Nedavno sam srela starijeg bratića dok sam sa malim šetala kvartom. Otac je dvoje djece, već je ušao u peto desetljeće života. Uz već uobičajan set pitanja i komplimenata odjednom je prokomentirao: "Sada ste u sasvim novoj dimenziji, zar ne?". To je opažanje zapravo dotaklo najveću promjenu u našem životu. Iako sam znala da će dijete promijeniti naš pogled na svijet, ipak nisam ni približno slutila kako će to izgledati. Sustav vrijednosti mijenja se iz dana u dan, mijenja se način razmišljanja, ponašanja, promijenili su se osjećaji, a i s njima povezan senzibilitet... Negdje sam pročitala izreku da se sa svakim djetetom svijet ponovno rađa. Nekako mi se čini da smo se rođenjem Mihovila iz naših svjetova gdje smo mi igrali glavne uloge naglo preselili u njegov. Jedna od mnogobrojnih posljedica te seobe jest i činjenica da smo neke ljude neminovno morali ostaviti u našim bivšim dimenzijama. Uglavnom je riječ o onima koji već sada ne prihvaćaju naš novi outlook, odnosno ne uspjevaju nas doživjeti kao roditelje sa drugačijim obrascem ponašanja - manje smo društveni (za sada gotovo nimalo), teme razgovora su se promijenile, naši interesi su sasvim drugačiji, da ne govorim o organizaciji života... Jučer je naš vjenčani kum najbolje opisao naše ponašanje: "Dite vas je bome dobro ustrojilo".
Sa tim ljudima, iako je riječ o osobama sa kojima sam nekada mogla satima razgovarati, događaju mi se trenuci neugodne tišine. Naprosto osjećam da ih ne zanimaju lamentacije o kakicama, (ne)spavanju, bolovima u leđima, održavanju stana, svakodnevnim sitnim (i krupnim) promjenama u Mihovilovu ponašanju... Uostalom, ni ja do nedavno nisam imala interesa kao ni strpljenja za takve razgovore.

Sjećam se nedavnog posjeta nekada vrlo drage osobe. Došla je u vrijeme kad mali već postaje razdražljiv jer mu se spava, a tada traži samo moju pažnju. Neumorno je plakao, a moja prijateljica pokušala ga je nadglasati pričom o krizi u njezinu životu što je proizvelo jedva podnošljivu buku. Nekada sam je mogla beskonačno dugo slušati, dati joj kakav koristan savjet, posvetiti joj punu pažnju, a sada nisam znala kako joj objasniti da bi nas trebala ostaviti jer mali treba mir. Vidjela sam joj u očima da joj je krivo i da ne zna kako se postaviti, što napraviti... Među nama se odjednom pojavio zid. Nema tu nikakve krivice, nema ni gubitka ljubavi već se naprosto dogodilo što se moralo dogoditi. Neki su se ljudi udaljili, a drugi su nam bliži nego ikada. Uglavnom je riječ o onima koji su već prošli ili prolaze natezanja s malom djecom. Tek sada mogu doživjeti njihov svijet kao što će neki moji prijatelji doživjeti naš tek kada i sami postanu roditelji. A do tada će mi očito novi najbolji prijatelj piškiti i kakati u krevetu...

PS. Ne znam što se događa ovih dana s komentarima. Često mi se dogodi u trenutku kada nekome želim nešto napisati da osvane natpis: "Pokušajte ponovno za nekoliko minuta" ili nešto tome slično.