(ponekad nešto napišem "za svoju dušu", a neki događaji su mi neminovno poslužili kao inspiracija.... Pa eto da time otvorim novu sezonu bloganja. )

Stajao je zapanjen pred golemom holografskom skulpturom jednoroga… Netko si je stvarno dao truda. Svaki detalj anatomije konja bio je osmišljen do savršenstva, griva je lepršala na vjetru, a rog je bio veličanstveno usmjeren prema stropu na kojem se prelijevala duga… Ali detalj fali, nikako nije mogao dokučiti što bi ovom prizoru moglo nedostajati. Pokraj skulpture bio je mali dorski stup sa crvenim dugmetom. Možda bi trebalo pritisnuti, ali ipak se dvoumio, nigdje nije pisalo treba li što učiniti. Iz razmišljanja ga je prenula vitka i visoka mlada žena, kratke i jezovito ružičaste kose, no najljepšeg osmijeha kojeg je ikada vidio. Nosila je čak i tamno ljubičaste leće na očima skrivajući pravu boju… Zapravo, ništa na njoj nije bilo prirodno osim osmijeha od kojeg nije uspijevao odvojiti pogled. Što li joj je trebala sva ova ekscentričnost…

- Hoćeš li pritisnuti? – njezino je pitanje ostalo visjeti u zraku, nije znao što bi odgovorio.

- Hoćeš ti ili ja?

- Možeš ti… – neprirodnim glasom prerezao je tišinu i mogao je čuti neko čudno zujanje, možda od sve tehnike kojom su bili okruženi…

Predivnim dugim prstima (s manje predivnim dugim noktima) nježno je prešla preko dugmeta, a potom ga stisla. Naježio se od erotičnosti tog prizora, ali ipak je jeza bila manja od šarenih leptirića koji su odjednom počeli lepršati iz guzice jednoroga. Pobogu, bili su okruženi upravo posranim leptirićima! Praznom prostorijom odzvanjao je njezin smijeh, rasuli su se kristali zvuka njezina glasa ljepotom prkoseći bizarnosti prizora u kojem se našao zarobljen s ovom čudakinjom.

- Sviđa ti se moj jednorog? – pitala je kad je napokon uspjela doći do daha.

- Tvoj??

- Jednorog koji papa dugu i kaka leptiriće, to je puni naziv skulpture. Junak mojih snova!

Naravno, sad mu je sve bilo jasno. Samo osoba takva izgleda može imati tako bizarne snove i ideje… Ali bilo je neke neodoljive ljepote i u njoj i u prokletom jednorogu koji mu se upravo predivno posrao u facu.

- Reći ću ti nešto iskreno… Ovo je najljepše posrana holografska skulptura koju sam ikada vidio…

- Najbolja kritika koju sam ikada primila za svoje radove, red je da te počastim pićem!

Nije mogao odbiti poziv. Ipak je susret s njom bio nešto najfascinantnije što je ikada doživio otkako se doselio u Ujedinjeno europsko kraljevstvo. Uostalom, nedostajalo mu je druženje sa stvarnim ljudima, a ne samo hologramima iz njegove elektronske biblioteke. Sjeli su u mali restoran muzeja digitalne umjetnosti i naručili zelene ljekovite koktele.

- Znaš, u jednom od prošlih života voljela sam uzgajati ljekovito bilje… – nije ga iznenadila činjenica da tako ekscentrično stvorenje s takvom prirodnošću počinje priču o idiotariji kao što je reinkarnacija. Utjeha za glupane koji ne razumiju prokletstvo takvog koncepta i oduzimaju si svaku priliku za sreću i život u sadašnjosti. Ali nije komentirao njezine riječi, pustio je da govori o srednjovjekovnoj Francuskoj. Možda bi popušio priču da nije krenula na izmišljotine o Cyranu de Bergeracu, imala je stvarno bujnu maštu.

- Roxana zapravo nije moje pravo ime, to mi je pseudonim. Tako sam se zvala dok mi je Kristian recitirao pjesme koje je zapravo pisao moj rođak Cyrano. Tek sam prije njegove smrti doznala pravu istinu, da me je volio… Kako tužno. Znaš li tu priču? – duboko je uzdahnuo na te njezine riječi.

- O da, znam, to je bila tema mog doktorata… – progovorio je s mukom i bez želje da se upušta u rasprave o temi o kojoj je sigurno znao daleko više od nje. Taman bi mu trebalo da se sukobljava oko raznih teorija o namćorastom Cyranu s pomalo udarenom umjetnicom koja vjeruje da je sve to proživjela. Odlučno je skrenuo temu razgovora.

- Nego, da se vratimo na tvog jednoroga… Što ti bi da napraviš tako nešto? Jest da je lijep, ali kakanje leptirića…

- Ah, to je vezano uz posljednji život u kojem sam susrela svoju srodnu dušu, nekako sam se nadala da će prepoznati poruku… Ti si prvi koji je toliko dugo vremena proveo pred skulpturom, a nitko nije ni pomišljao stisnuti dugme.

- Žao mi je ako sam te razočarao…

- Razočarao? Zašto?

- Pa zato jer nisam on – gledala ga je tim užasnim ljubičastim očima i razmišljao je o tome ne bi li je nekako zamolio da skine proklete leće.

- Ne, nisi me razočarao. Uostalom, kako znaš da nisi on? – na licu joj je titrao vragoljasti osmijeh. Žena ga poznaje manje od sat vremena, a već mu jasno daje do znanja da je možda upravo on muškarac njezina života.

- Ne gutam ti baš najbolje te priče o reinkarnaciji… Previše sam toga pročitao i pogledao da bih prihvatio takvu suludu teoriju.

- Dakle, mene bi po kratkom postupku strpao u ludnicu… – ponovno su se kristalići smijeha prosipali prostorom.

- Nisi li se malo pogubila u tim pričama? Mislim, živiš li uopće u sadašnjosti?

Sagnula je glavu, zaklonila oči rukom i bilo je očito da skida leće. Kada ga je pogledala, ostao je zatečen osjećajući kako mu ponestaje racionalnih misli. Dva duboka smeđa oka probijala su se do same dubine njegova bića rušeći svaki otpor. Bilo je nečeg poznatog u tom pogledu… Ni sam nije znao zašto, ali pitao se kako bi izgledala sa crnom vunenom kapicom.

- Idemo iz početka, zaboravi na moje priče o reinkarnaciji…. – pružila mu je toplu ruku. – ja sam Elien… Ne kao Alien, već E, Elien… Mama je voljela neobična imena.

- Pablo, drago mi je – to je sve što je uspio progovoriti gutajući glas.

Ponovno se nasmijala, imala je predivan smijeh…

- Pablo?

- Da, moja je mama pak voljela Nerudu…

Razgovor s njom tekao je nekako glatko, nesputano, gotovo je poželio doista biti glavni lik te njezine fantastične priče. Nastavio je s velikim interesom slušati o njezinom životu u UEK-u, o pradomovini na samom rubu Stare Europe, maloj zemljici iz koje su se doselili njezini preci (a koja je nestala nakon svjetske krize izazvane solarnom olujom), o snovima koji su je pratili kroz život, potpisanoj knjizi o reinkarnacijama nekakvog autora čudnog imena koju je pronašla zakopanu na tavanu, a u kojoj je prepoznala likove iz svojih snova… Uspjela je pobuditi njegov interes.

- Taj posljednji život kojeg si spomenula… Kažeš da je pisac također bio iz domovine tvojih predaka. Možda ima neke veze s genetskim sjećanjem?

- Ne znam, nikada se time nisam bavila… Ali iskreno ne vjerujem, sve to je previše stvarno u mojoj glavi. Znaš, pronašla sam u arhivu preostalih podataka stare virtualne mreže i neke slike Noela s njegovom managericom, navodno je organizirala i njegovu turneju po Velikoj Britaniji… No nigdje nije pisalo jesu li ikada bili zajedno, ali znam da jesu, sigurna sam.

- Možda bi i o tome nešto pronašla da je ostalo sačuvano…

- Najviše sam sanjala o njima, znaš… Čuo si za Facebook?

- Misliš na društvenu mrežu iz koje zapravo vuku korijene ove današnje holografske zajednice? Da, jesam…

- To je bilo njihovo mjesto susreta, tamo su održavali vezu, satima se dopisivali putem privatnih poruka… Za vezu su znali samo njihovi najbliži prijatelji…

- Dakle, dvoje usamljenih ljudi koji nisu imali drugog posla nego da gube vrijeme na internetu kad već nisu imali svoj život – nije mogao odoljeti sarkazmu, užasavao se tih virtualnih poznanstava.

- Pa nije to bilo baš tako… Itekako su imali svoj život, ali u tom životu oboje su imali bračne partnere i djecu.

- Postaje sve bolje i bolje… Umjesto da rješavaju svoj privatni život, gubili su vrijeme u virtuali

- Zašto si tako krut? Čemu te osude? – pogled joj je postao mračan, prožet neobjašnjivom tugom.

- Pa pogledaj vrijeme u kojem danas živimo. Ljudi se gotovo uopće više ne druže, a tome upravo kumuje tehnologija. Tražiti partnera u nekakvom lažnom, izmišljenom prostoru, nema veće žalosti…

- Kad bolje razmislim, ti bi mogao biti on, znaš?

- Kako to misliš?

- Voliš li oružje? Razmišljaš li o borbama?

- Ne! Apsolutno ne, ni na koji način ne želim ikada biti upleten u bilo kakav sukob

- Vidiš, on je bio umoran od ratovanja… A bio je i umoran od toga što mu je žena koju je volio više od ičega na svijetu bila dostupna samo na internetu. Da je mogao birati po kakvom će scenariju živjeti u sljedećem životu, potpuno sigurno bi odbacio oružje i potražio tu ženu u stvarnosti… I sigurna sam da bi je uspio pronaći prije nego što ona nađe nekog drugog…

- Pretpostavljam da nisi u braku? – iznenadio se vlastitoj vedrini i lakoći, a ponajviše tihoj nadi s kojom je izgovorio tako izravno pitanje.

- Ne, nisam. – po prvi puta otkako su sjeli u restoran njezina je samouvjerenost splasnula, a obraze je oblilo rumenilo.

- No nešto mi ne štima u tvojoj priči. Kažeš da je napisao knjigu na temelju svojih sjećanja na prošle živote… Dakle, i on je vjerovao u reinkarnaciju. Vidiš, ne mogu nikako biti on… Em ne podnosim ni samu riječ reinkarnacija, em nemam ni jedno neobično iskustvo koje bi ukazivalo na bilo kakvo sjećanje vezano uz eventualne prošle živote.

- On sjećanja nije doživljavao kao blagoslov, već kao svojevrsno prokletstvo. Pamtio je jezive detalje iz prošlosti, pokolje, umiranje bližnjih u mukama, svoje užasne smrti… Bio je usamljen, ogorčen, žalostan i stoljećima mu je izmicala žena za kojom je čeznuo… Tako nešto sigurno ne bi sebi poželio u bilo kojem sljedećem životu na zemlji, vjeruj mi, niti bi se toga htio sjećati… Zaborav bi bio tako sladak. Pa i u posljednjem životu nije imao previše sreće, do pred sam kraj…

- Znači na kraju su ipak bili zajedno?

- Da, no tada su već prestali biti zanimljivi medijima… Djeca su odrasla, on se odavno razveo, a ona je bila udovica… Proveli su desetak predivnih godina u zajedništvu i miru, obožavali su se, odselili se u Englesku gdje su na kraju i umrli. Njihova posljednja želja bila je da ih kremiraju, a pepeo rasuju s mosta, kao u onom kultnom filmu “Mostovi okruga Madison”.

- Bože moj, zvuči kao čudnovata priča o ostarjelom Romeu i Juliji… – ta je njegova izjava nasmijala Elien. Na neki način imao je pravo, tako ih je nekako i ona doživljavala…

- Ali nikako mi ne govoriš gdje je u cijeloj toj priči jednorog koji jede dugu i kaka leptiriće? Nekako mi se ne uklapa u ovu romantičnu šablonu.

- E da, jednorog… Dakle, oboje su imali smisla za humor, često su se nasmijavali do suza. U jednom njihovom dopisivanju, barem onom kojeg se savršeno dobro „sjećam“, on joj je ispričao viziju svog života koja baš i nije bila optimistična. Vjerovao je da je na neki način osuđen na beskrajno putovanje kroz svemir po srebrnoj stazici i na tom putu ga nitko ne može pratiti… Osjećao je duboki umor, usamljenost, s nikime nije mogao podijeliti sebe…. Čitav taj razgovor ona je uspjela okrenuti na šalu i na kraju su se gušili od smijeha zamišljajući jednoroga koji jede dugu i kaka leptiriće na srebrnoj stazici…

Gledao je njezine prekrasne smeđe oči i puštao da ga sve više očarava njezin glas. Jednorog više nije bio bizaran, odjednom je postao veličanstveni simbol predivne i neobične ljubavne priče. I dalje se pitao zašto mu se čini da bi joj siva pletena kapica tako dobro stajala…

- Imaš li možda crnu vunenu kapicu? – ispalio je bez razmišljanja. Njezino lice postalo je blijedo i kameno, osmijeh je nestao i pomislio je da bi mogao ovog trena blaženo ispustiti dušu od njezina pogleda.

- Zašto me to pitaš?

- Pa nekako mi se čini da bi ti dobro pristajala…

Izvadila je iz džepa fotografiju mlade žene sa crnom kapicom i stavila je na stol.

- Misliš li na ovakvu kapicu? – ni sam nije znao zašto, ali odjednom je njegovim tijelom prostrujio val topline. Žena na slici nije bila Elien, ali oči i pogled bili su gotovo identični. I da, upravo je razmišljao o takvoj kapici, crnoj i prošaranoj s malo bijele boje… Osjećao je da ga prolaze srsi, bila mu je toliko poznata i bliska iako je nikada u životu nije vidio.

- Tko je ona? Nemoj mi reći… – znao je tko je žena sa slike i prije nego što je Elien odgovorila na pitanje.

Tko zna koliko su vremena proveli u tišini, svaka riječ je bila suvišna. Popio je neko žestoko piće pokušavajući voditi smislen razgovor o razlozima zbog kojih ne vjeruje u reinkarnaciju. Nisu više spominjali kapicu Noelove managerice, niti njezinu ljubav, nije se više htio pitati razgovara li možda upravo s njezinom dušom, a još manje je htio znati zašto na njega tako djeluje.

No na kraju je zamolio da se vrate do jednoroga…. Bio je njegov red da stisne dugme. Što od alkohola, a što zbog opijenosti pričom, smijao se do suza leptirićima koji su lepršali u rojevima iz jednorogove guzice. Ljubav zaista ponekad biva predivno, čarobno bizarna….