Marketing
Krvavi pohod u Belgiji
Bol onih koji su izgubili djecu...
... i olakšanje na licima roditelja čiji su maleni preživjeli
Ne znam jesam li ikada toliko plakala zbog neke tragedije kao što je to masakr kojeg je počinio mladić poremećenog uma (vjerojatno mu je to bio prvi ispad bolesti jer u protivnom mogu samo pomisliti da je u igri čisto, iskonsko zlo) u Belgiji u jaslicama... Jučer cijelu noć zbog toga nisam spavala, a i danas osjećam nekakav gorak okus, kao da je riječ o ljudima koji su mi bliski, u obitelji... Naravno, posebno sam osjetljiva jer i moj sin ide u jaslice, pa ne mogu ni zamisliti kako je roditeljima ubijenih jasličaraca - ne samo da su izgubili djecu, što je samo po sebi užasno, već su ona stradala na ovako bizaran, krvoločan način kao u nekoj odvratnoj epizodi Dosjea X... Puno toga mi je tokom misli prolazilo glavom i naprosto traži da bude napisano, pa makar u pomalo nesuvislom tekstu bez glave i repa, bez uvoda i zaključka, koji nema drugu svrhu nego da izbacim iz sebe gorčinu.
---
Sjetila sam se ratnih stradanja djece o kojima su mediji (uz sve ostale tragedije) svakodnevno izvještavali 90-ih... Ni tada nisam takve vijesti hladnokrvno gutala. Ali bio je rat, vrijeme u kojem je svaka minuta nosila tragičnu priču za barem jednu obitelj, kada je smrt svakome dahtala za vratom neovisno o dobi i kada smo već nekako otupjeli na užase jer su bili svuda oko nas.
---
Sjetila sam se starije tatine sestre, moje tete, čija je djevojčica od 10 mjeseci stradala u požaru zbog gluposti i nepažnje djevojke koja ju je trebala čuvati i Steline mame, naše blogerice, čija je kći izgubila život na pješačkom prelazu pod kotačima... Po ne znam koji puta sam se pitala od kuda te žene crpe snagu za nekakav normalan (ako je to uopće dobra riječ) nastavak života?
---
Gledala sam na televiziji fotografiju mladića koji je počinio zločin u jaslicama. Simpa dečko, dvadesetogodišnji Kim D, lako bi ga se moglo zamisliti sa gitarom u ruci u nekom bendu... Nečiji sin... Kako njegovi roditelji mogu živjeti sa mišlju da je namazan crno bijelim bojama nožem zaklao jasličarce, tetu, još desetak djece teško ranio, a vjerojatno se pritom dobro zabavljajući? I da je imao popis još nekih jaslica u kojima je očito kanio nastaviti svoj pohod?
---
Na kraju sam poželjela da mediji nikada o tome nisu izvijestili... Zašto? Takvi događaji uvijek inspiriraju drugi poremećeni um koji također želi biti u centru medijske pažnje, dobiti svoje mjesto pod suncem kojeg nikada nije ni trebao ugledati......
---
Katolkinja sam. Jesam li to uistinu? Ne, potpuno sigurno ne bih mogla oprostiti da je moje dijete ubijeno. Papa Ivan Pavao II oprostio je svom atentatoru, ali da je on kojim slučajem bio otac ubijenog dvogodišnjaka, a ne papa - bi li doista mogao oprostiti ubojici?
---
Duboko se suosjećam s roditeljima, moje misli i molitve su sa njima. Neka duše njihove djece počivaju u miru koji im na ovom svijetu nije bio suđen...
Post je objavljen 25.01.2009. u 04:09 sati.