Otkako sam rodila shvatila sam do koje mjere sam zaboravila biti dijete jer s Mihovilom vraćam izgubljena sjećanja i osjećaje. Napokon počinjem uživati u sinu - prohodao je, postao pravi mali čovječuljak (više nije beba), a iako ne govori, mi se jako dobro razumijemo. Testiram njegovo znanje i zaista me iznenađuje. Primjerice, kažem mu da mi donese vlažne maramice (bez upiranja prstom u ono što želim), a on ustane na te svoje dvije nožice i donese mi što sam tražila. To me ujedno umirilo po pitanju govora. Naime, čitala sam mišljenje jedne logopedice o djeci koja kasno progovore. Rekla je da je za početak najvažnije da razumije, a govor dođe sam po sebi kada je dijete spremno. No, za to zaista ima vremena. On ima neke svoje riječi tipa "baba" što je zajednički sinonim za ribu i sve vrste slatkarija i grickalica, zna reći mama, tata (iako to više zvuči kao dada), deda (to je istovremeno i baka), vau-vau, iaaaaaaaaaaaau (to je mjau), a da ne spominjem da jako dobro pjevuši do te mjere da su tonovi u potpunosti prepoznatljivi. Tako, primjerice, pjevuši pjesmicu koju pjeva Po u Teletubiesima o bijelim oblacima, pa umjesto da se muči s pokušajem izgovora, on pokaže prstom u oblake i otpjeva pjesmicu. K tome svemu je i vesele naravi, pa se, unatoč ispadima bijesa koji me pomalo podsjećaju na muževe gene, većinu vremena smije do suza. Nekako volim tu osobinu pripisati sebi - u trudnoći sam se toliko smijala da su me više puta ljubazno slali van sa kolegija uz objašnjenje da ne žele biti odgovorni za popišanu trudnicu. U osnovnoj školi učiteljica je to radila puno grublje: "Izađi van, pa se vrati kad se smiriš!"... Znam da su mi posljednji postovi (uz neke iznimke) prilično mračni, a dobila sam i komentar da sam poput antibebi pilule, ali takva su razdoblja sastavni dio ne samo majčinstva već i života. Premorenost i pritisnutost poslom neminovno ostavi traga na svakome, a ja sam sklona svaku svoju emociju oblikovati u slova. Nađe li se nekoliko takvih tekstova na hrpi može se steći pogrešan dojam da sam općenito mračnog raspoloženja i da me dijete ubilo u pojam, a to je jako daleko od prave istine.



Zapravo, dijete mi je počelo otvarati oči. Gledam u njega kao u malog gurua i učim svakodnevno nevjerojatno puno o čaroliji života. Nisam sigurna mogu li sve te spoznaje uopće oblikovati u smislen i razumljiv tekst. Počela sam na život gledati sa dječjim čuđenjem i divljenjem, onako kao što on gleda bumbara, čarobnu televiziju u kojoj vjerojatno žive mali ljudi ili lješnjake koje prvo treba razbiti da bi ih se moglo jesti... Shvatila sam koliko je zapravo žalosno da tijekom godina izgubimo tu dragocjenu i ispunjavajuću osobinu. Dok nas čude i zastrašuju samo loše stvari, one lijepe postanu nešto na što niti ne obraćamo pražnju. Kao - normalno je biti sretan, to su periodi u kojima se opuštamo, a nesreća nikako nije normalna i njoj se čudimo. Tako je recimo meni bilo normalno da se dvoje voli, pa naprave djecu (ili ih naprave da se ni ne vole - e tome sam se zapravo pomalo čudila). I onda je normalno da djeca rastu, idu u vrtić, školu, pa imaju svoju djecu... Ali to "normalno", taj krug života je zapravo čaroban. To je vjerojatno jedino pravo čudo koje mnogi od nas iskuse tijekom života. Već u trudnoći nisam se mogla dovoljno načuditi da me nešto živo iznutra mlati po rebrima zato jer mu se očito ne sviđa to što se krećem, a ono želi spavati. Posljednjih mjeseci trudnoće mogla sam itekako osjetiti da to unutra ima svoje "ja" jer je "internom komunikacijom" vješto se služeći rukama, nogama, a vjerojatno i glavom, davao jasno do znanja što želi, a što ne. I tome se nisam mogla dovoljno načuditi jer sam ponekad ulovila sebe da se maltene svađam sa tim željenim napasnikom, a koji se nalazi u meni. Mi smo bili jedno, nešto što je riječima neopisivo. Jedno, a zapravo dva tijela i tako devet mjeseci... A gdje su tek žene koje su rodile blizance, trojke, pa i više?! Pa to mora da je pravi mali sindikat u maternici! Priznajem, osobno sam oduševljena trudnoćom i iz razloga jer nisam imala baš nikakvih komplikacija, čak nisam ni povraćala. Žene koje nisu imale takvu sreću sigurno ne bi o tome napisale romantičan post.

Zatim je tu porod, čudo broj dva. Neću ponavljati cijelu priču, tko želi može je naći među linkovima sa strane u tekstu "Mihovile, sretan ti prvi rođendan". Ali taj posljednji trud u kojem je on izašao i svijest da sam na svijet donijela novi život... Gledala sam ga s tim čuđenjem dok je vrištao iznad moje glave kad mi je doktor pokazivao da sam rodila muško. Znam da mi je samo prošla misao: "Bože, ja sam rodila novi život"... I to mi nikako nije išlo u glavu. Bila sam iscrpljena, ispucalih kapilara i nekako je izostalo ono euforično oduševljenje kao i suze radosnice, ali gledala sam ga s čuđenjem i divljenjem. Nikako nisam mogla pojmiti taj čudesni mehanizam života. I narednih dana u bolnici nisam mogla skinuti oči sa njega, sa svake točkice, flekice, sa onih par sirotinjskih dlaka koje su glumile kosu, izgužvane ručice... Ali sve je bilo na broju - pet prstića na svakoj ruci i svakoj nožici, imao je dva uha, oka, nos... Iako sam u njegovom izgledu u nekim detaljima prepoznavala neke njegove pretke, pa i sebe, on je bio svoj. Sa svakom kretnjom, glasom i pogledom davao je do znanja da ima svoje želje, svoje potrebe, svoj temperament - ukratko, svoj ja.

I danas sam ga ponovno, kao i svakog dana gledala sa čuđenjem ispunjenim sve većim ponosom i riječima neopisivom ljubavlju. Trčkarao je Trgom rastjerujući naše purgerske golubove i mamio mnogobrojne osmijehe. Dobio je od jedne bakice i čokoladicu, drugoj je utrčao u zagrljaj, gugutao je i smijao se. Na njemu se vidi da je sretno dijete i na to sam neizmjerno ponosna, to smatram najvećim uspjehom i to mu želim dati kao najvrijednije nasljeđe za život. A on je meni vratio dječju dušu, podsjetio me koliko je važno veseliti se poput djeteta, čuditi se i diviti ovome svijetu. Moramo se podsjetiti koliko je svaki korak važan, ne samo oni koje činimo kada se napokon osovimo na noge, već i svaki sljedeći u životu. Treba znati pasti, ali i ustati, treba znati plakati, ali i smijati se, treba htjeti, željeti, morati, osjećati svaku bogom danu emociju ma kakva ona bila... Naprosto treba znati živjeti ispunjeno. Naučio me i da nisu u životu važne samo igračke koje skupo koštaju jer su često stare kutije i role wc papira daleko draži oblik zabave. Podsjetio me da osmijeh postiže daleko veće učinke nego bijesno vrištanje i besmisleno uzrujavanje. Natjerao me da podignem pogled u nebo i ponovno uživam u raznim oblicima oblaka, da pokušam opisati boje i predmete, objasnim što čemu služi i kako se koristi... Na taj način mom pogledu je vraćena dubina i osjećaj za detalje, razmišljanje o smislu i radovanje sitnicama...
Mogla bih napisati još stranice i stranice dragocjenih lekcija koje sam naučila od svog sina. Treba naučiti ponovno postati i znati ostati dijete i mislim da je to jedini pravi put do sreće. Samo tako moguće je živjeti život punim plućima i shvatiti da nam zapravo tako malo treba za osmijeh, a da od njega tako puno dobivamo. Iako su naše odrasle igračke skupe, zaboravili smo vrijednosti onih svakodnevnih i zapravo blesplatnih igračaka. Zaboravljamo i da je veselije igrati se u društvu sa bilo kakvom igračkom nego igrati se sam sa najskupljom igračkom na svijetu. Pokušajte barem na trenutak razmišljati kao što razmišljaju djeca i shvatit ćete koliko ste toga u svojoj odrasloj kratkovidnosti propustili. Dobra je vijest da za povratak dječje duše nikada nije kasno, samo treba naučiti kako. Ja sam sretna jer sam rodila svog učitelja.

Link na naš mali film :)