Učili su me da se o dvije stvari nikada ne raspravlja želiš li izbjeći sukob, a to su vjera i politika. Po pitanju politike rijetko mi se nešto omakne naprosto zato što sam nepopravljivo apolitična, a po pitanju vjere uopće ne ulazim u rasprave, čak ni sa roditeljima, no to nije samo posljedica njihova odgoja... Vjera je u mom srcu oduvijek nešto toliko intimno, osobno, da ću puno teže prevaliti preko usana što osjećam o tome nego što ću, primjerice, govoriti o seksu. Riječ je o dubokim emocijama koje čine ono što jesam, koje utječu na sve što radim i kako se ponašam. Davno sam, ako se ne varam, negdje spomenula razočaranje koje me donekle odvojilo od same institucije, ali ne i od vjere. Išla sam raznim putevima, završavala u slijepim ulicama, vraćala se na staru i trnovitu cestu, ali uvijek sam išla u istom smjeru...

Pa ipak, ne mogu shvatiti misionare ateizma, ma koliko njihovi napori bili usmjereni protiv institucija i manipulacije ljudima, a ne protiv vjere kao takve. Oni ne vjeruju u Boga, već u "istinu" te su, naravno, uvjereni da druge istine nema jer nije dokaziva. Ljuti ih što crkve (nije uvijek katolička u prvom planu, ali najčešće jest) ljude pretvaraju u budale, ovce koje slijepo prate pastira te se na tome, ističu, bogate. Njihov je (ne)sebični cilj drugima otvoriti oči kako bi svi bili sretniji i pametniji, a Crkva bi napokon propala... Ipak, ono što kod te kategorije ateista (naglašavam na početku da nisu svi takvi) najviše dolazi do izražaja jest neprestano vrijeđanje onih koji vjeruju, zato jer vjernici, kažu, ne govore racionalno. Drugim riječima, ne govore njihovim jezikom, ne barataju "dokaznim materijalom", pa im zato nisu ravni i sa njima se "ne može normalno razgovarati". Vjernici su slijepi, glupi, ne mogu biti intelektualci... Kada bi bili iole pismeni, pročitali bi sve što povijest bilježi, pa bi napokon izgubili vjeru (koje li sreće, kako bi svijet bio lijep i intelektualan bez vjere...).

Osobno me, općenito, ne smetaju ateisti kao što me ne smetaju ni vjernici drugih religija, dokle god mi agresivno ne nameću svoju (ne)vjeru. Živi i pusti druge da žive. Svatko ima pravo na svoje mišljenje, svoje stavove, neka vjeruje ili ne vjeruje kako mu je volja. Ako mu to pomaže da bude bolji čovjek, da bude sretniji, ispunjeniji, mirniji, ako stoga čini dobro drugima i nije nasilan - neka mu je sa srećom. Ali ako počineš pljuvati po onome što je meni sveto i uporno se trudiš iz petnih žila oduzeti mi ono što me ispunjava i daje mi razlog da živim, da se trudim biti bolja (iako se to tebi čini glupim), onda te ne mogu smatrati dobrim čovjekom. Ma kakvi bili tvoji argumenti, tvoj cilj je zao i sebičan. Ti svijet mjeriš prema sebi i misliš da je samo tvoj put ispravan - ti ne razumiješ i ne prihvaćaš da nešto što tebe čini sretnim možda neće usrećiti drugoga. Tim gore je ako tvoj cilj i nije bio da me usrećiš jer tada se postavlja pitanje - što si pobogu htio postići gaženjem moje vjere i otvaranjem mojih očiju?! Možeš li i dalje tvrditi da si dobar i ispravan čovjek ako mi oduzimaš nešto što me raduje i ispunjava?
Takvi misionari ateizma ne razumiju pojam tolerancije i nikako da shvate da iz njih ne govori razum već mržnja. Jednaki su bilo kojoj kategoriji vjerskih fanatika iako je njihov bog "istina" - ekstremistički su nastrojeni i ne ostavljaju prostor za drugačija mišljenja koja, naravno zbog tematike o kojoj je riječ, nisu znanstveno dokaziva. Svugdje iskopavaju samo zlo, a u potpunosti zanemaruju sve dobro što vjera daje čovjeku. Naravno da će naći zlo - nema savršene religije jer nema savršenih ljudi. Ljudi griješe kao što griješe i oni koji stoje na čelu institucija, pa tako povijest bilježi itekako zla razdoblja u gotovo svakoj religiji.

Prije nekoliko mjeseci dobila sam mailom link na film "duh vremena", odnosno "Zeitgeist". Ne sjećam se jesam li ikada vidjela nešto što bi u sebi nosilo toliko okusa mržnje, poput najgoreg izdanja fašističke propagande. Kao što mi je u mailu, među ostalim, pisalo kao komentar, isplati se pogledati zbog opće kulture. Nije stvar toliko u "istinama" koje film otkriva (iako je, među ostalim, riječ o otkriću "tople vode", odnosno o podudarnostima između Isusa i drugih proroka iz drugih religija, o "poganskim" običajima koje su katolici preuzeli i slično) već je riječ o načinu na koji su prezentirani. U prvi plan isključivo je stavljeno sve zlo koje se činilo u ime vjere bez da je i jednom riječju spomenuto i ono dobro, kao da ga nema... Da ne spominjem kako je sve zavijeno u slavnu "teoriju urote" od koje se čovjeku smuči te da sarkazam i usputno vrijeđanje prelaze svaku granicu kulturnog izražavanja i podnošljivosti. Da, film mi je (po pitanju vjere) otkrio istinu, ali očito ne onu koju mi je autor filma pokušao servirati.

Tko je bez ijednog grijeha neka prvi baci kamen. Ali dokle god su takvi užasni balvani u vašim očima dragi misionari ateizma, ne čistite mi moje oči.

I eto malo za kraj ponavljam jednu vijest koju sam u svibnju prošle godine već stavila na blog: