku da si mozda PREnaglasila njezinu okrutnost.
    Ako se roditeljstvo unaprijed ne shvati kao nekakvo generacijsko vracanje duga i svojevrsnu zrtvu, onda zaista tesko pada. Iz okruzenja u kojem trenutno boravim vidim upravo takve primjere kad roditelji imaju vremena za restorane, golf, tenis, saune i masaze, frizere, kozmeticare, manikuru i pedikuru, kompjutore, TV , magazine i ne znam sto sve ne, ali na zalost ne i za vlastitu djecu.

    avatar

    12.01.2008. (16:41)    -   -   -   -  

  • bivša apstinentica

    E morska zvijezda, ovo što si napisala o životu "modernih" mama tema je za sebe. Inače, ne mislim da sam prenaglasila nekakvu okrutnost, to tako prvih mjeseci izgleda sviđalo se nama ili ne. :) U prošlom postu je napisano sve ono lijepo, a ovdje sam otvorila ventil za ono "ružno" (a zapravo bih prije iskoristila izraz "nužno") ponukana Ivinim komentarom.

    avatar

    12.01.2008. (16:51)    -   -   -   -  

  • mala_sanja

    Ovo si jako pametno napisala. Nisam (jos) mama i zato mi je ovaj post jaaakoo zanimljiv, ali sam pisala u svom diplomskom radu, kako se promijeni zivot od roditelja (pogotovo od mame) i njihova ljubavna veza, kada se rodi prvo dijete. I kada se par odluci za drugo, trece dijete, unatoc iskustva ce se zivot mijenjati i uzivat cu u lijepim stvarima, sto dijete donosi sa sobom, ali ce se i napor i paznja povecati. Zato se samo smijeskim, kada cujem od svojih prijateljica, da zele petero djece, a jos nemaju nijedno. I kako zele postati mama, samo da ne moraju sada sa zavrsenim faksom traziti posao. Sumnjam, da li je zivot doma uz bebu laksi nego na poslu?!
    I sada se bacam na citanje onog Tvog prethodnog posta, koji je (kako sam razumijela) o ljepoj strani majcinstva. :o)
    Tebi i Tvojoj familiji zelim svako dobro!

    avatar

    12.01.2008. (17:02)    -   -   -   -  

  • mija

    Podrazumijeva se da je osoba koja skreno želi dijete, spremna staviti život dijeteta ispred svojeg vlastitog..IAto da dvoje ljudi koji se zaista vole glasaju za "za" i "protiv" je uopće čudno..

    avatar

    12.01.2008. (17:03)    -   -   -   -  

  • bivša apstinentica

    Ajme mija... Vidim po nekim komentarima da je ovaj tekst potpuno pogrešno shvaćen. Za svoje dijete sam doslovno spremna dati svoj život što je normalno i prirodno. Ali imati dijete nije samo stvar ljubavi iako je ona temelj svega. Ako se dijetetu ne može osigurati pristojan život, odnosno roditi ga u vrijeme kada ga imaš mogućnosti i pristojno dignuti na noge, onda se roditeljstvu pristupa jako neozbiljno. Kod nas od prvog dana veze (unatrag deset godina) nije bilo upitno hoćemo li imati dijete nego je samo bilo pitanje KADA. E pa o tome smo razgovarali i, kako sam se figurativno izrazila u tekstu, glasali smo (iako se to nije tako odvijalo).

    avatar

    12.01.2008. (17:31)    -   -   -   -  

  • bivša apstinentica

    I još jedan komentar za papazjanca - poznajem predivnih i emotivnih očeva. Jedan od njih je moj brat, drugi je moj prijatelj koji je umjesto svoje žene dežurao noću i doslovno joj stavljao djecu na prsa, a da se ona uopće nije probudila. Kao što sam i napisala u uvodu teksta - ovdje ne generaliziram. No, moram priznati da su emocionalno osjetljivi očevi koje poznajem ipak u manjini. Mom mužu je ipak trebalo malo više vremena da se prilagodi, sve mu je trebalo govoriti. Ali također moram naglasiti da je zaista napravio sve što sam ga zamolila i bilo bi od mene nepošteno da kažem kako od njega nije bilo nikakve koristi. Naprosto mu ta osobina nije prirođena... Sada je odličan otac i mali ga obožava. Mirne ga duše mogu samog sa njim ostaviti. A po pitanju kućanstva - eh, nitko nije savršen... :)

    avatar

    12.01.2008. (17:35)    -   -   -   -  

  • aquaria

    Hehe, vidim da je ovdje živo i da ima anonimnih - to je uvijek dokaz da je tema dobra kad se požele javiti i "čitači" koji inače ne pišu blogove, a nadam se da se o tome radi :)
    Pa da samo kažem kao starija sestra s više od deset godina prednosti po pitanju majčinstva da se velika većina u postu opisanog događala i meni, da sam imala sreće s prvim djetetom koje je bilo nešto mirnije, ali su problemi bili vrlo slični, a sveopći kaos nastupio je kad sam rodila mlađeg sina nepune tri godine nakon starijeg. Preživjela sam bez većih posljedicaa, jer kao i kod poroda ipak se radi o prirodnim stvarima, no samo ja znam kako mi je bilo. A ovo me jako podsjetilo na tu jednu petoljetku mog života. Nisam nikad furala neku karijeru, ali sam se oduvijek voljela stručno usavršavati i puno čitati, a s mužem sam rado slušala i malo glazbe (kod kuće) i planinarila. To je sve nestalo i svelo se na beznadno očekivanje nekakve pauze koja godinama nije dolazila. Naravno, s djecom i mužem koji mi je od samog početka pomagao kako je znao i umio doživjela sam prekrasne trenutke koji će me hraniti do kraja života. I nije mi žao ni za jednu minutu ovog četrnaestogodišnjeg razdoblja otkako sam prvi put začela i uputila se u avanturu. Ali to je tako. Teško za objasniti, čak i onima koji vide iz prve ruke. Treba isprobati i vidjeti.
    Inače ako je dijete zdravo i ako je sve u redu nakon prvobitnog kaosa dolazi prekrasno razdoblje kad s djetetom obilazimo parkove, učimo prve riječi, dijelimo iskustva, hranu i ostalo s novim dragim bićem. Meni je najljepše bilo razdoblje od oko godinu i pol starosti mog starijeg sina, do rođenja drugoga. Ali za čitanje ni tada nije bilo puno vremena :) Kad je mlađi navršio četiri godine polako i vrlo postepeno mogla sam ponovo na neki način ispružiti ticala dalje od kućnog praga. Ne sa željom da odem, jer još sam uvijek ovdje, nego onako, da se barem ponekad osjetim slobodnom ženom uz isto takvog muža :) Vrlo komplicirano pitanje sve to skupa, mislim. Bolje da prekinem dok ne napišem cijeli post u komentarima :)

    avatar

    12.01.2008. (18:27)    -   -   -   -  

  • JagodicaBobica.mojblog.co

    Zanimljiv post, bas si pogodila sve onako kako jeste - ja imam bebca, ima nepuna 2 meseca. Ja sam posle porodjaja sa njim imala silne probleme,zaglavio je na intenzivnoj nezi u bolnici sam sa njim provela 14 dana i nisam mislila na sebe - a konci od epiziotomije nisu spali, vec su urasli u meso i poceli gnojiti...Kada sam stigla kuci, muzh i svekrva su me docekali,ja nisam mogla ni da stojim dugo od bolova, ali mi je bilo lakse, jer nisam bila sama. Prvih mesec dana muzh je bio uz mene(uzeo je godisnji koji je cuvao za rodjenje bebe), i iako se bebac budio na dva sata i nije bilo spavanja i sve je bilo onako kako ti kazes, meni je opet onaj period u bolnici bio tezi. Sada je on poceo da radi, vecinu stvari oko bebe radim ja, tu i tamo mi neko malo i pomogne,ali navikla sam se.Trebaju samo celicni zivci, i da prihvatis to kao svoj novi "projekat" na kojem si angazovana 24h. O firmi ni ne mislim, znam da me ceka povratak na posao, znam da stvari vise nikada nece biti kao pre,ali o tom potom, resavacu te stvari kada za to dodje vreme.Veliki pozdrav ti saljem i nastavi da pises!:)

    avatar

    12.01.2008. (19:46)    -   -   -   -  

  • samohranamajka

    Eto, ti si razriješila svoju dilemu. Ja se koji put pitam da li uopće da se dotaknem tih tema i dodatno ih začinim samohranstvom, pa se isto tak nekak smatram gotovo pa odgovornom za to što bih iznijela u javnost (iako moja ne broji mnogo pojedinaca, he, he). Premda, možda bi i to nagnalo na ozbiljnije promišljanje o svemu. Makar, promatrajući svijet i ljude oko sebe, nekako mi se čini da ništa, ali baš ništa, ne može promijeniti ono što se treba desiti - ono će se ipak desiti, mavali mi, ne mavali. Osobito iz razloga što sam se uvjerila (pa i na vlastitom primjeru) kako pojedinci često krenu prežustro upravo iz razloga e baš se to meni neće desiti, kako sam se dobro pripremio/la pa onda se opet sve skurva. Ko što govore statistike, ako im je za vjerovat. I one o razvodima brakova, i one o zapuštenoj djeci, i one o zgražavanju poslodavaca nad činjenicom da imaju majku u svom kolektivu (nekmoli samohranu - premda se ja tu ne mogu previše žaliti) i rješavanju istih. Prvo treba naučiti živjeti iz trenutka u trenutak. Onda je sve lakše. Nažalost, iznenađuje me činjenica da se danas još uvijek nezavidno velik broj muške populacije, pa čak i među tzv. suvremenim likovima, promatra kao papučar ako iskaže veću brigu i skrb za svoje dijete (čula samo za dvojicu koji su se odlučili dijeliti porodiljski!!!, pa makar bi to danas u mnogim slučajevima za koje ja znam bilo i isplativije za cijelu obitelj, a novac je ITEKAKO važna stavka!) , a što me još više zapanjuje, takvo mišljenje, često veoma prikriveno, dominira i među ženskom populacijom. Nadam se da će rijetke iznimke i u našoj "kulturi" postati vremenom većina. Još se nisam naspavala:-). Od 2000. g.:-). Do tog trenutka, muški (ne svi) samo mogu gledat kak (opet ne sve) mlade cure traže dobru financijsku partiju e da bi osnovale obitelj. Što je ipak istina, vjerovali mi u to ili ne. Zato lijepo, cure moje i dečki, odgajati djecu usmjeravanjem na suradnju. I ne učiti sinove da je crveno "ženska" boja, ko što mene moj sin pokušava uvjerit (otkud mu to, pitam se ja ko fol, a znam da nije od ćaće).

    avatar

    12.01.2008. (21:51)    -   -   -   -  

  • nena

    žao mi je kad mame ne uspiju od samoga početka uz svu literaturu, intrenet i ine stvari naučiti dijete da mora imati svoj red, a time dolazi redovno spavanje, hranjene i ostale stvari. Možda zvuči maćehiski no od samog početka nema popuštanja. Moji dečki su već odrasli i ovo nije soljenje pameti no u većini slučajeva su sami roditelji krivi jer se ne znaju postaviti i jer idu linijom manjeg otpora

    avatar

    12.01.2008. (23:00)    -   -   -   -  

  • Mima

    Bravo. U sridu! Volimo ih ko oči u glavi, ali da nije uvijek lako, nije. Ja imam dvoje, razmak između njih je 15 mjeseci....sad nakon 10 godina malo je lakše, ali...

    avatar

    14.01.2008. (19:11)    -   -   -   -  

  • LillyMarlene

    Svaka cast na iskrenom postu! Zapravo je zalosno sto drustvene strukture cine tako malo kako bi zenama olaksale brigu oko djece..npr u skandinavskim zemljama je mreza jaslica i vrtica toliko razgranata da uopce nije problem ostaviti dijete u npr jaslicama i tako dobiti par sati samo za sebe..

    avatar

    14.01.2008. (22:21)    -   -   -   -  

  • Nessa C.

    Našla sam se u dobrom dijelu tvoga posta.
    Iznimke se odnose na zahtjevnost djeteta - moj micek je ipak nešto "ugodnija" beba, doduše, sad je on već pravi dečko od 14 mjeseci, ali ni prije nisam imala nekih problema. Budio se jednom noću, a tamo, s pet mjeseci starosti, počeo je spavati cijelu noć.
    Svejedno, nakon poroda počela sam se dizati u 6, 6.30, iako sam išla spavati iza ponoći, iako nisam spavala po danu, a kako bih imala svojih par minuta mira i tišine.
    Ja jesam izdajala, i jedino sam ga tako hranila jer stjecajem okolnosti nisam naučila dojiti, ali to mi je samo otežalo sve - suprug ga noću nije hranio (jer - išao je raditi), a ja sam nakon hranjenja ionako morala izdojiti novu turu; manje vremena za spavanje za mene.
    Također, nisam imala pretjeranu pomoć sa strane, a suprug je nekad bio od veće štete nego koristi.
    Uglavnom, želim reći da te potpuno razumijem.
    Povratak na posao - strava. Iako uživam ponovo biti još nešto osim mame, privikavanje na jaslice ne prolazi baš najbolje i srce mi puca kad čujem da tamo plače.
    I tako, ima još toga, znaš i sama, ali da... Znaš ono kako ljudi kažu "da mi je moja pamet, a tvoje godine...", pritom misleći da bi neke stvari učinili drugačije kad bi mogli sve ponovo proživjeti?
    Ja mislim da bih baš sve napravila isto, ponovila svaku grešku ili lošu odluku, baš ništa ne bih promijenila iz straha da ne dobijem ovo divno čudo koje danas imam.
    Iskren post i hvala ti na njemu.

    avatar

    15.01.2008. (07:27)    -   -   -   -  

učitavam...