O ukusima se ne raspravlja, to su me naučili još dok sam bila klinka. Zbog toga sam, među ostalim, uvijek nastojala izbjeći ogovaranja ove i one, ovoga i onoga na temu izgleda, a posebno oblačenja. Što će netko staviti na sebe nikada mi ni nije bilo predmetom interesa, pa tako ni temom na koju bih se osjećala pozvanom nešto reći. Uostalom, po tom pitanju nisam "tipično žensko" - ne pratim modu, nemam blage veze što je koje godine popularno, kakve se marke nose, a da ne kažem da sam zbog financija odavno zaključila da bi mi takva opterećenost samo izazvala nepotreban stres u životu. Stavim na sebe što mi se sviđa, što si mogu priuštiti, a o cipelama da i ne govorim - zbog "pačjih stopala" i grdog platfusa ionako dolazi u obzir samo obuća u kojoj mogu normalno hodati, bez bolova. Štikle su apsolutno isključene, u njima bih krepala zbog grčeva nakon svega nekoliko koraka, boli me već sam pogled na one silne centimetre....

Ipak, postoje žene koje mi bodu oči te mi zapravo izazivaju čudnu mješavinu osjećaja, a ponajprije sažaljenje iako je to posljednje što one žele... Riječ je otprilike o ženama u dobi 60+, a koje se očito nikako ne mogu i ne žele pomiriti sa prolaznošću i tragovima vremena. To što naprave od sebe ne bi li izgledale mlađe i bile posebne jest ravno katastrofi. Naravno, nije riječ o ženama koje su samosvjesne, s razvijenim osjećajem za estetiku, koje jako dobro znaju što će od odjeće naglasiti sve ono lijepo na njima, a diskretno sakriti nedostatke. Takve žene s lakoćom si priušte i pomalo "ekscentrične" ili mladenačke modele, ali točno znaju što rade - tako nikada neću zaboraviti jednu strankinju koja je zagazila u sedmo desetljeće života te je obukla predivnu tirkiznu kombinaciju neobičnog kroja, a u kojoj je izgledala savršeno. No, ako žene takvog stila nemaju, onda im prijeti ozbiljna opasnost da u tim godinama djeluju ofucano jer naglase baš ono što ne treba... Povod za takva razmišljanja bio mi je jučerašnji susret u tramvaju s dvije tete koje kao da su se natjecale koja će napraviti veće čudo od sebe. I po ne znam koji puta sam pomislila "Bože, molim te da ostarim dostojanstveno..."

Sljedeće godine zaokružit ću 40 i prvi znaci godina su već tu - koža više nije savršeno zategnuta, sve češće je sklona sušenju, podočnjaci ne nestaju nakon prospavane noći (pa ni nakon više njih), a tu su i bore... I nisam time opterećena. Anti-age krema za lice koju sam dobila za rođendan i dalje stoji neotvorena u ormaru jer ja svoje bore volim, posebno zato jer je većina locirana oko očiju - puno godina smijanja i optimizma urezalo se na tom mjestu, zašto bih se tako nečeg odricala? Pitali su me i zašto sam umjesto pramenova ili boje za kosu izabrala preljev koji ne pokriva sijede - pa zato jer i svoje sijede volim, volim kako bljesnu na suncu... Imam neku mješavinu plave i smeđe kose, dugo nisam imala sijedih vlasi, pa je vrijeme da se i one pokažu, a sve su lijepo smještene baš na rubovima čela, pa prema ušima. Ne mogu reći da sam sasvim zadovoljna sobom, ali to se ne odnosi na tragove vremena, već tragove nebrige za svoje zdravlje. Pušenje, nezdrava hrana, neredovito spavanje, sve je to moralo ostaviti svoj pečat; taj dio mi se sigurno ne sviđa i na tome mislim raditi. Ali to je sasvim druga priča i nema veze s godinama...

Postoji kategorija stari(ji)h ljudi koja me oduševljava, nisam ih srela puno, no svaki puta pomislim kako baš takva želim biti. To su oni koji su zaista ostali mladi i svježi u duši, a njihove oči kao da gore životom, osmijeh im je očaravajući. Ono što izlazi iz njih u potpunosti čini zanemarivim to kako fizički izgledaju, naprosto griju svojom prisutnošću. Prihvatili su svoje godine i prolaznost, odlučili su živjeti u vremenu koje im je dano na raspolaganje, rade na kvaliteti života, a ne kvantiteti. Ne trče za time da napune 100-tu, a posebno im nije stalo do toga da je dočekaju mumificirani, zaustavljeni fizički u vremenu koje im više ne pripada. U svakoj životnoj dobi otkrili su razlog za radost... U mojim očima oni su doista predivni i to je jedina ljepota do koje mi je stalo, kojoj težim. Iskreno, čini mi se strašno željeti ostati mlad pod svaku cijenu, to je pravo robovanje prošlom vremenu koje u potpunosti ruši svaku šansu za ikakvim ispunjenjem u ne više tako mladoj sadašnjosti. Ponekad imam osjećaj se nalazim u pravom pravcatom muzeju Doriana Graya, kao da je zavladala masovna histerija ili zaslijepljenost odrazima u ogledalu. Zašto ljudi tako teško prihvaćaju sebe, ono što zaista jesu? Na svakom koraku se trubi o potrebi da budemo jedinstveni, unikatni, djeci se daju najbizarnija moguća imena samo da se izdvoje iz mase istih, a zapravo tek oni malobrojni shvaćaju i prihvaćaju (!) svoju posebnost. Jedinstvenima nas čini ono što nosimo unutra, a ne vani, a svakako ne ono kako izgledamo ili na koje ime se odazivamo...

Pa da se vratim na one žene iz tramvaja... Da je u njima bilo tog unutarnjeg sjaja i da je bio u skladu sa njihovim imageom, tada bi to bila sasvim druga priča. Ali u njihovim je očima bila praznima, a pogled im je šarao licima ostalih putnika u potrazi za onima koji ih gledaju... I gledali su ih... Nadam se samo da su ostale u uvjerenju da su u centru pažnje zbog "ljepote" i "odličnog stila" jer bi svijest o pravom razlogu začuđenih pogleda u njima sigurno izazvala očaj i tugu. Znam bi moglo biti onih koji će mi prigovoriti da ne poznajem te dvije žene, da su možda zadovoljne sobom i da im je takav život sasvim dobar, da se u toj koži osjećaju dobro... Možda griješim, ostavit ću otvorenom i tu mogućnost i iskreno želim da je tome tako, ma koliko ono riječima neopisivo upućivalo na upravo suprotno.

Uostalom, zbog njih razmišljam o svom životu... Što će biti s njima, ne znam, ali nadam se da ću do kraja moći utjecati na svoj život, da neću oboljeti od demencije te da ću i dalje živjeti baš tu gdje jesam, u vremenu u kojem se nalazim u tom trenutku, pomirena sa prošlošću a, između ostalog, i sa svojim fizičkim "vozilom" kojeg ću nastojati održavati u funkciji dokle god ide, takvog kakvo je. A služilo me (i još uvijek me služi) sasvim dobro i kvalitetno, zaslužuje jednoga dana dostojanstveno umirovljenje, pravo na umor i amortizaciju.