Pregled posta

Scena 1.



Bili smo u petom razredu, a čini mi se da je školska godina taman počela. Natezali smo se po hodniku kao i obično - dečki su šlatali, mi smo ih mlatili, pa smo vrištali... Odjednom je zavladala tišina. Pridružila nam se učiteljica kraj koje je bila neka čudna djevojka - bila je gotovo za glavu višlja od svih nas. Tamna, izrazito frčkava kosa nekontrolirano je bježala na sve strane i nosila je aparatić za zube. Bilo je nečeg posebnog u njoj...
- Djeco, ovo je vaša nova učenica, Ira P. - promatrala sam je sa zanimanjem, a i narednih je godina budila moju pažnju. Priznajem da sam bila i pomalo ljubomorna jer se sprijateljila sa mojom i danas najboljom prijateljicom Gordanom, čak su jedno vrijeme sjedile u istoj klupi. No, najviše su me intrigirali njezini crteži na klupi. Za razliku od ostalih črčkarija i ljubavnih poruka, ona je crtala modne kreacije i to fantastično! Uvijek bih pogledala na klupu je li osvanuo neki novi rad. Htjela je postati modni dizajner. Pred kraj osnovne škole već sam bila zadivljena njezinim samopuzdanjem i otvorenošću - proljepšala se, pazila je na izbor odjeće iako se ravnala prema sebi, a ne prema trendovima, čak se i šminkala (u naše vrijeme se osnovnoškolke nisu šminkale i to je bila prava rijetkost). Bila je vrlo kritična prema okolini i nije je zanimalo što tko misli o njoj. A seks joj je bio omiljena tema i uživala sam u njezinim duhovitim i sočnim opaskama koje su letjele na sve strane... Danas često nalazim njezino ime u križaljkama. Ira P. ostvarila je svoje snove te uspješno spojila dizajn i seks, a umjetničko ime joj u potpunosti odgovara - Ira Tigermann

Scena 2.



Marija Č. bila je odlična učenica, jedna od onih od kojih sam rado posuđivala bilježnicu ako bi mi nešto nedostajalo. Urednog rukopisa, sistematična i inteligentna. Ne, nije bila štreberica, naprosto je volila učenje. Bila je mirna i nenametljiva - nije se sukobljavala s nikim i uvijek je držala zlatnu sredinu. Sa njom sam se voljela družiti. Tako smo i na "malom maturalcu" na Visu bile u istoj sobi - Gordana, Marija i ja. Negdje sam zametnula fotografije na kojima smo skakale po krevetima s jastucima i baš nam je bilo dobro. I studirale smo zajedno na Ekonomiji, s tom razlikom da je Marija polagala ispite u roku, a ja sam malo zapela. No, često smo se viđale na faksu. Tako sam je jednom prilikom srela i primijetila sam da sva blista. Odlično je izgledala, sređena sa stilom (kao i uvijek).
- Što ima kod tebe novog? - pitala sam je za privatni život.
- A eto, u sretnoj sam vezi... (to sam mogla i misliti)... Znaš, upoznala sam super tipa i već smo dugo bili zajedno kad sam saznala i da je poznat! Ma zamisli, ja ne pratim nogomet, pa nisam ni znala tko je zapravo on. To ti je onaj Cvitanović, igra za reprezentaciju...
Iskreno, tada sam samo čula za njega, ni ja nisam ništa znala o nogometu. No, kasnije sam saznala da se za njega udala i još mnogo toga o čemu svako malo bruje mediji...

Scena 3.



Nakon škole najčešće sam se igrala sa Brankom K. Ponekad smo i pjevale, pa je tako jednom prilikom pustila kazetu sa pjesmom koju je svirao njezin brat sa Borisom Novkovićem. Baš je bila super... "Tko mi tebe uze Tamara, prodala si suze drugima..." vrištale smo na sav glas budući hit koji tada još nije bio dostupan javnosti. Bilo je tu i nekih drugih pjesama koje je za Novkovića skladao njezin braco, manje slavnog prezima Kozjak. A moja me Branka najviše usrećila kad mi je omogućila upad na prvi koncert u životu (točnije, glazbeni festival). Ne sjećam se točno godine, mislim da sam tada imala oko 16 godina (negdje 1991.). Rekla mi je da dođem na Šalatu na "Zagreb gori" i da ne kupujem ulaznicu jer će me dočekati i srediti mi upad. Naravno, sredila sam se, a bila sam uvjerena da je za upad zaslužan njezin brat. Našle smo se na ulazu, a na moje veliko iznenađenje, nismo išle među publiku. Odvela me do malog bazena (pokraj klizališta) i sjeli smo za stol Hrvatskih Baruna. Njezin je bratić svirao među tim veselim i tada nepoznatim tamburašima, a njihov je zadatak bio da zabavljaju izvođače. Dok se na jednom mjestu odvijao festival, moj prvi koncert zbivao se među izvođačima. Ko danas se sjećam - Drele nas je častio sokom, Kasandra se razbacala sa Cetinskim na neku pjesmu koju su svirali Baruni, Vladimir Kočiš-Zec je u tišini sve promatrao... A i ja sam snimala situaciju, još uvijek u nevjerici da se to meni zaista događa. No, toga dana sam napokon vidjela te zvijezde izvan pozornice i shvatila da su stvarno samo ljudi... Neki više, a neki čak i manje. Danijel Banić, današnji pjevač Baruna doveo nas je kući i tako je okončao jedan moj san...

Scena 4.



Baka se preselila k nama i stan na Srednjacima je ponovno bio prazan. To je također, ako se ne varam, bilo devedesetih. Zbog čistih papira i poštenja moji su iznajmljivali stan preko agencije. Jednog su ih dana nazvali i rekli da imaju potencijalnog najmoprimca, pa su otišli na sastanak. Vratili su se navečer, a po osmjehu sam mogla zaključiti da smo osigurali nekakve dodatne prihode. No, nisam mogla ni u snu naslutiti tko nam je novi podstanar...
- Tebi će se vijest najviše svidjeti - rekla mi je mama sa osmijehom. Iznenadila sam se jer zaista nisam mogla povezati zašto bih se ja veselila novom stanaru, osim što nam to znači da ćemo lakše disati.
- S obzirom da stalno slušaš Parni Valjak, onda sigurno znaš tko je Aki Rahimovski
- Ti se šališ??!! - bila sam u euforiji, ali nisam mogla povjerovati. Parni Valjak sam doslovno obožavala. Da, obitelj Rahimovski je zaista bila u bakinom stanu nekoliko mjeseci. Samo jednom sam vidjela Akija kad sam otišla po račune. Noge su mi se odrezale kad sam zvonila na vrata... Dobar dan, hvala i doviđenja... I tako se Aki u potkošulji pridružio pozornici moje mladosti, pa makar u epizodnoj ulozi...