Marketing
Majčinstvo – druga strana medalje
Komentar Ive na mom prošlom blogu potakao me da napišem još jedan post. Dugo sam izbjegavala o tome pisati. Naime, među ženama kao da postoji neki kodeks šutnje zbog kojeg se mladim djevojkama koje još nisu rodile ne govori o majčinstvu u punom svjetlu kako nebi izgubile želju za djetetom. No, ima tu više razloga. Prije svega, teško je pisati o lošim stranama majčinstva jer se tada može steći dojam da je ono prije mučenje nego užitak, a da ne govorim kako je tada lako donijeti i pogrešne zaključke u smislu: „ova majka nimalo ne voli svoje dijete i/ili muža“. Također, svaka iole pristojno odgojena osoba „ne iznosi prljavo rublje iz kuće“. A teško je pisati o lošim stranama bez da se potkrade barem jedna „prljava čarapa“ koje se s vremenom nagomilaju u svakoj obitelji.
Počet ću sa sljedećim – dijete iz korijena mijenja odnose u obitelji neovisno o tome koliko je skladan brak ili koliko su dugo partneri zajedno. Kada sam rodila, sa suprugom sam bila u vezi devet godina od čega smo iza sebe imali sedam godina zajedničkog života. Odluka o djetetu bila je zajednička. Osjetili smo da nam je došlo vrijeme i željeli smo osnovati obitelj. Pretresli smo sve razloge „za“ i „protiv“ i bili smo sigurni da ne želimo zrelost života dočekati sami. O tome kako je naš maleni došao na svijet neću ovdje pisati, detaljan izvješaj je u prethodnom postu. Trudnoća nam je bila velika radost i jedva smo dočekali porod... No, porod je tek početak razdoblja koje poput uragana digne krov kuće u zrak.
Prije svega, želim zamoliti očeve koji će ovaj blog eventualno čitati da svakako uzmu u obzir da je sve ovdje izneseno osobno iskustvo. Dakle, ne generaliziram. Ipak, iskreno vjerujem da je u prvim mjesecima djetetova života uloga majke nezamjenjiva. Također majke na sasvim drugačiji način pristupaju djetetu zbog veće emocionalne osjetljivosti koja očevima biološki nije prirođena i to nam dodatno otežava život. Očevi su praktičari. U životinjskom svijetu vukovi ne ulaze u brlog vučice s mladima već odlaze u lov, a ulov ostavljaju pred ulazom. Slično bi se moglo reći i za Homo sapiensa – očevi u prvim mjesecima (godinama) djetetova života u najvećoj mjeri predstavljaju logističku podršku obitelji. Ipak, pri tome mnogi zanemaruju potrebu majke za pažnjom i razumijevanjem...
No, da ne odem previše u širinu, vratit ću se na Ivin komentar:
„Ali zar za zenu koja rodi zaista prestaje sav svijet i ona se okrene samo djetetu?
Zar prestaje biti intelektualka, angazirna na mnogo polja sa interesima i izvan svog djeteta?“
Moj svijet počeo se, prije svega zahvaljujući hormonima, mijenjati još u trudnoći. Sve emocije bile su stavljene na n-tu potenciju i bila sam rastrgana u ekstremima. Ili sam se smijala do suza ili sam plakala ko kišna godina ili sam mahnitalo vikala u napadajima nekontroliranog bijesa (srećom, ovih negativnih pojava je bilo manje nego pozitivnih). No, ništa se ne može usporediti sa svijetom koji je osvanuo nakon Mihovilovog rođenja... S obzirom da proteklih godinu dana ne mogu strpati u blog, ovdje ću nabrojati po natuknicama sve one „divne“ stvari koje će možda odgovoriti na dva Ivina pitanja.
1. Mama nema slobodnog vremena.
Slobodno vrijeme ne postoji. Ako nije angažirana oko djeteta (molim pročitati moj komentar u prijašnjem postu o dnevnom ritmu kako se ne bih ponavljala), tada „slobodno“ vrijeme koristi za pospremanje, kuhanje, pranje... Higijena se svodi uglavnom na tuširanje jer za kupanje treba barem pola sata. A ako je dijete poput mojeg, pa ne spava niti pola sata u komadu nego se svako malo budi, tada vremena za kupanje nema. Nedostatak slobodnog vremena, naravno, podrazumijeva da nema odlazaka na kave, druženja i slično. Društveni život u velikoj se mjeri svodi na nulu.
2. Mama nema pravo na bolest
Imaš temperaturu? Trese te groznica? Povraćaš? Tvoje dijete to ne zanima. Moraš ga nahraniti, presvući, utješiti, dati mu svu potrebnu pažnju. Ako ti partner i pomaže, on ne može primjerice dojiti kako danju tako ni noću. A osobno se nisam nikada mogla izdojiti dovoljno, pa da barem odspavam dva-tri sata. Također, Mihovil je od početka bio jako vezan za mene, pa ga ionako nitko osim mene nije mogao smiriti i uspavati. Svaki moj oporavak trajao je danima jer se nisam mogla naspavati. Ne jednom sam u nekakvom polusnu sa temperaturom 38-39 obavljala sve svoje noćne i dnevne aktivnosti.
3. Spavanje je nemoguća misija
Malo je sretnih mama čija djeca spavaju 5-8 sati u komadu, osobito ako majka doji, pa se bude svako malo. Osobno nisam spavala u proteklih godinu dana niti jedan dan duže od cca. 5 sati i to kada se sve skupa zbroji. Tijekom noći dojim, pa me muči nesanica, tjeskobe, ustajem, šetam ko avet stanom, a bez koncentracije da bar nešto malo pročitam ili napišem.
4. U stanu vlada vječni nered
Da prvih mjeseci nisam uz sebe imala mamu, zaista ne znam kako bih kuhala. A pospremanje me baca u očaj. Taman sklonim igračke, operem suđe, objesim veš, a tada – mali se probudi i hoće opet svoje igračke, pojedemo ručak, a s obzirom da najčešće kuham dva (posebno za maloga) tada prljava gomilica brzo napuni bazen, mali se obilato pokaka, zaprlja bodić, hlačice i opet puni veš mašinu... Perpetuum mobile smeća i nereda. Jedino rješenje bilo je angažiranje tete koja nam dolazi jednom u dva tjedna da opegla i napravi veliko spremanje.
5. Ode moje tijelo pa-pa
Nikada nisam bila atraktivna, niti sam nekakva ljepotica. Ali bila sam ponosna na grudi, a ni guza nije bila loša. No, nikada nisam bila niti opterećena izgledom. Nisam se mučila dijetama, ubijala se od vježbanja i slično. Moja parola je bila – ako sam njemu i sebi dobra, nedostaci su prihvatljivi. Ipak, kada sam prvi put nakon poroda stala pred ogledalo (nakon tri-četiri mjeseca), priznajem da sam se rasplakala. Opušten i ružan trbuh pun strija, obješene grudi, u zubalu dva zuba manje jer su doslovno prsnuli tijekom trudnoće, podočnjaci do poda, kosa je otpadala kao kod tifusara (barem mi se tako činilo, pa sam je odrezala na kratko), lice blijedo, a na području nosa i među obrvama vratio mi se seboroični dermatitis, pa su ta područja bila crvena i oguljena... Tek sada mogu reći da sam se pomirila sa novonastalim stanjem, a donekle sam se i dovela u red.
6. Odnos prema poslu se mijenja i izaziva tjeskobu
Rođenjem djeteta roditelji postaju dio njegova svijeta i sve mu je podređeno. Ima jedna krasna izreka koja kaže „Sa svakim djetetom svijet se ponovno rađa“. Uostalom, pogledajmo iz vlastite perspektive – život gledamo svojim, a ne tuđim očima. Roditelje u najvećoj mjeri ocjenjujemo prema tome kakvi su bili prema nama, a ne prema drugima ili sami sebi. Jesu li nam osigurali dobru obitelj, zdravo i veselo djetinstvo? Koliko puta ćete čuti da netko govori: „Moja mama/moj tata nikada nije shvatila da sam trebao nju/njega, a ne njezine/njegove novce“. E pa kada postanemo roditelji, tada se pogled na karijeru mijenja. Hoće li mi posao ostaviti dovoljno vremena za dijete? Nekada sam radila posao koji sam obožavala i išla sam za srcem. Nije mi bilo bitno što sam na poslu provodila i po 12 sati, što sam radila kao honorarac bez pravog ugovora i slično. E pa sada mi je bitno. Znam da sam malome potrebna, znam da će često biti bolestan, pa ću trebati koristiti bolovanja i slobodne dane... Više nemam luksuz birati posao koji samo meni odgovara jer postoji odgovornost prema djetetu koje treba i moje vrijeme, ali i pristojne uvjete za život. To dvoje je gotovo nemoguće pomiriti. A raditi i plaćati račune se mora...
7. Kriza u braku
Zbog „prljavih čarapa“ spomenutih na početku ovu točku neću obrađivati na dugo i na široko iako je zapravo jedna od najvažnijih. Zaboravite na floskulu da partnere u kvalitetnoj vezi dijete zbliži, a u nekvalitetnoj razdvoji. To može biti istina, ali i ne mora. Odgovorno tvrdim da je naša veza itekako kvalitetna od samog početka. Pa ipak smo se suočili sa problemima koji su zahtjevali puno rasprava, prilagodbi, obostranog razumijevanja i strpljenja. A da ne spominjem onaj dio koji se odnosi na seksualne odnose. Umor i iscrpljenost učine svoje, no frustracije dodatno potkopaju stvari. Kriza je veća ili manja ovisno o karakteru partnera. Još jedan segment je razlika među spolovima koja u tom periodu itekako dolazi do izražaja, no neka to bude osobno iskustvo. Svoju lekciju sam savladala...
Ovaj post pišem već dva dana (u kratkim trenucima tišine i minutama ukradenim od posla) i mislim da je vrijeme da ga privedem kraju. Otići ću jako daleko ako počnem pisati o tome kako tek izgleda kad se počne raditi neki posao, pa kad se dijete vodi na adaptaciju u jaslice, pa kad počne skupljati viruse... A kako je tek roditeljima koji nemaju sreće u životu poput nas pa nemaju sređeno stambeno pitanje, žive u garsonijerama, nemaju posao, nemaju roditelje koji ih podržavaju ili su, još gore, sa svojim obiteljima u lošim odnosima...? Nezamislivo, skidam im kapu.
Dakle, moj svijet kakvog sam prije poznavala je doista prestao postojati i ustupio je svoje mjesto drugom svijetu. Ne želim iz njega izaći, ali u njegovom centru je isključivo moje dijete i sve je njemu podređeno. Možda će se s vremenom granice malo pomaknuti, pa ću naći ponovno neko svoje „ja“, otkriti zadovoljstvo u nekakvom hobiju i slično. Jesam li prestala biti intelektualka ili ne, to još ne znam. Činjenica je da mi tijekom dana ostaje (nakon što zadovoljim potrebe djeteta) tek toliko vremena da zadovoljim svoje osnovne potrebe – hrana, piće i obavljanje nužde.
Znalo je biti dana kada sam se pitala da li bih bila mama da sam si ovakav život uopće mogla zamisliti u punom smislu te riječi. Imam stariju sestru i brata koji imaju svoje obitelji, no dok se ne osjeti roditeljstvo na svojoj koži ne znaš o čemu se zaista radi. Ali – tada čujem njegov smijeh ili se čvrsto stisne uz mene... I znam da je samo tako moglo biti i da je to od svih odluka u mom životu bila najbolja.
Eto Iva, na kraju ti moram zahvaliti što si me svojim komentarom potaknula da napišem ovaj dugačak post. Trebalo je dugo vremena da neke stvari izbacim iz sebe i sada sam to napokon učinila. Nadam se da ću imati prilike jednog dana čitati i tvoje iskustvo.
Post je objavljen 11.01.2008. u 22:56 sati.