... ali da ću jednoga dana slaviti jer sam stigla peglati, nisam mislila da će se ikada dogoditi. Peglanje mrzim iz dna duše, nema mi mrskijeg posla. Ali danas je peglanje bio simbol mojeg bijega iz "zlatnog kaveza" odnosno sobe. Tako sam danas doručkovala bez da mi itko čuva malog, stavila sam prati suđe u suđericu, napravila sam si čak i brzinski ručak (dragi je jeo vani), a eto me i na blogu. Mogućnost doručka i ručka mogu zahvaliti kolicima. Smjestila sam sineka u njih i potrpila nekoliko minuta bijesnog plakanja bez suza (tzv. protestni miting). Nakon toga smo puno pričali i dijelili puse, pa je zaključio da i nije tako loše biti smješten u vozilu iz kojeg ima sjajan pogled na šarene magnetiće na frižideru.
Odoh u horizontalu, mali će uskoro tražiti obrok. Eto, čak sam i prvi put u životu sretna jer sam na nečijem jelovniku...